Uoči parlamentarnih izbora koji bi se u Hrvatskoj trebali održati krajem ove ili početkom sljedeće godine, intenzivirao se proces osnivanja novih stranaka koje sve nastoje oslabiti potpunu dominaciju dvaju vodećih aktera domaće parlamentarne scene. Iako pojedine od njih periodično pokazuju znakove uspješnog probijanja na poziciju “treće stranke”, njihov se status u pravilu pokazuje kao znatno nestabilniji od onog etabliranih stranaka.
Stranka rada i solidarnosti naziv je koji malo kome u Hrvatskoj nešto znači. Ipak, prema nekoliko različitih istraživanja, riječ je o stranci koja je izgledan kandidat za ulazak u parlament na predstojećim parlamentarnim izborima. Misteriju razrješava puni naziv te organizacije (Milan Bandić 365 – Stranka rada i solidarnosti), inače sljednice nezavisne liste dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika s kojom je pobijedio na posljednjim gradskim izborima i čije je osobno ime politički znatno snažnije od naziva njegove stranke. Slično tome, “novi val” je termin koji mnogima budi asocijacije na popkulturni pokret 1980-ih, čija su estetika i ideologija presudno utjecali i na samorazumijevanje tranzicijskih urbanih srednjih klasa. Manje je poznato da postoji parlamentarna stranka koja u svom punom nazivu “Novi val – Stranka razvoja” ne nosi ime osnivača, ali ju je ponovno najlakše identificirati kao stranku Ljube Jurčića, ekonomista, bivšeg ministra i kratkotrajnog kandidata za premijera Socijaldemokratske partije (SDP).
Dva navedena primjera daleko su od usamljene pojave. U posljednje dvije godine osnovane su, između ostalog, Narodna stranka – reformisti bivšeg “prvog” potpredsjednika vlade Radimira Čačića, Naprijed Hrvatska! – progresivni savez bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića, Hrvatska konzervativna stranka eurozastupnice Ruže Tomašić, Održivi razvoj Hrvatske bivše ministrice zaštite okoliša Mirele Holy, Nacionalni forum “medicinskog poduzetnika” Nikice Gabrića, Most nezavisnih lista gradonačelnika Metkovića Bože Petrova, Hrvatska zora stranka naroda neuspješnog kandidata za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a onda i za predsjednika Republike Milana Kujundžića… Ako odemo koju godinu unatrag naći ćemo slične političke organizacije koje su od prošlih izbora, dakle unutar jednog parlamentarnog ciklusa, izgubile status “novih”, poput Hrvatskih laburista – stranke rada, Hrvatske građanske stranke ili dviju stranaka s kraticom Hrast: Pokreta za uspješnu Hrvatsku i Hrvatskog rasta.1
Bijeg od ideologije
Popis nipošto nije iscrpljen no sasvim je dovoljan da bismo uočili nekoliko zajedničkih i aktualnih trendova među strankama i političarima vrlo različitih političkih i osobnih biografija. Riječ je prije svega o projektima koji su pažljivo brendirani, odnosno u kojima su nazivi, a djelomično i identiteti, određeni vodećom ličnošću (u singularu) prije nego bilo kakvim političkim oznakama. Stoga imamo naziva iz botanike (ORaH, Hrast), arhitekture (Most), fizike i astronomije (Novi val, Hrvatska zora) ili pak geologije (HRID, Hrvatska inicijativa za dijalog, za sada samo udruga bivšeg potpredsjednika HDZ-a Drage Prgometa) praćene uglavnom generičkim terminima koji bude pozitivne asocijacije poput rada i razvoja. Termini koji sugeriraju ideologiju organizacija znatno su rjeđi, a kad se i javljaju, ostaju sasvim nedorečeni. Na narod i “narodnjaštvo” se pozivaju i Čačić i Kujundžić u sasvim različitim interpretacijama, a to je uostalom i ime koje dijele s jednom od vladajućih stranaka, kojoj se obojica snažno protive.
Najeksplicitniji politički termini koje možemo pronaći su “konzervativno”, naziv koji je Tomašić odabrala po uzoru na vodeću stranku svoje europarlamentarne frakcije, britanske konzervativce, i koji je izazvao pravu malu paniku na domaćoj ekstremno desnoj sceni s obzirom na raširenost “engleskih” teorija zavjere u tom miljeu. Progresivno u stranci Ive Josipovića se pak više odnosi na njegove visokograđanske manire, nego na neki određen set politika i ideja stranke koja je, prema izjavama osnivača, istodobno i “ljevije” i “bliže centru” od SDP-a, njegove bivše stranke. U svakom slučaju ekspliciranje vlastite političke pozicije nije prioritet prilikom lansiranja stranačkog projekta. Dapače, pokušava se svim silama izbjeći. Teško se zapravo oteti dojmu da je većina ovih organizacija pokrenuta na temelju procjene, manje ili više potvrđene anketnim istraživanjima, o popularnosti pojedine ličnosti koja je iz različitih razloga ostala u političkom zapećku, kao i vjere u potencijal za njezin samostalan uspjeh u parlamentarnoj areni.
Gubitnička pozicija izazivača
Procjene su se, ipak, uglavnom pokazale varljivima. Mnogi su nakon napuštanja stranke – za koje su makar kao “interni disidenti” vezivali svoje karijere – bespomoćno promatrali kako im karizma blijedi ili se ne uspijeva pretočiti u adekvatan broj glasova. Oni koji su sve nade polagali na efekt biračkog “idiotizma novoga”, odnosno kratkotrajne privlačnosti medijskih “novih lica” koje umjesto solidne baze ili konzistentnog programa obično nude mutne aluzije na “poštenje” i “neiskvarenost”, brzo su se morali suočiti s razočaranjem. Paralelno s tim, dvojica uvjerljivo najomraženija političara, premijer i vođa opozicije, unatoč lošem rejtingu, čvrsto drže uzde dviju najsnažnijih i neprikosnovenih političkih stranaka u zemlji. Izrazita zasićenost birača vodećim strankama ipak nije tek fatamorgana, kao što fenomen “idiotizma novog” rječito svjedoči, no neslavni padovi ambicioznih projekata novih stranaka, ne samo u Hrvatskoj, također svjedoče o još jednoj činjenici koja iznenađujuće često prolazi “ispod radara”.
Parlamentarna procedura, uključujući i izbore zastupnika, ne temelji se na ravnopravnim sukobima različitih “ideja”, već pokazuje uznemirujuću tendenciju da potvrđuje postojeće odnose moći. Skroman i kratkotrajan uspjeh “novih stranaka” ne proizlazi iz “stabilnosti sistema” kako se to često objašnjava (koliko stabilan može biti sistem u kojem vlade, prema anketama, već godinama u pravilu podržava jedva dvadesetak posto birača), već nestabilnih temelja na kojima su postavljeni novi projekti. Nove organizacije koje su nastale na pozicijama moći, poput Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje (HDSSB), nisu doživjele slične probleme s efektom “zvijezde padalice” koji u pravilu zahvaća druge ambiciozne konkurente postojećim dominantnim strankama. Inicijative koje se u ovo predizborno vrijeme množe pojačanim intenzitetom nisu ništa manje ni ništa više bezidejne od svojih etabliranih takmaca, ali su zato znatno manje u prilici vršiti raspodjelu proračunskih sredstava ili pozicija moći potencijalnim klijentima.
Prikriveni materijalni interesi
Parlamentarna je politika, paralelno s nestankom jasnih političkih i klasnih distinkcija između stranaka, posljednjih desetljeća doživjela snažno opadanja participacije članstva u političkim aktivnostima. Umjesto nekadašnjih stranaka-pokreta koji su negdje od početka dvadesetog stoljeća obavljali funkcije osnovne socijalizacije, odgoja i obrazovanja svog članstva prije političke reprezentacije, suvremene su se stranke-liste svele na izborne mašine čije strategije prije sliče onima marketinških agencija nego političkih pokreta, a u toj su svojoj dekadentnoj fazi i uvedene u domaći politički sustav. No klasne razlike i materijalni zahtjevi različitih segmenata stanovništva nisu nestali, iako su postali manje vidljivi i manje eksplicitno reprezentirani. Dapače, partikularni materijalni interesi pokazali su se znatno politički izdržljivijima od od nekoć presudnih, a danas faktički ignoriranih ideoloških razlika, kao što uporno preživljavanje i uspjeh modela upravljanja temeljenih na korupciji uvjerljivo svjedoči.
Drugim riječima, nove ideje i nova lica – ili pak samo stara bezidejnost i stara lica zapakirana u novu izbornu lista – ostaju dugoročno nesposobna ugroziti dominaciju dviju vodećih stranaka koje su već unaprijed osigurale materijalne uvjete za makar djelomično servisiranje potreba segmenata stanovništva koji ih podržavaju. Iza tobože nepomirljivih “svjetonazorskih” razlika nerijetko se kriju konkretniji materijalni interesi, bilo da se radi o braniteljskoj populaciji, bivšim “područjima posebne državne skrbi”, ili pak s druge strane o vječnoj srednjoklasnoj fantaziji slanja djece na školovanje u inozemstvo i povezanim eurointegracijskim politikama. Tek u tako kompleksnoj dinamici je moguće da nacionalizam bude izraz potrebe za solidarnošću ili da se, s druge strane, briga za ljudska prava prihvaća kao sredstvo klasne distinkcije, svojevrsni srednjoklasni noblesse oblige koji u istom dahu mogu pratiti izrazi klasnog prijezira, urbanog rasizma, zagovora mjera štednje i otvorenog antidemokratskog agitiranja.
To nažalost ujedno znači i da će nuđenje alternative bezidejnom upravljanju koje nude dvije vodeće stranke, a onda i sustav u cjelini, zahtijevati snagu koja neće samo “reprezentirati”, nego će biti sposobna samostalno ostvarivati i braniti neposredne materijalne interese segmenata stanovništva od kojih očekuje potporu. Za to će svakako trebati puno više od medijske prezentacije nove izborne liste, no upravo to je, prema svemu sudeći, zapravo prostor politike. Ako niste primijetili, parlament i stranke su to odavno prestale biti.
- Živi zid je pri tom donekle poseban slučaj koji smo već detaljnije analizirali na Biltenu i u Le Monde diplomatiqueu. [↩]