Iako je narativ o progresivnoj političkoj ulozi srednje klase u Bugarskoj prisutan od raspada komunizma i čini jedan od ključnih aspekata tranzicijske ideologije, zadnjih nekoliko godina svjedočimo promjenama u samopoimanju pripadnika srednje klase. Elitistička stremljenja zamjenjuju demokratske impulse, a legitimiraju se nasuprot oligarha i siromašnih slojeva kao jedini proizvođači ekonomskih vrijednosti potpuno mistificirajući klasnu strukturu bugarskog društva.
U Bugarskoj je posljednjih nekoliko godina došlo do povećanja broja kognitivnih radnika što je rezultat autsorsanja logističkih/call-centara, telekomunikacijskih kompanija i IT firmi za razvoj i podršku. Do kraja 2013. godine u ovom je sektoru radilo oko 70.000 ljudi, od čega čak 30.000 u IT firmama. To je ujedno i segment radničke klase koja ima najviše prihode – prosječna plaća je oko 850 eura, pri čemu je državni prosjek tek 200 eura. Širok krug radnika zaposlenih u tom sektoru zajedno s dijelom kognitivne radne snage (dizajnerima, umjetnicima i slično) obično se svrstava pod zajednički nazivnik “nova/kreativna srednja klasa”. Međutim, u tu kategoriju se ne svrstavaju samo radnici s visokim prihodima, već i javni službenici, novinari, državni birokrati, pripadnici nevladinih organizacija, radnici na sveučilištu, sveučilišni profesori, itd.
Usprkos razlikama, oni se politički artikuliraju putem narativa nove srednje ili kreativne klase. To je izašlo na vidjelo u masovnim mobilizacijama poput onih u ljeto 2013. ili u ekološkim pokretima. Ova politička formacija prisutna je i u mobilizacijama s liberalnim predznakom, poput “prava na grad”, točnije pokreta koncentriranih na pitanje očuvanja arhitektonske baštine, a ne primjerice pitanja socijalnog stanovanja.
Ako promatramo samo brojke, ovo sigurno nije najvažniji dio radne snage. Usprkos tome, oni osiguravaju hegemonijsko opravdanje bugarskog suvremenog liberalnog kapitalizma. Određene društvene pozicije (poput sveučilišnih profesora ili novinara) omogućavaju im da postave koordinate javnih rasprava i da legitimiraju političke distinkcije i identitete.
To međutim ne znači da su liberalni ili srednjoklasni identifikacije novost u Bugarskoj, no od 2009. naovamo svjedočimo novom trendu. Najvažnije nasljeđe liberalnih mobilizacija devedesetih su pozivi na demokratizaciju, razvoj civilnog društva i antikomunizam. No, ako su masovne antikomunističke mobilizacije devedesetih obećavale da će socijalizam biti zamijenjen egalitarnijom društvenom strukturom lišenom arbitrarnog državnog nasilja, novi liberalni antikomunizam znatno je više elitističan. Tijekom devedesetih uobičajeni protestni slogani glasili su “Sva moć narodu! NE komunizmu!” ili “Dolje crvena buržoazija!” dok danas mnogi prosvjednici nose natpise “Možemo sami plaćati svoje račune!”.
Još neobičniji bili su prošloljetni protesti potpore mjerama štednje. Sada, s produbljivanjem krize, “srednja klasa” postaje sve ekskluzivnijom kategorijom koja tvrdi da predstavlja tek usku poduzetnički nastrojenu elitu “stvaratelja vrijednosti”. Poznate su prošlogodišnje izjave nekih od intelektualaca te klase kako oni ne predstavljaju “kvantitet naroda, već njegov kvalitet”. Kod “kreativne klase” bijes je izazvala najava vlade da će povećati deficit javnog proračuna sa 1 na 2 posto te time redistribuirati i “ukrasti” vrijednost za koju “kreativci” tvrde da su je sami akumulirali. Kreativna klasa raznolika je s obzirom na poziciju u odnosu spram kapitala, no ona se retroaktivno artikulira kao koherentni agens političke i društvene prakse.
Pogledajmo pobliže kakvi uvjeti omogućavaju da kognitivni radnici s visokim prihodima, novinari javnih medija s niskim prihodima, sveučilišni profesori, birokrati civilnog društva, umjetnici i dizajneri, ali i aktivisti industrijskih sindikata staju zajedno i prepoznaju se unutar iste političke forme u sklopu koje prosvjeduju kada je ugrožena fiskalna disciplina.
Sličnosti između onih koji se prepoznaju kao srednja klasa proizvedene su cijelim nizom tiskanih i internetskih blogova i publikacija, desnim dnevnicima i tjednicima s liberalno nastrojenim političkim komentarima ali i kulturnim eventima (poput TEDxBG). Naširoko se čita self-help literatura kao i brojne biografije Stevea Jobsa, Ayn Rand te radovi Malcolma Gladwella i Richarda Floride.
Ova vrsta radnika često dijeli i zajednički fizički radni prostor. Tako je prošle godine otvoreno nekoliko zajedničkih radnih prostora (coworking spaces), poput onog pod imenom Betahaus ili onog nazvanog Soho. Vlasnici obaju tih prostora bili su aktivno uključeni u prosvjede za potporu mjerama štednje i antikomunističkom pokretu iz ljeta 2013. Tako su menadžeri Betahausa na srpanjskim prosvjedima osiguravali uredsku opremu i besplatne WiFi konekcije ispred parlamenta kako bi prosvjednici mogli dobrovoljno raditi dok istovremeno ispunjavaju svoje građanske dužnosti.
Kako bi unajmio radni stol na mjesec dana u takvom zajedničkom radnom prostoru pojedinac bi trebao izdvojiti 120 eura. Neki od ljudi koji rade putem svojih laptopa iz kafića uživaju u privilegiji bivanja dijelom takvog tipa formalne organizacije. Oni se oslanjaju na njihov organizacijski tim, njihove kontakte i različite društvene veze. No, oni ne snose teret troška tehničke opreme i administrativnih taksi. Unatoč prividnoj fleksibilnosti koju ti uvjeti pretpostavljaju, niski i nesigurni prihodi od ovih radnika zahtijevaju puno veću posvećenost poslu. Freelanceri koji rade iz takvih coffices-a i zajedničkih radnih prostora kažu kako se njihov radni dan proteže na 10 do 14 sati, pri čemu ni rad vikendom nije iznimka. Radni dan u coffices-u i zajedničkim radnim prostorima također je radni dan koji nije lišen potrošnje: stalno vas mame muffinsi, kolači, razne kave, voće koje proizvode lokalne organske poljoprivredne zadruge, ali i koncerti alternativne glazbe, izložbe i uradi sam radionice.
Širenje autsorsinga mijenja i obuhvaća i prostore izvan centra Sofije. Najveće postignuće takozvane “kreativne” industrije smješteno je u istočnom dijelu Sofije: poslovni park od 300.000 kvadratnih metara koji je dom između ostalog i HP-ovom uredu za administrativne poslove, kao i IBM-ovom globalnom dostavnom centru. Poslovni park je minijaturna verzija grada i uključuje restorane, kafiće, trgovine mješovitom robom, kina, hotel, poštu. Ni tu radni dan nije lišen potrošnje: svi su uključeni u treninge, različite opuštajuće aktivnosti, team buildinge ili se jednostavno prepuštaju zabavi.
No ipak, ne možemo sve kognitivne radnike svesti na isto: čak i oni koji su uključeni u proizvodne prakse (recimo dizajneri) ne prodaju kapitalistima uvijek svoju radnu snagu, odvojeni od sredstava za proizvodnju, već se samoeksploatiraju i vrijednost izvlače licenciranjem, kontrolom nad pristupom tržištu, društvenim mrežama, itd. Zbog toga postoji stalna potreba da se revolucionarizira produktivnost vlastite radne snage putem različitih tipova self-help praksi ili aktivne participacije u relevantnim društvenim mrežama putem neplaćenog rada. Veliki broj NGO-ova specijaliziran je za discipliniranje tog dijela radne snage, i bavi se organiziranjem “treninga” na temu “kako biti kreativan”, kako postati “agens promjene”, “cjeloživotnog obrazovanja” i “poduzetništva”. Većina kognitivnih prekarnih radnika ipak su podređeni standardnijim oblicima kapitalističke discipline u različitim uredskim prostorima, te je njihov izravni poslodavac kapital, na primjer u obliku velike IT korporacije.
Sve to, okovano prekarnim prihodima i prekarnim radnim uvjetima stvara ogromne i trajne razlike i nejednakosti među kognitivnim radnicima. Druge demarkacijske linije povučene su i među redovima radnika u NGO-ovima, novinarima, umjetnicima, radnicima u državnim službama i među sveučilišnim profesorima. S pojavom “novog javnog menadžmenta” te uopće penetracijom tržišne logike u javni sektor, radnici u javnim službama podređeni su buržoaskom obliku discipline. Na primjer, sveučilišni i školski profesori ne mogu preživjeti samo od svoje plaće, već se moraju konstantno prijavljivati na privremene projekte javnih i privatnih fondova. To pak uključuje procjene učinkovitosti o kojima im ovisi plaća, a koje pak unose sukobe među radnike, te okreću institucije jedne protiv drugih, (npr. unose sukobe među javnim sveučilištima i školama, profesorima, itd…).
Dominantna kritika “srednje klase” u Bugarskoj često se pojednostavljuje tako da joj se pristupa kao neposrednoj društvenoj činjenici. Odnosno, pristupa joj se kao stvari po sebi, pri čemu se zanemaruju društveni uvjeti koji omogućuju da različite prakse izgledaju kao koherentna cjelina. U svom najgorem i najpromašenijem obliku, ova kritika u srednjoj klasi vidi koherentnu kompradorsku buržoaziju tamo gdje postoji znatno kompliciraniji niz klasnih pozicija. Ovakva je kritika “cjelokupne srednje klase” slijepa na njene unutarnje nejednakosti. Pseudo-populizam ovog tipa počiva na normativnom i isključivom shvaćanju “naroda”, koji je sveden na “obične Bugare” ili “penzionere”.
Srednjostrujaška “ljevica”, prije svega Bugarska socijalistička partija (BSP), često upravo viktimizirane penzionere izvlači kao adut protiv prošloljetnih prosvjeda samozvane srednje klase. Liberalna elita i srednjostrujaška ljevica slažu se da članovi “kreativne klase” dijele isti prostor unutar proizvodnih odnosa te smatraju nužnim redistribuirati vrijednost koju navodno stvara “srednja klasa” prema pasivnim penzionerima, etničkim manjinama, bolesnima, nezaposlenima i “siromašnima” općenito. Tako je na primjer Georgi Ganev, srednjostrujaški liberalni “stručnjak” 2013. napisao da je “buržoazija jedini protivnik koaliciji siromašnih i oligarha”. Prihvaćanje neoliberalnog uokviravanja klasne strukture bugarskog društva nije samo empirijski i konceptualno promašeno, već je i znak da se od borbe za hegemoniju odustalo prije nego što je uopće i počela.
S engleskog prevela Andrea Milat