Koncept javnih institucija poput muzeja ili galerija od svojih je početaka vezan uz određene prosvjetiteljske ambicije, kao i političku potrebu jačanja kohezije zajednice. Ti su motivi, međutim, posljednjih desetljeća izgubili na važnosti, a primat u velikoj mjeri ustupili komercijalnim interesima. Primjer aktualnih tendencija u financiranju kulture u gradu Zagrebu dobro ilustrira tu promjenu.
Kada je krajem srpnja vijesti s plaža i prometnica koje do njih vode prekinula objava o zatvaranju Tvornice olovaka Zagreb, klasična priča o neočekivanom stečaju, otpuštanjima i spekulacijama sa zemljištem, servirana nam je uz jedan bizaran dodatak: podsjećanje na odluku uprave iz 2014. godine da kupi – žirafu. Na dnevniku jedne privatne TV kuće tako gledamo tragikomičan prizor radnika koji, nakon što mu je uručen otkaz, sa suzama u očima kameri pokazuje figuricu dugovrate afričke životinje uz riječi: “Rekli su nam da će sve biti u redu ako kupimo žirafu.”
Ne ulazeći dalje u priču o propasti TOZ-a, u tom neočekivanom potezu uprave (koji se ipak zaustavio samo na izradi prototipa maskote) danas, na pragu izmaka još jedne turističke sezone, možemo prepoznati i nešto više od ideje s ruba pameti. Naime pomisao da će industrijsku proizvodnju robe široke potrošnje spasiti proizvodnja zabave, to jest jedna turistička atrakcija i prihod od ulaznica koji će generirati, čini se manje sumanuta, ili barem manje neočekivana, ako uzmemo u obzir važnost koja se u dominantnom javnom diskursu pridaje upravo industriji zabave i spektakla, pogotovo u ljetnim mjesecima. Turizam i takozvane kreativne industrije bi trebale, sretno združene, biti generator razvoja i na koncu zauvijek zamijeniti tvorničke pogone iz nekih prošlih vremena.
Ni Zagreb, iako glavni grad i smješten na kontinentu, nije izuzet od procesa okretanja ka turizmu. Iako je svakom od 46 otpuštenih radnika TOZ-a itekako jasno da nema te žirafe koja može zamijeniti proizvodnju, svaka nova ljetna sezona u glavnome gradu svjedoči o rastućem entuzijazmu oko proizvodnje zabavnih i kulturnih sadržaja za turiste. Da postoji potražnja očito je i iz ponude smještaja; samo na servisu booking.com trenutno se nalazi 640 privatnih stanova, mahom u centru Zagreba, a cijena po kojoj ih turisti mogu iznajmiti u ljetnim mjesecima može doseći i 200 eura po noćenju.
Osim kroz prenamjenu iz mjesta stanovanja u turistički smještaj, strogi centar grada se transformira i kroz novootvorene zalogajnice, kafiće, restorane i sve moguće križance između tih formi koje redovito nude menije i cjenike na engleskom, natječući se koji će dizajnom ostaviti više “urbani” dojam i jasnije sugerirati pravi spoj tradicije i modernog europskog duha, spoj koji će jamčiti i autentično iskustvo i dobru zabavu.
Proširivanje turističke ponude
Pitanje kulturne ponude skladno se nadovezuje na tzv. eno-gastro doživljaj, budući da je kulturu koja se nudi turistima ipak potrebno razblažiti s pristojnom količinom ponude jela i pića, suvenira, ili bilo kakve zabave. S druge strane, kulturu koja je dovoljno atraktivna da bi je naši gosti konzumirali u čistom obliku, poput dubrovačkih zidina ili Eufrazijeve bazilike, može se odmah prestati smatrati javnim dobrom i nasljeđem koje bi trebali moći koristiti prvenstveno građani s ciljem razumijevanja njegovih izvanrednih karakteristika i proizvodnje znanja koje bi mogli upotrijebiti za daljnji kulturni razvoj.
Ona po kratkom postupku dobiva svoju cijenu, a samoodrživost koju time navodno postiže izgovor je državnoj i lokalnoj upravi da ulaganje u održavanje skine s dnevnoga reda. Ipak, svjetska iskustva u primjeni modela potpune ili djelomične privatizacije kulturnog nasljeđa pokazala su da, unatoč očekivanjima, privatni koncesionari ili vlasnici ne mogu dugoročno ostvarivati profit od lokaliteta, a bez državne pomoći ne mogu osigurati ni ulaganje u konzervatorske i istraživačke radove.
Fokusiramo li se isključivo na Zagreb danas, možda bliže svakodnevnom gradskom iskustvu jest pitanje kako ovaj proces komodifikacije kulture, koji svaku kulturnu proizvodnju na ovaj ili onaj način svodi na prodaju (autentičnosti, zabave, ljepote), utječe na lokalni krajolik kulturnih institucija. Ako bismo pokušali ocrtati njegovu skicu, kao jedan od ključnih poteza možemo uzeti otvaranje Muzeja prekinutih veza 2010. godine na Gornjem gradu kao privatne inicijative dvoje kulturnih radnika. Riječ je o projektu koji je vrlo jednostavan koncept prikupljanja predmeta iz prekinutih veza uspješno brendirao i kapitalizirao.
Bez ikakvih širih kulturnih, društvenih, a kamoli političkih implikacija, samo mješavina emocija nakon ljubavnog prekida, dovoljan je sadržaj ovog specifičnog, u medijima izrazito hvaljenog i međunarodno nagrađivanog projekta. Ipak, emocije idu uz malo ekonomije: neizostavan dio muzeja je i dućan s posebno dizajniranim, tematskim suvenirima, kao i kafić u kojem se povremeno održavaju i svirke. Vjerojatno potaknute poslovnim uspjehom ovog primjera, uslijedile su i druge privatne inicijative. Početak aktualne turističke sezone u Zagrebu obilježilo je otvaranje dvaju takvih muzeja u samom centru grada: Muzeja iluzija i Tortureuma.
Muzejska “prodaja iskustva”
Potonji je dobio posebnu medijsku pažnju, a unatoč ambiciji da temu mučenja kontekstualizira ne samo povijesno već i s obzirom na suvremene političke okolnosti (spominjući problematične post-9-11 prakse, Abu Ghraib i Guantanamo), ozbiljniji multidisciplinarni rad kojime bi se publici približili složeni eksploatacijski mehanizmi i odnosi moći u društvu koji stoje iza praksi mučenja izostao je. Informacije koje se nude posjetiteljima nisu sasvim nezanimljive, ali su do te mjere arbitrarne i lišene širih prostorno-vremensko-političkih okvira da na trenutke djeluju krajnje zbunjujuće. Mnogo je više pozornosti pridano simulaciji tjelesnog iskustva mučeništva, na čemu se temelji i sam postav i brendiranje muzeja. Lakše je prodati iskustvo isprobavanja željezne maske nego znanje o tome tko ju je, zašto i na čiju glavu stavljao.
Ako bi privatne muzejske inicijative i imale ambiciju da se odmaknu od ponude “nezaboravnog iskustva” i promišljaju muzej kao mjesto edukacije, istraživanja, prostor kritike, ali i socijalizacije (neuvjetovane potrošnjom), zasigurno to ne bi mogle ostvariti bez podrške javnog proračuna. Muzej iluzija je već u startu primio podršku Grada Zagreba, a osnivač još jednog privatnog muzeja, Muzeja automobila Ferdinand Budicki, potkraj je prošle godine preko medija gradskim vlastima poslao apel za financijskom pomoći jer će u suprotnom, zbog dugova nastalih neplaćanjem najma prostora, biti prisiljen zatvoriti. Novinarki jednog tjednika dosadašnje javno financiranje i mogućnost opstanka bez istog opisuje ovako: “Ukupno 40.000 kuna godišnje, pa vi vidite za što je to dosta. Rekao sam jednom da nam to nije dovoljno ni za gablec. I od Ministarstva kulture nešto, ali sve je to ništa. Kada niste pod državnim okriljem, nema ni novaca.”
Na ovu bi se izjavu vjerojatno lecnuo svaki radnik/ca u javnim muzejskim institucijama, pitajući se kojom to logikom bi se javnim novcima trebao spašavati privatni muzej, a istovremeno se javnim muzejima smanjuju i novčana sredstva i broj zaposlenika. Logikom po kojoj se vrijednost kulturne proizvodnje mjeri njenom sposobnošću da zadovolji kriterije turističke mašinerije – više zabave, manje kritike, više iskustva, manje razmišljanja.
Ugostiteljska egzotizacija
Muzejske institucije su u tom smislu resurs; kad se zavrne javna pipa, one ne ostaju na cjedilu već imaju pregršt prostora (simboličkog, ali ponajviše fizičkog) da same zarade: uvođenjem kafića, dućana (koji je u brojnim svjetskim muzejima postao veća atrakcija od samog fundusa) te iznajmljivanjem prostora (što je medijski najviše osporavano kad se podstanar kosi s klasnim habitusom kulturnjačke publike). U tome im država i pomaže, primjerice zakonskim regulativama kakve je nagovijestio prijedlog zakona o muzejima, po kojemu se stručnjak za odnose s javnošću proglašava stručnim muzejskim zvanjem.
Zanimljiv model snalaženja u ovakvim okolnostima javnim institucijama je ponudio lani pokrenut projekt Dvorišta, inicijativa tvrtki G.A.D. produkcija i Katapult promocija. Koncept se zasniva na ideji da se desetak dana krajem srpnja nekoliko dvorišta zagrebačkog Gornjeg grada pretvori u barove na otvorenom, odnosno mjesta na kojima se prodaje hrana i piće uz živu muziku. I prve je godine u projektu sudjelovalo nekoliko od brojnih javnih institucija smještenih na Gornjem gradu, a ove su to godine bili Državni arhiv u Zagrebu, Staroslavenski institut i Atelijer Meštrović. Pored njih, uključila su se i dva privatna dvorišta. Dvorišta se naslanjaju na nekoliko privlačnih koncepata: prije svega na pretpostavku da publici nude nešto inače nedostupno, što je netočno, budući da su 3 od 5 lokacija javne institucije, prostori do kojih se može doći u njihovo radno vrijeme i koji imaju svoje korisnike i publiku.
Možemo jedino zaključiti da se posjet tim prostorima radi svrhe koja nije zabava i konzumacija jela i piće naprosto – ne računa. Možda zato na promo materijalima Dvorišta i ne pišu nazivi institucija, osim u slučaju Atelijera Meštrović, već palača u kojima su smještene. To nas dovodi i do drugog koncepta, u koji se navodna skrivenost lokacija odlično uklapa, a to je romantizacija Gornjega grada, potenciranje njegove uzbudljive prošlosti uz gospodu plave krvi ili pak bezbrižnu svakodnevicu 1930-ih godina, na koju nas podsjeća dvorište u Basaričekovoj 11.
Ono je naime služilo kao scenografija za kultni film “Tko pjeva zlo ne misli”, ali socijalna struktura stambene zgrade koju je film oslikao, danas je na Gornjem gradu nezamisliva. Naime, cijena nekretnina u toj staroj jezgri ni unatoč višegodišnjoj krizi tržišta ne pada ispod 2000 eura po kvadratu, a prema jednom istraživanju cijena nekretnina, Gornji grad se po skupoći stanova drži pri samom vrhu u Hrvatskoj, u konkurenciji s ekskluzivnim turističkim destinacijama na Jadranu.
Komodifikacija kao nadopuna proračuna
Za koga su zaista gornjogradska dvorišta, a tko nema pristupa, nisu međutim pitanja kojima se ova manifestacija bavi. Iako se može činiti da oživljava ideju susjedstva i opuštenog druženja u zajedničkim prostorima, kakvom bi pandan bile popularne ulične fešte u kvartovima Barcelone, ipak se bitno razlikuje od takvih praksi. U gornjogradskom slučaju naime nije riječ o inicijativi i organizaciji samih stanara, već je njihova participacija svedena na mogućnost da budu konzumenti. U čitavom je programu ipak daleko najvažniji i najdominantniji sadržaj šank, odnosno prodaja hrane i pića koja se ni po čemu ne razlikuje od bilo kojeg kafića. Kvartovska zabava na koju bi svatko donio ponešto, razmijenio s drugim ili prodao za sitnu donaciju tek je asocijacija koju Dvorišta mogu izazvati, ali ne i cilj koji teže ostvariti.
Sudeći prema medijskim napisima i društvenim mrežama, očekivanja organizatora u potpunosti su ispunjena: velik broj posjetitelja oduševljenih ugodnom atmosferom te ponudom hrane i pića. Ipak moramo otvoriti pitanja o implikacijama jedne ovakve manifestacije. Prema informacijama Turističke zajednice grada Zagreba, partnera projekta, institucije koje sudjeluju svoja dvorišta iznajmljuju. Njihova računica je jasna – za obavljanje vlastite djelatnosti, koja predstavlja neku vrstu društvene koristi, ne mogu dobiti dovoljno javnih sredstava za adekvatan rad, pa im se isplati vlastiti prostor tretirati kao robu i iznajmiti ga privatnim tvrtkama.
To što novac djelomično možda dolazi iz istog izvora, onog javnog, vjerojatno vide kao nešto na što ne mogu utjecati. Ono na što možda mogu utjecati jest visina najma – prema informacijama s terena neke su institucije dobile 40.000 kuna, dok nam je u Državnom arhivu u Zagrebu potvrđena cifra od tek 2500 kuna. Preostale dvije institucije nisu bile raspoložene da nam u roku dovoljnom za objavu daju točnu informaciju, tako da nam preostaju tek nagađanja. Predmet nagađanja je i dobit koju su organizatori ostvarili na ugostiteljskoj djelatnosti za zabilježenih 30 tisuća posjetitelja, ali sasvim je sigurno da bi pored te cifre ona od 2500 kuna za najam Državnog arhiva djelovala mizerno. Oni koji su pristali na takvu eksploataciju morali su bolje snaći, što i jest klasična neoliberalna poruka javnim institucijama.
Zajednički prostori i privatne računice
I za stanare koji na ovaj način iznajmljuju prostore koji nose potencijal zajedničkog dijeljenja i socijalizacije mimo tržišnih odnosa, implicitno je sudjelovanje u procesu komodifikacije, upravo kao što će stanari u Donjem gradu sobu viška sve češće početi tretirati kao izvor prihoda kroz najam turistima. Što su stanari bogatiji, mogu si priuštiti veću pričuvu, a što je pričuva veća to su im bolje mogućnosti da zamijene dotrajale instalacije i drugu infrastrukturu zgrade. Briga za zajedničko tako postoje pitanje snalažljivosti stanara da to zajedničko unovče, a ne gradske ili državne uprave.
Vratimo li se u polje kulture, jasno je da se ono itekako transformira porastom projekata kao što je Dvorište. Osim što se kulturne institucije potiče na komercijalizaciju djelatnosti i komodifikaciju resursa, same kulturne proizvođače se dovodi u specifičnu poziciju. Prihodi i rashodi manifestacije Dvorišta nisu u cijelosti javno dostupni, ali se može naći da je im Grad Zagreb za glazbeni program donirao 50.000 kuna. Za usporedbu, pet gradskih kulturnih centara na istom je natječaju za glazbeni program dobilo u prosjeku nešto manji iznos (ukupno 240.000 kuna), a riječ je o javnim gradskim institucijama koje se već godinama žale na smanjenje programskih sredstava i na nemogućnosti da adekvatno iskoriste svoje (javne) prostorne i infrastrukturne kapacitete zbog manjka javnih programskih novaca.
Javne kulturne institucije, kao i neprofitne udruge u kulturi, koje su od kasnih 1990-ih bile nositelj razvoja takozvane nezavisne kulturne scene, sada su stavljene na istu ravan s trgovačkim društvima i drugim profitnim subjektima. Upravo d.o.o.-i postaju sve češći nosioci kulturnih sadržaja, a ako su dosad na sceni kontroverze izazivali iznosi koje je Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport dodjeljivao subjektima poput marketinške agencije Neki Daniels Media d.o.o. za manifestacije s naglašenom komercijalnom notom (primjerice 2012. godine 150 tisuća kuna za glazbeni festival Zagreb World Music kojemu se na internetu zameo svaki trag), gradska je uprava doskočila problemu.
Prema kraju nekomercijalne kulture?
Kroz čitavu je 2015. godinu, dok se ne potroše sredstva, otvoren natječaj za dodjelu financijskih potpora za poticanje razvoja turizma u Gradu Zagrebu na koji se mogu prijaviti mikro, mala i srednja trgovačka društva, obrti, zadruge, djelatnosti slobodnih zanimanja i fizičke osobe koje mogu obavljati ugostiteljsku djelatnost i pružati usluge u turizmu sukladno Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti i Zakonu o pružanju usluga u turizmu. Neprofitni i javni subjekti isključeni su iz ovog kolača koji je prema dosadašnja tri zaključka o dodjeli sredstava težak 422 tisuće kuna, gotovo pola milijuna.
Jedan od projekata koji su dobili potporu putem ovog natječaja je i spomenuti Muzej iluzija iza kojeg stoji marketinška agencija Metamorfoza d.o.o. Iza nekih drugih privatnih muzejskih projekata stoje pak neprofitne udruge: primjerice iza Muzeja automobila koji je u dugovima. Onkraj nagađanja o ekonomskih uspjesima i neuspjesima pojedinačnih subjekata, svakako možemo prilično sigurno zaključiti da profitni subjekti igraju sve važniju ulogu na polju kulturne proizvodnje, koja se naočigled transformira prema potrebama turizma.
Ono što je posebno važno istaknuti, budući da se to često zaboravlja ili namjerno prešućuje, jest da se ovaj proces ne događa mimo javnog budžeta, mimo lokalne i državne uprave koje se svedene na minimum aktivnosti pristojno drže po strani, dok tržišna utakmica traje. Upravo suprotno, država je itekakav igrač – jasno je za koji tim. Vrijeme neprofitnih subjekata kao nosioca kulturne proizvodnje vođene vrijednostima koje nisu tržišne očito je na zalazu: bez realne analize stanja, solidarizacije i djelovanja s jasnom agendom borbe protiv komodifikacije kulture, jasno je da kulturne prakse koje se ne mogu ili ne žele prilagoditi tržišnoj logici neće opstati ni kao – turistička atrakcija.