Fondacija Heritage i časopis Wall Street Journal svake godine objavljuju indeks čiji je cilj mjerenje ekonomskih sloboda, koje bi navodno trebale voditi ka prosperitetu i ka smanjenju siromaštva. Na primjeru Makedonije, dugogodišnjeg regionalnog lidera prema indeksu ekonomskih sloboda, daju se vrlo plastično uočiti konceptualni i empirijski problemi s indeksom koji i dalje funkcionira kao jedan od popularnijih orijentira pri kreiranju ekonomskih i javnih politika.
Početkom svake godine fondacija Heritage i časopis Wall Street Journal objavljuju indeks ekonomskih sloboda. Ekonomska sloboda, prema autorima indeksa, trebala bi biti “fundamentalno pravo svake individue da kontroliše svoj rad i vlasništvo”. Kako dalje stoji na sajtu Heritage fondacije, ekonomska sloboda bi trebala voditi ka većem prosperitetu, a nedostatak slobode – ka siromaštvu. Indeks mjeri deset aspekata ekonomske slobode – slobodu vlasništva, slobodu od korupcije, fiskalnu slobodu, javnu potrošnju, poduzetničku slobodu, slobodu tržišta rada, monetarnu slobodu, slobodu trgovine, slobodu investiranja i finansijsku slobodu. Hong Kong i Singapur su godinama globalni lideri u indeksu, dok su Sjeverna Koreja i Kuba godinama na njegovu začelju.
Da nešto nije u redu s indeksom, vidi se iz njegovih komponenata. Uzmimo, primjerice, fiskalnu slobodu. Ona mjeri visinu poreza. Po definiciji, što su porezi niži, to će vrijednost indeksa biti veća. Dakle, ekonomska sloboda je maksimalna kada su porezi na nultoj stopi. Ali, ako porezi izostaju, znači da država ne može obezbediti ni neke najosnovnije javne usluge, na primjer javnu bezbednost ili zdravstvo. Slično je i sa komponentom “javne potrošnja”. Ona, kao što sam naziv kaže, mjeri visinu javne potrošnje. Što je javna potrošnja manja, to je sloboda veća. Dakle, ako država smanji socijalnu pomoć siromašnima, to će rezultirati većim indeksom, tj. većom ekonomskom slobodom. Kako će smanjenje javne potrošnje doprinijeti eliminaciji siromaštva, čemu bi ekonomska sloboda po definiciji trebala voditi, nije baš jasno.
Uzmemo li kao primjer slobodu tržišta rada vidjet ćemo da ona mjeri šest aspekata regulacije rada, među ostalim visinu minimalne plate, ograničenje radnog vremena ili razinu fleksibilnosti pri otpuštanju radnika. Dakle, ako ne postoje ograničenja na radne časove, tj. ako poslodavci mogu legalno zahtijevati da radnici rade i po 20 časova dnevno, čak i vikendom, povećanje eksploatacije radne snage će se prema indeksu tretirati kao rasti ekonomskih sloboda.
Vode li veće ekonomske slobode većem blagostanju i manjem siromaštvu?
Uzmimo za primjer Makedoniju, vodeću balkansku zemlju po pitanju indeksa ekonomskih sloboda već pet godina zaredom (od 2011). Makedonija je zanimljiv slučaj jer još od 2007. godine, dolaskom na vlast VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog, bilježi vidljiv i konstantan napredak u ovom indeksu, koji znatno nadmašuje svjetski prosjek (Grafikon 1). Napredak je prije svega posljedica poboljšanja fiskalne slobode, tj. uvođenja jedinstvene porezne stope poreza na dohodak iz 2007. godine, kojim je porezna stopa postavljena na 12%, neovisno o visini dohotka (time je, ustvari, stopa na najviše dohotke prepolovljena, sa 24% na 12%; a 2008. godine stopa je dodatno smanjena na 10%).
Napredak je primjetan i u slobodi tržišta rada, koja je povećana sa 57 indeksnih poena u 2006 na 71 poena u 2015 (maksimum je 100), zbog više promjena koje su rezultirale nižim stupnjem regulacije tržišta rada.
Rezultati ovog poboljšanja ekonomskih sloboda na prvi pogled djeluju pozitivno. Rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) već 2007. dostiže 6,1%, što je najviša stopa rasta u neovisnoj Makedoniji. Rast je solidan i sljedeće 2008. godine, oko 5%. Međutim, gledano na duži rok, ne može se primijetiti konstatno poboljšanje ili barem ista razina rasta. Tako, rast BDP-a za period 2007.-2014., kad Makedonija ima indeks ekonomske slobode od 65 poena u prosjeku, iznosi oko 2,7% godišnje, što je isto kao i prethodnih 8 godina (1999.-2006.), kad je indeks bio u prosjeku 58 (slični su nalazi i ako se rast gleda u odnosu na svjetski rast). Dakle, ne može se tvrditi da je povećanje ekonomske slobode rezultiralo većim ekonomskim rastom.
Pitanje distribucije
Naravno, mnogo važnije od samog ekonomskog rasta je njegova distribucija. A u Makedoniji je distribucija dohotka veoma nejednako raspoređena i razlike se konstantno povećavaju. Učešće najbogatijih 1% populacije u ukupnom dohotku (top 1% učešće) u Makedoniji je 2006. iznosilo oko 6%. Do 2010. godine (posljednji dostupni podatak) ono je poraslo na 12%. Primjera radi, u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, isto ovo učešće iznosi oko 6%. Jedino dvije zemlje u Evropi imaju veću koncentraciju dohotka od Makedonije – Velika Britanija i Njemačka, sa oko 13%. Dakle, povećanje ekonomskih sloboda u Makedoniji praćeno je rastom učešća najbogatijih 1% u ukupnom dohotku.
Ovi podaci o učešću najbogatijih 1% u ukupnom dohotku nam omogućavaju aproksimaciju dohotka ove grupe kao i dohotka ostatka populacije. Ako se realni BDP podjeli na dio koji odlazi najbogatijem dijelu populacije (1%) i ostalim 99%, može se primijetiti da rast dohotka najbogatijih 1% od 2006. do 2010. iznosi oko 120%, dok rast dohotka ostalih 99% u istom periodu iznosi tek 6% (Grafikon 2). Upoređeno sa prethodnim razdobljem, rast dohotka 99% populacije je u opadanju, dok se rast dohotka najbogatijih 1% rapidno uvećava. Štaviše, od ukupnog rasta BDP-a u ovom periodu, oko 60% je završilo u rukama najbogatijih 1%, dok samo 40% kod ostalih 99% populacije. Dakle, povećanje ekonomske slobode vodi poboljšanju blagostanja jedino elite.
Konačno, ni kretanje stope siromaštva u ovom periodu nije povoljno. Apsolutno siromaštvo, mjereno kroz procenat ljudi koji žive sa manje od 2 dolara na dan, udvostručeno je u razdoblju između 2006. i 2010. U 2006. godini ono je iznosilo 4,6%, dok je u 2010. dostiglo 9,1% (posljednji dostupni podatak). Sličnu stopu siromaštva kao Makedonija imaju Brazil i Ekvador, s tim da kod njih ona ima padajući trend.
Rast nejednakosti
Može se tvrditi da je ovo poklapanje poboljšanja ekonomske slobode u Makedoniji sa povećanjem socijalne raslojenosti možda samo koincidencija. Ali, do sličnih se zaključaka dolazi i kad detaljnije sagledamo strukturu ekonomskog rasta u ovom periodu. Tako je naprimjer sektor građevinarstva, jedan od najvažnijih faktora ukupnog rasta u periodu 2006.-2010. zbog vladinog projekta “Skopje 2014” u ovom periodu poraslo za čitavih 40%. I pored visokog ukupnog rasta, isplaćene plate u građevinarstvu u ovom periodu povećane su za samo 9%. Nasuprot tome, profiti vlasnika kapitala su u istom periodu porasli za čitavih 55%. Dakle, javna sredstva investirana u spomenike i barokne zgrade, koja su osnovni impuls građevinskog buma, zbog niske razine radničkih prava, tj. visoke ekonomske slobode, pretvaraju se u najvećoj mjeri u profite.
Rast siromaštva se u ovom razdoblju makar djelomično može objasniti i nižim socijalnim transferima. Tako je prosječna socijalna pomoć po obitelji u 2006. godini iznosila oko 7.000 denara godišnje (115 evra), da bi 2010. pala na 5.200 (85 evra). Budući da socijalna pomoć ulazi u indeks ekonomske slobode preko javne potrošnje, moglo bi se reći da je povećanje ekonomske slobode, zbog smanjene socijalne pomoći, uzrokovalo porast siromaštva.
U konačnici, može se zaključiti da je rast indeksa ekonomskih sloboda nakon 2006. u Makedoniji uzrokovalo povećanje siromaštva i socijalne raslojenosti, stagnaciju dohotka najširih slojeva i povećanje dohotka elite (najbogatijih 1% populacije). S obzirom na konceptualne i empirijske nelogičnosti indeksa ekonomskih sloboda Heritage fondacije i Wall Street Journal-a, nameće se pitanje – da li je bolje ekonomsku slobodu redefinisati kao “fundamentalno pravo elita da kontrolišu svoj rad i vlasništvo”, ili je možda bolje indeks nazvati indeksom ekonomskih nejednakosti?1