Novi zakon o javnom redu i miru u Republici Srpskoj potaknuo je žestoke polemike i brojne kritike koje su ga označavale kao dokaz klizanja tog entiteta u otvorenu diktaturu. Pri tome je osobita pažnja pripala statusu društvenih mreža i političkim implikacijama njihovog korištenja.
U izjavi za novinare danoj neposredno nakon što je 5. veljače Narodna skupština Republike Srpske izglasala novi “Zakon o javnom redu i miru”, predsjednik tog entiteta Milorad Dodik nazvao je kritičare zakona “drekavcima” koji dižu neprimjerenu buku zbog propisa koji se ne razlikuju mnogo od onih u zemljama Europske unije, a blaži su od onih npr. u SAD-u. Iako je “dreka” oko zakona bez sumnje sasvim opravdana jer on doista ozakonjuje kontinuiranu kontrolu komunikacija preko Interneta, uznemirujuća činjenica u cijeloj prepirci je ta da je Dodik – barem djelomično – zapravo u pravu.
Naime, najsporniji dio novog zakona, koji je opoziciju i pojedine medije potaknuo na usporedbe sa Sjevernom Korejom ili Orwellovom brošurom “1984”, odnosi se kvalifikaciju “društvene mreže” kao “javnog prostora”. Prozvani “drekavci” uključuju domaće i strane novinarske udruge i udruge za ljudska prava, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, Human Rights Watch, cjelokupnu opoziciju u RS-u i – paradoksalno – ambasadu SAD-a u BiH. Paradoksalno jer je isti SAD prema otkrićima “zviždača” zadnjih godina uspostavio mehanizme kojima je pokušao nadzirati cjelokupnu komunikaciju preko Interneta te posebno vodeće institucije i figure suparničkih ili savezničkih sila. Ne čudi stoga što je vlast u “manjem entitetu” BiH relativno lako odbijala kritike, a pojačan nadzor i represiju opravdavala praksom svjetskih uzora.
Tobože opravdan razlog za tretiranje interneta kao javnog prostora Ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač pronalazi u potrebi da se zaustavi “širenje mržnje i nasilja” preko interneta, a ne – što tobože neopravdano imputiraju kritičari – “izražavanje mišljenja”. No unatoč ministrovoj jasno postavljenoj distinkciji, “sloboda iznošenja mišljenja” – uvijek načelno snažno branjena – dovoljno je fleksibilna kategorija da zapravo ne uspijeva pružati zaštitu koju implicira.
Privatno i javno
Da bi utvrdio, a zatim i kopirao europske standarde, republičkosrpski zakonodavac nije trebao gledati dalje od susjedne Hrvatske. Policija te članice Europske unije praksu tretiranja društvene mreže kao “javnog prostora” već je udomaćila i bez posebne i eksplicitne zakonske formulacije u tom smjeru. Nimalo rijedak primjer pruža prošlogodišnji slučaj iz Đakova koji je tada popraćen na portalu index.hr. Izvjesni I.C. je na vlastitom “Facebook profilu” iznio mišljenje o radu i karakteru hrvatske policije koje je uključivalo i globalno poznatu antipolicijsku kraticu. Nedugo zatim uhićen je i kažnjen sa 700 kuna (90 eura) na temelju zakonske zabrane “vrijeđanja službene osobe”.
Za razliku od zakona nedavno prihvaćenog u Republici Srpskoj, hrvatski propisi omogućuju i zatvorsku kaznu za slične prijestupe, a ne pružaju nikakvu posebnu zaštitu protiv progona zbog iznošenja mišljenja o državnim institucijama – takve su odredbe dodane u zakonski prijedlog u RS nakon brojnih kritika. No u đakovačkom slučaju, kao i u nekoliko drugih sličnih primjera u Hrvatskoj, problem nije samo u iznošenju mišljenja o instituciji na način koji represivni aparat ne odobrava, već i u mjestu na kojem se ono iznosi. Kao što je većini čitatelja poznato, takozvani profili na spomenutoj “društvenoj mreži” namijenjeni su korištenju privatnih osoba unutar ograničenog kruga “prijatelja”, a ne predstavljaju – barem u razumijevanju većine korisnika – javnu i službenu izjavu pojedinca za koju kazneno odgovara. To dakako ne sprječava policiju i sudstvo da ad hoc ponude drugačiju definiciju.
No tu se stvar zapravo dodatno komplicira: ako je “status na profilu” moguće tretirati kao kazneno djelo – unatoč formalnoj “zatvorenosti” te “izjave” – da li bi isto vrijedilo primjerice za izjavu datu u krugu obitelji unutar vlastitog doma? I suprotno, ako je isti status zapravo javna i službena izjava, tko i na temelju čega procjenjuje njegov karakter? Postaje li status svojom javnošću novinarski tekst koji podliježe pravu na informiranje javnosti, je li on osobni ili službeni stav ili – naposljetku zašto ne – fikcionalni i satirični literarni tekst zbog čije uvredljivosti autor u pravilu ne odgovara?
“Operativno-tehnički” poslovi
Nedostatak jasne definicije “postova” na Internetu pojedini su komentatori velikodušno nazvali posljedicom nedovoljne usklađenosti zakonodavstva s razvojem tehnologije. Manje velikodušni komentator mogao bi u “neusklađenosti” zapravo vidjeti iskorištavanje sjajne prilike za progon na temelju iznesenog mišljenja kroz nedostatak zakonskih ograničenja. Slučajevi hapšenja “zbog Facebooka” koji su došli do javnosti u pravilu su se odnosili na vrijeđanje “službene osobe”, prijetnje političarima ili pak navodno promoviranje opojnih droga.
No kako policija uopće nadzire “kažnjive” statuse na društvenim mrežama? Zanimljivo, konkretna procedura elektroničkog nadzora nije sasvim javna no, osnovna pravila korištenja društvenih mreža i telekomunikacijskih usluga jasno naznačuju kako i jedni i drugi pedantno bilježe podatke o svojim korisnicima koje onda – na svaki upit – prepuštaju lokalnim snagama reda. Bliska suradnja društvene mreže, telekomunikacijskog operatera i policijskih nadziratelja omogućava brzo lociranje kompjutera i telefonske veze preko koje je sporna poruka ostavljena. Lakoća kojom policija dolazi do prekršitelja i banalnost tobožnjeg prijestupa jasno pokazuju kako je ta suradnja izrazito bliska i redovitija no što bi to sintagma “na zahtjev policije” sugerirala.
Ne čudi stoga kako postoji posebna agencija za provođenje te suradnje koja se u Hrvatskoj sasvim neutralno zove “Operativno-tehnički centar”. Iako do sada u javnosti poznat samo po slučajevima neovlaštenog prisluškivanja pojedinih političara, njegova službena ovlaštenja sugeriraju kako je OTC u središtu svih postupaka nadzora, uključujući i redovite nadzore neslužbenog “javnog prostora” društvenih mreža. OTC naime ima zadatak da surađuje s pružateljima telekomunikacijskih usluga u nadziranju njihovih vlastitih klijenata i da onda podatke distribuira policiji ili Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA). Unatoč svojoj presudnoj ulozi u suvremenom sigurnosno-policijskom radu, OTC je diskretna institucija, koja (paradoksalno) nema internetsku stranicu, ne podnosi javne izvještaje (za razliku od SOA-e npr.) te naposljetku jedina u sustavu ne podliježe tzv. građanskom nadzoru.
Političko pitanje
Pri tome valja naglasiti još jedan važan paradoks vezan uz funkcioniranje “sigurnosnog” sustava. Naime, OTC može provoditi različite radnje nadzora (od zvučnog i svjetlosnog snimanja, postavljanja prislušnih uređaja u privatnom prostoru, nadzora pošte do fizičkog praćenja itd…) ali za svaku od tih aktivnosti formalno postoji nužan stupanj dopuštenja. Dok je za većinu tradicionalnijih metoda potreban nalog suda, za tzv. ispise poziva i u izvjesnoj mjeri nadzor internetskog prometa dovoljan je zahtjev policije. Takva podjela teško da je slučajna. Pravo privatnosti korespondencije (“tajnosti pisma”) uključeno je automatizmom u Ustave i zakone većine država još od 19. stoljeća, no ono nije sasvim dosljedno prošireno na elektroničku komunikaciju iako za takvo proširenje ne postoje racionalne prepreke. Po svemu sudeći postoji i prilično snažan otpor prema takvom proširenju.
Također, relativno velika pažnja posvećena ovlaštenim i neovlaštenim telefonskim prisluškivanjima u odnosu na nadzor aktivnosti na društvenim mrežama ima i klasnu dimenziju: dok su skandali s prisluškivanjem od Hrvatske, preko Srbije do Makedonije u pravilu uključivali istaknute političare i druge osobe na pozicijama moći, za “Facebook prekršaje” uglavnom su odgovarali anonimni pozivači na bune i otpore. Prema tvrdnjama brojnih kritičara novog zakona u RS s kojima ćemo se lako složiti, otežavanje pozivanja na prosvjed glavni je motiv tamošnjih vlasti za zakonske promjene, posebno nakon prošlogodišnje bosanskohercegovačke pobune. U tom smislu elektronički nadzornici bez sumnje igraju i ulogu određene vrste političke policije.
U dugom nizu kriznih prosvjeda i pobuna diljem svijeta posljednjih godina mediji su često isticali važnu ulogu društvenih mreža pri mobilizacijama. Prepoznavanje te uloge možda je prije posljedica ovisnosti medija o statusima “neslužbenih dopisnika” uslijed ukidanja službenih dopisništava zbog štednje nego političke važnosti društvenih mreža. No bez obzira na to pružaju li one doista neku komunikacijsku prednost, sasvim je sigurno da znatno olakšavaju nadziranje te komunikacije, jer predstavljaju određeno nemapirano polje na koje spremno uskaču oni u čijem su interesu snažniji nadzor i kontrola. Dok servisi poput Googlea i Facebooka polako “zamjenjuju Internet“, najopasnije bi bilo prepustiti se tehnološkom fatalizmu i prihvatiti uspostavljenu suradnju telekomunikacijskih kompanija, društvenih mreža i sigurnosnih službi kao neizbježnu posljedicu tehnološkog razvoja.
Pravo na tajnost pisma ili na okupljanje na javnom mjestu nije proizašlo iz razine tehnološkog razvoja, već je posljedica dugotrajnih borbi protiv proizvoljnog korištenja represije i monopola vladajućih klasa na političko djelovanje – borbe koja ni danas nije ništa manje aktualna. Iako dakle nadziranje korištenja društvenih mreža neće, suprotno nekim tvrdnjama, od bh. entiteta napraviti “tamni vilajet Evrope“, to ne čini borbu protiv širenja nadzora ništa manje političkim pitanjem.