Međustranačke optužbe za korupciju presudno obilježavaju političku atmosferu u svim tranzicijskim zemljama. Albanija stoga ne predstavlja nikakvu iznimku, ali povremeno privuče pažnju neobičnijim instrumentima u tim obračunima. Tako je nedavno vlada na čijem je čelu Edi Rama, a sačinjavaju je Ramina Socijalistička stranka (PS) i koalicijski partner Socijalistički pokret za integraciju (LSI), pokrenula vlastiti web portal na kojem će opovrgavati optužbe za korupciju koje iznose mediji i opozicijska Demokratska stranka (PD).
Portal je lansiran uz prateću video snimku obraćanja vladinog “direktora za komunikaciju”, ili popularnim rječnikom PR stručnjaka, Endrija Fuge koji je naglasio kako je riječ o anti-difamacijskoj inicijativi. Pored osnovnog zadatka da odbija optužbe iz PD-a i ispravlja medijske napise, svrha portala bi bila i u pridonošenju većoj transparentnosti rada vlade. Tu svrhu dodatno je naznačio i premijer Rama u svom fejsbuk postu. Prema Rami, ovim se potezom eliminira suvišni društveni i politički faktor, mediji, zapravo nepotrebna instanca koja prisiljava vladu da prema narodu komunicira koristeći “političke retoričke rukavice”. Pokretanjem vladinog portala izlišnima postaju oni koji navodno iskrivljuju stvarnu sliku.
No ono što je u Raminoj argumentaciji vrijedno pažnje razumijevanje je uloge medija. Oni nisu optuženi u klasičnoj maniri da izravno distorziraju društvenu realnost već su krivi zato jer je vlast zbog njihovog samog postojanja prisiljena koristiti “političke retoričke rukavice”, odnosno biti neiskrena u komunikaciji s građanima. Rama nije do kraja izveo svoju teoriju političke optike, ali možemo pretpostavljati da u paru s medijima prepreku u komunikaciji čini i samo postojanje opozicije. Potpuna politička transparentnost pojavljuje se isključivo u konstelaciji u kojoj su zastupljeni jedino vlast i narod.
Zanemareni uvjeti društvene transparentnosti
Ovo nije prvi put da albanska vlada nastoji ostvariti “izravnu” komunikaciju s narodom putem interneta. Samo što je u prošlom pokušaju komunikacijski sadržaj trebao dolaziti odozdo. Naime, vlada je u veljači ove godine izradila sajt na kojem su građani mogli anonimno prijavljivati slučajeve navodnih podmićivanja. Nekoliko prijava je kasnije objavljeno, no nikakvi podaci o eventualnoj obradi i rješavanju tih prijava nisu dostupni.
Među onima koji oprezno, ali blagonaklono gledaju prema vladinim naporima ka navodno transparentnijoj vladavini, ističu se prigovori o nedostatnosti takvog instrumenta. Da bi vlada zaista bila transparentna, prema njihovom poimanju, morala bi na novoosnovanom portalu objavljivati sve tokove javnog novca, prihode i rashode. Iako je politika “otvorenih knjiga” jedan od preduvjeta bilo kakve demokratske vladavine i ona ostaje nedostatna u svom dosegu. Prvo, zašto ostati na vladi? Zašto ne uključiti i privatna poduzeća koja su također dionici korupcijskih procesa? Drugo, na nivou objašnjenja političko-ekonomskih odnosa, izolirana politika “otvorenih knjiga” implicira da su ekonomske nedaće rezultat individualne koruptivnosti političkih dužnosnika, odnosno nezgodne karakterne osobine kojoj je stalno potrebna korekcija.
Međutim, sagledamo li tranzicijsku putanju Albanije ili bilo koje druge zemlje, vidjet ćemo da su korupcijski skandali i njihovi politički izrazi sastavan dio procesa restauracije kapitalizma i dinamike kapitalističke konkurencije koja se ne može odvijati neovisno od države kao njenog koordinatora i regulatora. U tom procesu stranke postaju političke poluge pojedinih frakcija kapitala koje nastoje putem državnih mjera ili protekcija priskrbiti prednosti i privilegirane pozicije na tržištu. I to nije neka endemska boljka “kontroverznih” balkanskih poduzetnika stasalih početkom devedesetih u ovdašnjoj prvobitnoj akumulaciji. Korupcijski skandal u Albaniji vezan uz prodaju elektrodistribucije jednoj češkoj kompaniji i pretpostavke da u trenutnim sukobima Edi Rama igra ulogu političkog pokrovitelja njemačkog kapitala koji želi ući na albansko tržište, sugeriraju da je korupcija neizostavni dio borbe na tržištu bez obzira na geografske koordinate. Što nas navodi na zaključak da jedini prikladni instrument dostizanja veće razine društvene transparentnosti predstavlja pritisak odozdo od onih koji u tim borbama gube neovisno koja od “zaraćenih” strana pobijedi.