Kestenjar Mahir sa Zrinjevca otkrio nam je kamo kestenjari nestaju početkom svibnja i kako to da se uz kuhani kukuruz odnedavno osim soli može dobiti i čili. S Mahirom smo razgovarali u periodu od adventskih dana do onih uoči Thompsonovog koncerta i uvjerili se u to da Mahir čuva ritam najveće tajne: kesten, zima, proljeće, kukuruz… i opet kesten.
Pored bista hrvatskih velikana na južnoj strani Zrinjevca, eno turistice zavučene u rupu unutar starog debla platane kako pozira za fotografiju. Suputnica i autorica fotografije viče da joj se prazni baterija na mobitelu, a njezin američki naglasak nadglasava šum fontane. Andrija Medulić poraženim pogledom od kamena kao da poručuje: Toga nije bilo u moje vrijeme…
Zrinjevac se zadnjih godina napučio šetačima i turistima i prometnuo u često poprište festivala, evenata i advenata. Za razliku od ostatka centra grada, ipak je ostao blaženo lišen terasa kafića, pa između takvih događaja park i dalje ima mirnu atmosferu, a njegovi travnjaci i klupice koriste se za odmor i druženje. U ovom svačijem dnevnom boravku kao da vlada prešutni sporazum: nitko se ne obazire na druge, a svatko u njemu zaslužuje svoje mjesto, isto kao i stabla platana i grmovi hortenzija oko paviljona. Najpostojaniji izdanak ovog kolektivnog parkovnog organizma nalazi se na njegovoj sjevernoj strani, blizu meteorološkog stupa – štand obitelji Šemsidini s kestenjem, kukuruzom, kokicama i igračkama. Kao pouzdano sidro zrinjevačkog broda, njihov štand ovdje stoji preko trideset godina, a za njime smo u adventskoj gužvi upoznali veseli par: Mahira Šemsidinija i njegovu suprugu Đuzidu koja mu je taj dan pravila društvo.
Na Mahirov štand svraćali smo više puta kroz zimu, proljeće i početak ljeta, a on je uvijek bio dobre volje. “Da, oduvijek sam takav, energičan! Kad vidim da je netko mlad i nema života u sebi, želim ih poticat da se malo probude. Zašto bi bio namrgođen i imao neki oblak nad glavom, pa to onda utječe i na druge ljude!”, potvrđuje. Na pitanje o tome kako mu je u kestenjarskom poslu kaže: “Nije to to šta je bilo, prvo korona pa euro, ne znam kako ljudi izlaze na kraj. Kupiš ništa, a lova ode”. Ipak, na svoju svakodnevicu na poslu se ne žali: “Zadovoljan sam! Nijedan posao nije lak, ali gledajte, ipak ste vi među ljudima, nije dosadno, uvijek je nekakav događaj. Ima lijepih i ružnih trenutaka, ali kad si na ulici, moraš očekivat sve”.
Open space ured bez slobodnih dana
Kao i ostali kestenjari u Zagrebu i drugim gradovima diljem Balkana, Mahir pripada Gorancima, slavenskoj etničkoj zajednici muslimanske vjeroispovijesti iz Gore, regije smještene na obroncima Šar-planine na tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije. Kako su nam rekli i drugi kestenjari s kojima smo razgovarali, i dalje se događa da im prolaznici upute pogrdan komentar zbog porijekla, a pritom još i pogrešno pretpostavljaju da su kestenjari kosovski Albanci. Mahir se na takve ne obazire, a naglašava da ih nema puno: “Uglavnom su ljudi super, simpatični, i stranci i domaći”. Njegova djeca, rođena u Zagrebu, tečno i svojom voljom govore goranski: “Nemaju razloga da se srame. Nisi nešto drugo, nego si to što jesi. Ja kad tebi kažem kako se zovem, gotova je tu stvar. Mogu ja pričat njemački i engleski, ali zna se tko sam. Moje ime je Mahir, ja nikad neću bit Marko!”
Mahir pripada četvrtoj generaciji kestenjara u svojoj obitelji – njegov šukundjed prvi se krenuo baviti kestenjarskim poslom, a na Črnomercu je još vidljiva betonska ploča na kojoj je stajao njegov kiosk. Mahir je počeo raditi ranih devedesetih, kad je još kao učenik vikendima pomagao roditeljima, a kasnije je preuzeo posao. I dalje za štandom ponekad možemo zateći i njegove roditelje Zulfikara i Šeriju, koje Mahir u šali naziva ministrom rada i ministricom financija. “Ne mijenjaju se oni, oni su old school tandem. Naučili su da rade i neće se to mijenjati, tako će biti dok budu mogli”. Današnju formu štanda s kestenjem koju je naslijedio od roditelja naziva “open space” modelom, za razliku od nekadašnjih zatvorenih kioska na kojima se sezonski prodavalo kestenje po centru Zagreba.
Ako nema kiše, kestenjari rade sve dane u tjednu od jutra do mraka da bi im se posao isplatio: “Ovaj poso moraju radit dvojica. Bez obzira koliko si mlad i u naponu snage, uvijek jedan mora uskočit kad počne sezona s kuruzom i kestenom, dan je dug, šteta bi bilo da ga ne iskoristite. Kao što je većini ljudi normalno osam sati na dan, za kestenjara je dvanaest sati normala. Ne odmaramo vikendom, za nas ne postoje dani u tjednu, ti moraš biti ovdje.” Osim dugih smjena na ulici, tu su i dodatni radni sati za pripremu, jer osim nabave materijala u većim količinama, svaki kesten treba ručno zarezati prije pečenja, složiti papirnate tuljce i ambalaže za kokice.
Ipak, postoji iznimka kad kestenjari zatvaraju štandove ne razmišljajući o gubitku zarade, a to je proslava Đurđevdana u rodnom kraju. Većina Goranaca iselila je iz Gore – na Kosovu je prema prošlogodišnjem popisu stanovništva registrirano 9.140 Goranaca, a procjenjuje se da ih više od 30.000 živi u drugim državama. Gdje god živjeli, Goranci se početkom svibnja tradicionalno okupljaju u Gori na višednevnom slavlju, a otud i goranska uzrečica: “Ke da si da si – doma za Đuren da si.”
Gora živi dvaput godišnje
Na proslavu Đurđevdana u Goru stiže se odasvuda: kako iz Beograda i drugih većih gradova Jugoslavije u koje su Goranci kroz 20. stoljeće migrirali – prvo kao sezonski radnici, a od 1980-ih trajno – tako i iz zemalja zapadne Europe, u koje su počeli intenzivnije iseljavati 1990-ih i početkom 2000-ih. Đurđevdan se slavi 6. svibnja, a slavlje traje nekoliko dana: “Onaj ko to njeguje, ko je nostalgičar, komu je to važno, nevažno je kojim poslom se bavi, tad dolazi doma. Poanta cijele priče je da se proslavi rađanje proljeća i da se mladi okupe”, kaže Mahir, pa nam pokazuje snimke s ovogodišnjeg Đurena na kojima se uz tupane i zurle pleše kolo, a djevojke na sebi imaju tradicionalnu goransku nošnju: “Uz stari ritam ima i ovaj novi, brži, za to moraš biti malo fit.”
Budući da je Gora uglavnom raseljena, razni običaji su nestali ili se promijenili. To nije uvijek loša stvar, kaže Mahir: “Prije se ženu zvalo po muževom imenu, smatralo se da je ženi mjesto u kući i slično, a mladi danas takve stvari ne trpe. Svi žive vani, pa pokupe tu kulturu i običaje. Danas je sve to drukčije, mladi bi prije pobjegli od krave nego ju pomuzli.” Zato običaji vezani uz slavlje Đurđevdana ne samo da opstaju, nego se održavaju s veseljem. Brojne djevojke su i dalje u tradicionalnoj goranskoj nošnji na proslavi, mladi plešu kolo i sudjeluju u šetnjama gdje se međusobno upoznaju – nešto kao Tinder na otvorenom. Mahir opisuje proceduru: “Nakon plesova počinje ta šetnja, mladi ostanu, stariji se povlače. To se događa par dana uzastopce, svaki dan repriza na drugom mjestu. To se zove korzo, cure idu grupno, po dvije, tri, četiri. Hoda se u jednom smjeru, pa se vraćaju nazad, dok dečki stoje sa strane, i onda kad neki skupi hrabrost, zaustavi tu grupu cura, pa počne razgovor.”
A što se dogodi ako ne skupi hrabrost, pitamo. “Pa onda ako cura vidi da je dotični mladić sramežljiv, i ako osjeti da mu se sviđa, onda ona kaže oprosti, zdravo, ja sam ta i ta, ona pokrene neki korak. I to je normalno, prirodno, mora se nekako započeti!” Ako se par koji se upoznao na Đurđevdan nastavi viđati, taj dan pamte kao dan kad je pala simpatija, kaže Mahir. “To je striktno za simpatiju, pa se za dalje oni dogovore. Na Đuren ljudi dolaze iz svih zemalja u Europi, na primjer dečko živi u Njemačkoj, cura u Ljubljani, došli oni taj dan dolje i upoznali se, pala je simpatija, a sad, da li će od toga bit nešto, to oni najbolje znaju. Ali događa se da postanu par, kako ne!”
Kad stariji ljudi vide da mladi njeguju tradiciju, srce im je “ko kuća”, kaže Mahir. Priliku za to imaju samo dvaput godišnje: na Đurđevdan i na ljeto kad Goranci dolaze doma na godišnji odmor, od sredine sedmog do sredine osmog mjeseca, a tada se održavaju i vjenčanja. Ostatak godine Gora je pusta: osim dućana koji kroz godinu radi dvokratno, kafića i džamije, nema puno sadržaja, možeš samo ići šetati u prirodu i to je to, kaže Mahir. Doktora u goranskim selima nema, kao ni javnog prijevoza: “Mora se ići u Dragaš, do tamo vozi neki taksi, a ako je ne dao bog težak slučaj, onda se ide u Prizren ili dalje.”
Jedan kuhani s čilijem
Dok Gora većinu godine miruje, Mahirov štand u Zagrebu neprekidno je uključen u gradski kalendar događanja koji s godinama postaje sve gušći. Takva događanja donose bolji promet, ali takozvani razvoj nekad je i poguban za kestenjarski posao. Njegov otac dio je zadnje generacije kestenjara koji su prodavali kokice i kikiriki ispred kina, priča nam Mahir: “To se radilo paralelno s ovim poslom na mangalu, kako mi zovemo ovu našu pećicu, to vam je turska riječ za roštilj. Tata je išao ispred kina prodavat koštice i kikiriki, dok je mama bila tu. To su bila ona stara kina: Triglav, Mosor, Kosmaj, Kozara, Lika, Central…” Mahiru se ne sviđaju Cinestar i drugi lanci koji su uništili manja lokalna kina, a zajedno s njima i prodaju kokica ispred njih. Cinestar je posjetio samo jednom, zbog sina dok je bio mali: “To je ta industrijska traka, ajde kupi tu kokice, sjedi tu, ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Ne znaju ovi iz današnje generacije uopće šta je to bilo, kad stojiš u redu ispred kina, netko prodaje kikiriki, pa kupiš kartu, cvikaš… A ovo danas, nije to to, nema to dušu.”
Prisjećamo se što se još unazad tridesetak godina promijenilo na Zrinjevcu: više nema kultne kavane Splendid (kasnije Lenuci) i antikvarijata Tin Ujević, nema niske zelene metalne ograde oko travnjaka koju je bilo zabranjeno prekoračiti ni čuvara koji je održavao red, a nema ni stare tramvajske stanice. Dolazimo i na ratne godine i prizor izbjeglica iz Bosne koji spavaju na klupicama pod dekicama i slušaju vijesti s tranzistora. Mahir pokazuje prema zgradi Vrhovnog suda gdje je bilo poginulih tijekom bombardiranja, a zatim na zgradu preko puta štanda koja se trenutno renovira: “Tu je bio kafić, ako ga se sjećaš, ovdje unutra, tu se sklonio moj tata kad su zvončići pali na Zrinjevac. Ja nisam bio tu, bio sam doma ili u školi, ne sjećam se”.
Danas se na Zrinjevcu spava i leži na dekicama iz drugih razloga: “Ljudi si donesu dekicu, hranu, puste muziku. Nemam ništa protiv, neka ljudi sjede i zabavljaju se. Nekad i turisti legnu na travu, desi se i da si odspavaju“, kaže Mahir, a štandu prilaze stranci koji žele kuhani kukuruz. “Do you want salt or chilli?”, pita ih Mahir, pa nam objašnjava: “Kad dođu Meksikanci i Brazilci, oni se baš razvesele, to je njihovo jelo. Kad vide da se ovdje isto prodaje kuruza, oni ne mogu vjerovat, prošli su pola svijeta i naletili na svoje, pa se slikaju sa mnom, čak nekad i zovu svoje doma na video poziv da im pokažu!” Pitamo ga kako to da se u ponudi pored soli našao i čili. “Taj čili imam zbog stranaca, otkad su došli Nepalci i Indijci kao radna snaga, oni ti to hoće, i da je vruće – može vani biti plus 35, samo da bude vruće!”
Razgovor završavamo u danima uoči Thompsonovog koncerta, dok vjetar uporno ruši Mahirov suncobran i nemilice okreće male šarene vjetrenjače koje se prodaju uz kukuruz. Ovo mora biti onaj s Dinare, šalimo se s Mahirom prije rastanka. Kad ga idući put obiđemo i koncert bude iza nas, već znamo, tu će biti isti pečeni i kuhani kukuruz, kao da se ništa posebno nije dogodilo. Meteorološki stup u blizini svojim okultnim simbolima opisuje misterije poput tlaka zraka i vremena izlaska i zalaska sunca, ali Mahir čuva ritam najveće tajne: kesten, zima, proljeće, kukuruz… i opet kesten.
Prvi dio serije reportaža o prodavačima kestena u Zagrebu nađite ovdje.