Prijedlozi reforme izbornog zakona u Bugarskoj, prvotno izraženi kroz prosvjede 2013. godine protiv vlade koju su činili Socijalistička stranka i predstavnici nacionalnih manjina, službeno imaju za cilj ubrzati i olakšati demokratske procese te osporiti vlast “oligarhije”. No zagovornici uvođenja elektroničkog glasovanja na skorom referendumu, čini se, prije svega očekuju kako će ta promjena eliminirati iz političkog procesa one “nedostojne” demokracije: siromašne i nacionalne manjine.
Državljani Bugarske će 25. studenoga glasati na lokalnim izborima i paralelnom referendumu kojim će se izjasniti o tome podržavaju li uvođenje elektroničkog glasanja. Referendum je predložio predsjednik, no inicijativa za uvođenje elektronskog glasanja izvorno dolazi od protuvladinih prosvjeda održanih u ljeto 2013. godine kada se, među raznolikim zahtjevima prosvjednika, našao se i onaj o promjeni izbornog zakona. Kasnijim amandmanima na zakon uvedeno je takozvano preferencijalno glasanje što je biračima omogućilo da biraju pojedine kandidate na stranačkim listama (ranije su stranke unaprijed određivale liste, a glasači nikako nisu mogli utjecati na redoslijed kandidata), no uvođenje tzv. e-votinga nije bilo obuhvaćeno amandmanima.
Međutim, pritisak kojim se tražila obuhvatnija izborna reforma nije prekinut nakon uvođenja preferencijalnog glasanja. Izborna je reforma za prosvjednike bila od ključne važnosti jer su mnogi od njih tvrdili da su za nedostatke postsocijalističke tranzicije prije svega odgovorni korumpirana politička elita te pokorni i ovisni glasači. Georgi Ganev, utjecajni ekonomist koji pripada think-tanku pod nazivom Centar za liberalne strategije, objavio je “klasnu analizu” prosvjeda u kojoj tvrdi da Bugarskom vlada parazitska koalicija oligarhije i siromašnih. Prema Ganevu, “neproduktivna” oligarhija kupuje glasove siromašnih time što im daje socijalne povlastice, a tom se nepravednom dogovoru sada u herojskom otporu suprotstavlja “produktivna buržoazija”.
“Demokratski nezreli” birači
Prezriva retorika o siromašnim glasačima intenzivirala se u vrijeme takozvanih vladinih protuprosvjeda iste godine, koji su bili odgovor na ranije spomenuta okupljanja. Na njih je pozvala tada vladajuća koalicija i na užas liberalno i građanski orijentiranih prosvjednika iz Sofije, tisuće ljudi iz svih krajeva zemlje autobusima je došlo u glavni grad. Protivnici vlade nisu mogli masovni odaziv objasniti samo optužbom da su sudionici plaćeni, pa su tvrdili da niti ne znaju zašto su na prosvjedima. Protuprosvjednici su dobili dosta medijskog prostora, no on je od neprijateljski raspoloženih novinara bio iskorišten za osporavanje njihovih motiva. Tako je nekoliko intervjuiranih reklo kako su u Sofiju došli da bi razgledali grad i popili kavu, no mnogi drugi su jasno artikulirali koherentnu političku provladinu poruku koja je, ipak, svaki put bila interpretirana kao dokaz da “oni ne znaju zašto su ovdje”.
Pojedini mediji su često isticali kako su mnogi protuprosvjednici tamnoputi i razgovaraju na turskom ili romskom. Pravo na participaciju u političkom životu Bugarske (liberalno-demokratsko načelo o pravu građana da biraju i budu birani) sve je češće osporavano na temelju klase, rase, i najvažnije – obrazovanja. Mnogi vjeruju kako Pokret za prava i slobode (DPS), stranka koja tvrdi da predstavlja tursku i romsku manjinu, poništava bugarske napore prema “europeizaciji” time što kao mafijaška stranka kupuje glasove i održava svoje nepismeno i ovisno izborno tijelo u “feudalnim” uvjetima. Obrazovanje je za liberalne aktiviste centralna točka problema: objektivna zakonska izborna reforma mora biti dopunjena subjektivnom reformom koja stremi “osloboditi” tzv. ovisne subjekte i uzdići ih do statusa “zrelih” građana. Čak i po cijenu njihovog isključivanja iz izbornog procesa dok ne postanu dovoljno zreli da bi odgovorno glasali, odnosno glasali za stranke koje nisu DPS.
Politika kao ekskluzivno pravo
Samo se nekolicina usudila otvoreno zahtijevati obrazovanje kao preduvjet za glasanje. Na primjer, profesor Mihail Konstantinov, političar jedne liberalne stranke i bivši zamjenik direktora Središnje izborne komisije te strastveni pristaša i aktivist za uvođenje e-votinga, nedavno je ustvrdio da je elektroničko glasanje jedino rješenje za problem kupovanja glasova i štoviše, da “na svjetskoj razini mora doći do paradigmatske promjene izbornog prava – pravo glasanja ne bi trebalo pripadati svima.” Prema Konstatinovu, trebamo kompliciraniji sistem glasanja kako bi ga mogli razumjeti samo visoko obrazovani ljudi. Ovo je u osnovi samo elegantniji način isključivanja siromašnog i neobrazovanog glasača, u Bugarskoj često pripadnika etničkih manjina. Postojali su i manje elegantni načini: gradonačelnik grada Ćustendila ovog je ljeta organizirao referendum i “nije uspio” uspostaviti glasačko mjesto u romskoj četvrti.
Unatoč činjenici da je referendum instrument direktne demokracije, ovaj referendum mora se razumjeti u kontekstu sve snažnijih antidemokratskih stavova, pogoršanih antagonizmom prosvjeda i protuprosvjeda iz 2013. godine. Kao što je već rečeno, prosvjednici su artikulirali liberalnu kritiku bugarske “fasadne demokracije”. Što učiniti kada na papiru imamo liberalno-demokratske institucije za koje ispada kako nemaju autentičnog sadržaja? Promjena zakona i elitizacija samo je jedan od načina svrgavanja fasadne demokracije i njene zamjene “pravom” demokracijom. Promjena glasača logičan je sljedeći korak: promjena njihove nazadne kulture, mentaliteta i protivljenja tehnološkim i političkim inovacijama – odnosno percipiranih uzroka dugovječne vladavine korumpirane političke elite.
Razvoj tehnološke svijesti
Za pristaše referenduma o e-votingu, čini se očitim da “svaka moderna osoba mora podržavati elektroničko glasanje”, kao što tvrdi Teodor Mihailov iz organizacije Prosvjedna mreža (koja je bila glavna pokretačka snaga prosvjeda tijekom ljeta 2013. godine). Politička stranka DEOS, koja je potekla iz prosvjeda, očekivano također podržava referendum i tvrdi da e-voting, između ostalog, osigurava transparentnost, smanjuje mogućnost izborne prevare i olakšava razumijevanje važnosti informacijskih tehnologija u karijerama i svakodnevnom životu (ovo očito nije stranka manualnih radnika ili nezaposlenih). Zanimljivo, e-voting će navodno utjecati i na razvoj svijesti građana o tehnološkoj sigurnosti što će olakšati zaustavljanje “virusa, crva, neželjenih poruka, i ostalih kompjuterskih opasnosti”. Također, olakšat će glasanje bugarskoj dijaspori koja živi daleko od bugarskih konzulata u inozemstvu.1
Tijekom terenskog rada, mnogo sam puta čula tvrdnju da Bugari koji žive u inozemstvu moraju glasati jer su oni, kao što je ustvrdio jedan aktivist, “bili uronjeni u demokratsku kulturu Zapada” i znaju što čine. Često se tvrdi da je Bugarska tijekom tranzicije izgubila oko dva milijuna ljudi, odnosno više od 20% stanovništva. Ipak, ne gleda se baš na svakog tko živi u inozemstvu kao na “nositelja demokratskih vrijednosti” niti se baš svakog potiče da glasa. To pitanje ovisi o dva faktora: etnicitetu i klasi. Otprilike u isto vrijeme kada se pojavila slika Bugara koji živi u Japanu, svjedočili smo i ekstremno rasističkim medijskim izvještajima o poljskom selu Lenknica u kojemu živi i radi velik broj bugarskih Roma, pristaša DPS-a (mediji su tvrdili kako rade kao krijumčari i prostitutke). Isti se stav manifestira i kroz nezadovoljstvo prilikom svakih izbora zbog autobusa koji dovoze birače iz Turske.
Demokratski profesionalci sa Zapad
Za usporedbu, vođa Reformskog bloka (liberalne stranke koja je postala koalicijski partner u vladi) za vrijeme parlamentarnih izbora 2014. godine biračima u inozemstvu se obratio ovim riječima: “O vašem glasu ovisi rezultat izbora. Vi ćete osigurati odlučnu većinu za desni centar i šansu za reformističku vladu. Vi ćete iz parlamenta izbaciti antieuropske stranke koje se protive našoj integraciji u svijet u kojemu ste izabrali živjeti. […] Obećavam da ću svakog mjeseca putovati kako bih se susretao s [bugarskim] klubovima u [zapadnoeuropskim gradovima], i pomoći ću stvoriti nove klubove u [drugim zapadnim gradovima]. […] Zahvaljujem vam se na ogromnim naporima u otvaranju novih izbornih sekcija [u zemljama prebivališta]. Pokazali ste kako ljudi osiguravaju funkcioniranje demokracije. Molim vas da glasate. Vaša je zemlja u vašim rukama.”
Strani se glasač javlja kao profesionalac s demokratskim iskustvom i s političkim preferencijama “desno od centra”. Ponovno, ovo se ne odnosi na sve. Na primjer, jedan je sudionik na antivladinim prosvjedima pozivao europske zemlje da daju podršku prosvjednicima argumentirajući da će to zaustaviti migraciju na Zapad. Svoje je tvrdnje temeljio na suprotstavljanju “kreativnih”, “obrazovanih” i “radišnih” Bugara koji žive u inozemstvu i siromašnih emigranata koji iskorištavaju sustav socijalne pomoći i za koje je “emigracija laka odluka”.
Dakle, skori referendum o elektroničkom glasanju mora se promatrati u kontekstu intenzivnih (i nerazriješenih) političkih antagonizama iz 2013. godine koji su se za vrijeme izbora 2014. kristalizirati kao široka koalicija svih stranaka protiv DPS-a. Paradoksalno, instrument direktne demokracije može se koristiti u antidemokratske svrhe, kao što je pokazala rasprava o zamišljenom građaninu-subjektu na referendumu. Apstraktni/formalni građanin-glasač liberalne demokracije sve se češće razumijeva kroz sredstva isključivanja: on je urbani profesionalac koji radi u IT industriji, s političkim preferencijama “desno od centra”; ukratko, nositelj nove demokratske kulture povezane s prosvijećenom liberalnom manjinom suprotstavljenom nekulturnoj i (kompjuterski) nepismenoj masi, protugrađanima, Romima, migrantima.
S engleskog prevela: Lahorka Nikolovski
- Za vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora, slika Bugarina koji živi u Japanu postala je jako popularna na društvenim mrežama. On na slici drži skupu avionsku kartu kao dokaz da je putovao 1000 km do najbližeg bugarskog konzulata da bi glasao. Taj je emigrant bio slavljen kao najbolji primjer modernog glasača. [↩]