Uvedene 1994., trošarine na rumunjske kulturne proizvode predstavljaju poseban oblik poreza koji država prikuplja za strukovna udruženja. Uoči skore parlamentarne rasprave o postroženju naplate tog nameta u kulturnom sektoru se zaoštrava rasprava o pravednosti trošarina te načinu korištenja tih sredstava u strukovnim udrugama.
Grupa rumunjskih parlamentarnih zastupnika iz kulturnog polja (kazališni redatelj i bivši glavni upravitelj nacionalnog cirkusa, glumac i upravitelj kazališta, folk muzičar, pisac i potpredsjednik društva pisaca…) predložila je u lipnju 2011. godine promjene postojećeg i vrlo kontroverznog poreza na kulturne proizvode. Točnije predloženo je povećanje davanja, plaćanje unaprijed – prema broju tiskanih, a ne prodanih knjiga – te dodavanje fizičke oznake (naljepnice) na proizvode obuhvaćene ovim zakonom.
Nakon što je potiho izglasan u Senatu (gornjem domu parlamenta), zakon sada čeka potvrdu u donjem domu. Ako i postoje znakovi da zakon zbog prosvjeda javnosti neće proći u ovako predloženom obliku, njegov prolazak u Senatu pokazuje do kuda bi privilegirani umjetnički sektor bio spreman ići kako bi očuvao svoje privilegije.
Trošarina (akciza) na kulturne proizvode uvedena je 1994. godine i oporezuje određeni postotak vrijednosti svake knjige, CD-a, DVD-a (2%), karte za kazalište ili kino (5%) te umjetničkog djela (0,5%). Radi se dakle o porezu na kulturne proizvode namijenjene plasmanu na tržištu. Rumunjska je čini se jedina zemlja u Europskoj uniji koja ima ovakvu vrstu oporezivanja kulturnih proizvoda. Drugdje je taj tip poreza obično rezerviran za robu kao što su benzin, alkohol i duhan (zbog čega se ponegdje zove “porez na grijeh”). Jedini korisnici ovog poreza su “cehovi” tzv. kreativaca, strukovna udruženja kulturnih radnika.
Kultura u krizi
Kako su nakladničke kuće bile najglasniji kritičari novog zakona na kulturne proizvode, naglašavajući negativne posljedice povećanja poreza i dodatnu birokraciju koju proizvodi tiskanje, registriranje i lijepljenje porezne naljepnice, javna rasprava bila je gotovo u potpunosti fokusirana na nakladništvo. No, negativne posljedice novog kulturnog zakona odražavaju se i na druge kulturne sektore.
Kazališna se scena u Rumunjskoj uglavnom sastoji od institucija koje ovise o javnim potporama, dok nezavisna kazališta preživljavaju neizdavanjem računa za ulaznice što prikazuju kao donacije. Takvo poslovanje po novom zakonu ne bi bilo moguće. Time bi se zapravo smanjila sredstva nezavisnim kazalištima koja i ovako jedva preživljavaju što je direktna posljedica nepostojanja zaštitnih propisa, nedostatka potpore i zakonskog prepoznavanja nezavisnih kazališnih grupa i ustanova. Bolje stanje nije ni sa kino dvoranama. Preostalo je tek nekoliko kino dvorana koje čine uglavnom multipleksi smješteni u trgovačkim centrima, no oni prikazuju samo blockbustere, dok za nekomercijalnu produkciju više nema prostora. U sektoru likovnih umjetnosti pak tržište je toliko maleno da gotovo i ne postoji.
Tržište knjiga je u potpunosti privatno, neregulirano i snažno pogođeno ekonomskom krizom. U Rumunjskoj PDV na knjige iznosi 9% (opća porezna stopa je 24%), a unutar Europske unije samo Austrija (10%), Bugarska (20%), Češka (10%), Danska (25%), Finska (10%), Latvija (12%), Nizozemska (10%), Slovačka (10%) i Slovenija (9,5%) imaju više stope poreza na knjige.
Rumunjsko tržište knjiga danas je vrijedno oko 100 milijuna eura, što je otprilike 45% manje nego 2008. godine, a broj aktivnih izdavačkih kuća u deset se godina više nego prepolovio. Broj prodanih knjiga u razdoblju od 2009. do 2011. godine naglo je opao, no stanje se sada polako popravlja, uglavnom zahvaljujući e-knjigama. Razlog rasta popularnosti e-knjiga nije privrženost Rumunja novim tehnologijama, već činjenica da Rumunjska proživljava krizu distribucije knjiga mnogo dužu od ekonomske krize (situacija je gora samo u distribuciji tiskanih medija).
Knjižničarski monopoli
Malen broj preostalih javnih knjižnica i rezanja sredstava fondovima za nabavu knjiga upotpunjuju ovu sliku. Tko god posjeduje knjižaru – a njih je moguće naći samo u većim gradovima – apsolutni je vladar: knjižara odlučuje s kojim izdavačkim kućama želi raditi, koje naslove želi prodavati (a suvremena rumunjska književnost, čiji su autori često članovi Društva pisaca, ne prodaje se dobro). Knjižare izdavačima plaćaju u iznosu od 40 do 45% prodajne cijene knjige, a novac isplaćuju s pola godine zakašnjenja. Postupno zatvaranje razgranate mreže knjižara koja je postojala prije 1989. godine omogućilo je preostalima (uglavnom u vlasništvu dvaju ili triju nacionalnih lanaca) oligopolistički položaj koji dovodi do nestanka malih izdavačkih kuća, dok većim kućama uzrokuje probleme s likvidnošću.
No, ova situacija također utječe na izdavačku djelatnost tako što ruši standard objavljivanja (npr. mnoge knjige ne prolaze adekvatnu, a neke uopće ne prolaze lekturu i korekturu), a prekarni radni odnosi postaju sve učestaliji oblik zaposlenja. Osobe koje honorarno obavljaju korekture mizerno su plaćene, s naknadama koje se kreću od 2 leja (0,45 eura) po stranici, s tim da novac primaju s nekoliko mjeseci zakašnjenja. No, veliki gubitnici zapravo su rumunjski pisci kako fikcije tako i publicistike, kao i njihovi potencijalni čitatelji. Nedostatna distribucija i nepostojanje javnih politika koje bi podržale dostupnost knjiga pomažu pretvaranju suvremene književnosti, i knjiga općenito, u skup hobi.
Što će se dogoditi ako se ovaj zakon izglasa? Dok je prosječna cijena knjige 20 leja (manje od 5 eura), trošarine će po novom zakonu rasti sa sadašnjih 0,4 leja na 1 (zadržavajući namet od 2%, novi bi zakon nametnuo minimalni iznos trošarine od jednog leja). Trošarine bi također morale biti plaćene za sve otisnute primjerke, bez obzira na konačan broj prodanih primjeraka. Većim cijenama koje bi plaćali čitatelji ne bi pridonio samo porez, nego i trošak nabave i lijepljenja porezne naljepnice – za koju proponenti novog zakona tvrde da bi zaustavila “raširenu” utaju poreza većine izdavačkih kuća (kroz prijavu manjeg broja tiskanih primjeraka od stvarnog broja).
Rumunjsko društvo pisaca (USR) se žali na probleme pri prikupljanju trošarina još od njihova uvođenja jer su izdavačke kuće uvijek izbjegavale plaćanje. Jedan od predlagača novog poreznog zakona, koji je 2007. godine istovremeno bio ministar financija i potpredsjednik društva pisaca, naplatu trošarina koje odlaze udruženjima kao što je njegovo provjeravao je državnim poreznim kontrolama, koristeći svoj ministarski položaj.
Što radi društvo pisaca?
Trošarine za knjige dakle odlaze društvu pisaca iako su knjige koje se prodaju u Rumunjskoj uglavnom prijevodi, a vrlo mali broj prevoditelja ima članstvo u tom udruženju. Iako je značajan broj njih 2014. osnovao svoju udrugu prevoditelja, ona nema pravo na sredstva iz trošarina. Istovremeno, USR nikada nije izvelo ni jedan projekt povezan s podrškom književnom prevođenju na rumunjski. Pitanja prevođenja dotaknuo se samo predsjednik društva, Nicolae Manolescu, književni kritičar i ambasador Rumunjske pri UNESCO-u, koji je priznao kako je u razgovoru s kolegama lagao o naknadama koje dobivaju prevoditelji u njegovoj zemlji jer je 2,5 eura po stranici sramotna svota.
Vrijedi spomenuti da je Rumunjsko društvo pisaca, koje predstavlja samo autore, kritičare itd. fikcionalne književnosti, nedavno bilo akter skandala. Njegov potpredsjednik je postao dobitnik važne pjesničke nagrade, i to nakon glasačke procedure koju su osporili čak i neki od članova žirija. Ovo je bio samo vrhunac kontroverzi oko društva: problematizirao se nedostatak financijske transparentnosti, odbijanje članstva nekim piscima zbog konfuznih standarda (nejasno je je li Društvo elitna ili masovna organizacija). Sporno je bilo i uvođenje posebne subvencije koju je Vlada odobrila kulturnim časopisima u izdanju strukovnih udruženja, pri čemu je najveća subvencija dodijeljena časopisu čiji je glavni urednik predsjednik Društva pisaca.
Osim toga, način na koji Društvo koristi novac od “poreza na kulturu” prilično je netransparentan. Dok Kazališno udruženje svojim članovima nudi godišnji izvještaj o prihodima i troškovima i ima godišnji natječaj za projekte koje sufinancira (na temelju koliko god subjektivnih kriterija), javnu kampanju za potporu potrebitim kazalištarcima, festivalsko natjecanje za mlade glumce, programe usmjerene na starije umjetnike – ukratko nešto – nitko ne zna ništa o budžetu Društva pisaca, a književnim događajima koje organizira nedostaje vidljivosti i relevantnosti. Ovo objašnjava negativnu reakciju pisaca na zahtjev Društva za više novca – više novca… za što?
Promašena kulturna politika
Zapravo, iako daje velike subvencije javnim kazalištima, opernim kućama, filharmonijama i muzejima, Rumunjskoj nedostaje bilo kakva koherentna kulturna politika. Ni dodjeljivanje javnog novca nije transparentno (osobito na regionalnoj i lokalnoj razini). Čak ni subvencije (koje čine do 90% ukupnog budžeta javnih institucija) ne omogućavaju dovoljnu dostupnost kulture, a nedostaje i financijski nadzor njihove realizacije. Ne postoji interes za obrazovanje publike, edukativne programe, kolektivne pristupe, i unatoč subvencijama, cijene ulaznica za kulturne događaje nedostižne su velikom broju ljudi.
U isto vrijeme, obrazovanje mladih umjetnika nije iscrpno te ne postoje gotovo nikakvi rezidencijalni programi, stipendije ni pomoć za objavljivanje. Jedina očita strategija kulturnog polja, osobito starih i utjecajnih strukovnih udruga (s obzirom na sve jaču prekarizaciju) je održavanje na površini. Ova strategija uključuje prikupljanje subvencija od vlade, bez natječaja, a kako bi se platilo osoblje i izdavalo kulturne časopise koji nikada ne dopiru do svoje publike zbog slabe distribucije (osobito ako su locirani izvan Bukurešta) i korištenje novca od poreza na kulturu za organiziranje događanja koji se odabiru netransparentno i na temelju sebičnih razloga.
Osim praktičnih problema s implementacijom ovakvog zakona – kako nalijepiti naljepnicu na kartu prodanu putem interneta, na e-knjigu (koja se pravno čak i ne smatra knjigom budući da potpada pod opću poreznu stopu od 24%), ili na video instalaciju prodanu međunarodnoj galeriji – problem je u tome što je ovaj zakon posljednji potez u dugotrajnoj praksi novčanog opterećenja proračuna i krajnjih korisnika (kupaca) kako bi se zajamčio opstanak male klike privilegiranih korisnika, dok “obični” kulturni radnici tonu u prekarnost dok se trude zadovoljiti svoje čitatelje i gledatelje.
S engleskog prevela: Lahorka Nikolovski