Jamie Woodcock radi kao profesor digitalne ekonomije na King’s College u Londonu. Doktorirao je sociologiju i predavao na više britanskih sveučilišta. Autor je više knjiga – Troublemaking (2023.), Employment (2023.), The Fight Against Platform Capitalism (2021.), The Gig Economy (2019.), Marx at the Arcade (2019.) i Working the Phones (2017.). Najviše je fokusiran na teme rada, radničkog organiziranja, gig ekonomije, platformskog rada i video igara. Dio je uredništva časopisa Notes from Below i Historical Materialism. Osim toga, član je uredništva magazina Red Futures, koji donosi marksističku analizu SF serija.
Vaša prva knjiga, objavljena 2017. godine, zvala se Working the Phones: Control and Resistance in Call Centres. U sklopu svog istraživanja radili ste u call centru. Gledajući iz našeg akademskog konteksta, to je poprilično neuobičajena metoda istraživanja. Kako ste se odlučili za nju?
Ni ovdje takva vrsta istraživanja nije uobičajena i često je vrlo teško dobiti odobrenje sveučilišnog etičkog savjeta za takve metode. Inspirirao me niz različitih primjera marksističkog promišljanja rada, poput teoretičara Johnson-Forest tendencije u SAD-u, talijanskih operaista i francuske grupe “Socijalizam ili barbarizam”. Želio sam uspostaviti kontakt s radnicima i razumjeti taj posao iz njihove perspektive. Svaka agencija kojoj sam se javio pitala me jesam li spreman raditi u call centru jer mnogi ljudi ne žele. U call centru sam radio oko šest mjeseci, što se za tu vrstu posla smatra poprilično dugim periodom. Već prvog dana naučio sam skoro sve što mi je bilo potrebno za rad, ali nakon šest mjeseci sam stekao puno dublje razumijevanje tog posla.
Kako ste se povezali s ostalim radnicima? Jesu li znali da ste tamo zapravo kao istraživač?
Radili smo popodnevne i večernje smjene jer je tada puno veća vjerojatnost da ćeš dobiti na telefon ljude koje zoveš, pa smo na putu kući obično odlazili u pub kako bismo se opustili nakon radnog dana. Nitko od mojih tadašnjih kolega nije volio taj posao niti se s njim identificirao. Umjesto kao o ”radniku u call centru”, svatko bi pričao o sebi kao o umjetniku, glazbeniku, studentu, čime god da se već bavio. Posao u call centru je za njih bio samo sredstvo da mogu raditi te druge stvari. Za mene su znali da sam tamo kao istraživač. Bilo im je neobično, ali nitko o tome nije puno pričao jer je to bila samo jedna od stvari kojima smo se svi bavili, baš kao umjetnost ili glazba. Kasnije, nakon što sam otišao, sastao sam se s nekoliko njih i ponudio im da pročitaju poglavlja iz knjige, ali nitko nije htio. Jedan od njih mi je rekao – zašto bih čitao o radu u call centru kad radim u njemu po cijele dane?
Je li bilo ikakve sindikalne prisutnosti ili aktivnosti u call centru u kojem ste radili? Kakva je općenito situacija sa sindikaliziranošću call centara u Britaniji?
U Britaniji postoje dvije vrste call centara. Prvo, postoje call centri koji su dio drugih organizacija i institucija, poput porezne uprave ili elektrokompanija, ili su im pripojeni. Dio njih je sindikalno organiziran i u njima su radni uvjeti nešto bolji. Drugi, klasični call centri rade za klijente, zovu korisnike u njihovo ime. Oni uglavnom nisu sindikalizirani, zapošljavaju mlađe radnike i u njima su najgori radni uvjeti. Sindikati se teško odlučuju na ulazak u njih jer postoji velik rizik da će potrošiti vrijeme i novac, a radnici će naprosto dati otkaze. Fluktuacija radne snage je ogromna. Nekad se promijeni i po 50 posto radnika u mjesec dana. Neki moji kolege bi ustali usred svoje smjene, rekli da više neće raditi i jednostavno napustili firmu.
Zar nije bilo nikakvih radničkih inicijativa da se stvari u firmi promijene?
Dok sam tamo radio, nekoliko nas se pridružilo sindikatu i počeli smo održavati sastanke i razgovarati o stvarima koje treba promijeniti, poput menadžerskog maltretiranja radnika ili niskih plaća. Ali radnici koji su se željeli pridružiti sindikatu bili su oni najljući, dakle ujedno i oni za koje je bila najveća šansa da će dati otkaz. Ipak, mislim da uobičajene priče da call centre nije moguće organizirati ili da u njima nema nikakvih pokušaja otpora ne stoje. U call centru u kojem sam radio bilo je puno radničkog otpora, ali je on često bio nevidljiv i nije bio vezan za sindikate. Bilo je malih momenata otpora kontroli menadžmenta, kao što je eskiviranje od obavljanja poziva. Ti momenti se nisu nikad organizirali u nešto veće jer bi ljudi dali otkaze. Zapravo su ti otkazi na neki način bili pomalo poput štrajkova.
Puno ste pisali i o platformskom radu. Tijekom posljednjih pet, deset godina u Hrvatskoj smo pratili njegov “uspon”, a onda i polagano iznevjeravanje obećanja da će donijeti revoluciju na tržištu rada te razotkrivanje njegovih izrabljivačkih temelja. Možete li detektirati neke momente kada su se počele urušavati pozitivne iluzije o platformskom radu u Ujedinjenom Kraljevstvu?
Nakon što sam prestao raditi u call centru, prišao mi je jedan od mojih studenata i rekao da radi za platformu za dostavu hrane Deliveroo. Nije razumio kako ona funkcionira i želio je napraviti projekt o tom tipu rada. U tom trenutku smo odjednom posvuda počeli viđati oglase za dostavu hrane. Platformski rad je u Britaniji vrlo brzo rastao, ali se vrlo brzo i ta iluzija razbila. U roku od mjesec dana nakon što smo pokrenuli projekt s tim studentom, u Londonu je izbio veliki štrajk platformskih radnika. To je bilo 2016. godine i bio je u pitanju jedan od prvih ili čak prvi štrajk platformskih dostavljača hrane u svijetu općenito. Dogodio se u momentu kada je platforma odlučila prestati plaćati po satu, prešla na plaćanje po dostavi i pritom poručila dostavljačima – uzmi ili ostavi. U tom trenutku su dostavljači shvatili da je fleksibilnost o kojoj su platforme pričale moguća samo pod njihovim uvjetima i da dostavljači tu nemaju pravo glasa. Od tada se u Britaniji vodi puno bitki oko njihovog radnog statusa, ali imamo i redovite štrajkove – nekad sindikalne, nekad naprosto organizirane u okviru lokalne zajednice. Velik dio problema za dostavljače pritom uzrokuje činjenica da ne mogu izravno komunicirati s platformom i iskomunicirati joj svoje nezadovoljstvo i probleme. Ako ljudima oduzmete mogućnost da iskomuniciraju svoj problem, dobivate eksplozije nezadovoljstva kao što su divlji štrajkovi. Iz sadašnje je pozicije smiješno da su prije deset godina platforme uopće mogle promovirati taj posao kao fleksibilan i dobro plaćen. Danas je općepoznata stvar da je platformski rad izrabljivački i potplaćen.
U Hrvatskoj je ključan problem u tome što platformski radnici nisu sindikalno organizirani, astruktura platformske radne snage značajno se promijenila tijekom posljednje dvije godine. Prije su ju uglavnom činili mlađi, studenti, nezaposleni, starije osobe, a sada ju velikim dijelom čine strani radnici. Kakva je situacija u Britaniji?
Dostava hrane i taksi prijevoz u Londonu već se dugo temelje upravo na migrantskoj radnoj snazi, posebice iz južne Indije, Bangladeša i Pakistana. Nedavno je također došlo do velikog porasta migranata iz Brazila, Istočne Europe, poput Rumunjske i Bugarske, ali i sa sjevera Afrike, recimo Alžiraca. Ako želite sindikalno organizirati te radnike, morate obratiti pažnju na jezik. Dugo sam bio član sindikata čiji su organizatori govorili brazilski portugalski, arapski i francuski i koji su mogli razgovarati s radnicima i prevoditi letke na pojedine jezike i dijalekte. Dakle, ako ste ozbiljni oko sindikalnog organiziranja tih radnika, morate ih upoznati i moći razgovarati s njima tako da vas razumiju i da se mogu uključiti.
Razgovor o eksploataciji skrivenoj iza priča o fleksibilnosti dovodi nas do još jedne teme kojom se godinama bavite – industrije video igara. U njoj se, kao i u ostatku kreativnih industrija, prekarnost često maskira u “strast” prema umjetnosti.
Za razliku od dostave hrane ili taksi prijevoza, rad u industriji video igara može biti relativno dobro plaćen. Ako imate profesionalne vještine za kojima postoji visoka potražnja, možete dobro proći, dok će velik broj ljudi i dalje raditi u lošim uvjetima. Vjerojatno najbitnija stvar koja se po tom pitanju posljednjih godina događa u industriji video igara su gomile otkaza. Puno se firmi međusobno spaja ili kupuje zadnjih godina i onda obično te firme moraju racionalizirati organizaciju posla i riješiti se dijela radnih mjesta radi “učinkovitosti”. Osim toga, kad dio firmi krene s otpuštanjem, to ima pomalo zarazan efekt – da biste dokazali da ste i vi dobar menadžer i brinete o financijama tvrtke, i vi biste trebali otpustiti svoje ljude. U Britaniji su tisuće ljudi izgubile poslove u gaming industriji, a na međunarodnoj razini deseci tisuća i više. Mnogi od tih ljudi sada će pokušati frilensati kako bi ostali u industriji. Riječ je o starom triku kapitala da iskoristi činjenicu da si strastven i voliš to što radiš kako bi te prisilio da prihvatiš lošije uvjete samo da bi ostao u polju.
Također ste pisali o igrama koje imaju političke teme ili se politika čak odražava u samoj mehanici igre.
U knjizi o marksizmu i videoigrama pokušao sam pokazati da postoje dvije vrste političkih igara. Prve su igre čija je politička tema vrlo očita. Zovem ih Političkim igrama, s velikim P. Međutim, mehanika igre je kod njih često skroz klasična. Te su igre dobre, zabavne, ljudi koji su već politizirani uživat će u igranju i to je ok. Međutim, ono što me puno više zanima su političke igre, s malim početnim slovom – one koje imaju zanimljivu političku mehaniku, drugačiju logiku samog igranja. Samo igranje takvih igara u grupi ljudi može biti političko iskustvo. U posljednje vrijeme postoji više primjera takvih igara. Puno ljudi bi vjerojatno spomenulo Disco Elysium. Ono što mene brine je to da, dok je desnica gejmersku zajednicu shvatila itekako ozbiljno i uspjela kroz igre radikalizirati jako puno ljudi, dobar dio ljevice igre uopće ne shvaća ozbiljno.
Zašto je tome tako?
Mislim da puno ljudi na ljevici misli da je igra općenito neozbiljna stvar. Vide ju kao skretanje pažnje s “prave politike” – trebali biste se radije baviti izborima i organiziranjem na radnom mjestu. Čini mi se da ti ljudi ne razumiju da je politika puno šira stvar i da će se puno ljudi politizirati upravo kroz raspravu s prijateljima o Disco Elysiumu. Mislim da to ukazuje na svojevrsnu slabost ljevice – potrebno je promisliti što marksizam danas znači i ponovno promisliti stvari, a to bi bio popriličan skok, zar ne?
Dio ste uredništva Red Futures, magazina koji donosi političko, marksističko čitanje poznatih SF serija. Do sada ste se u svojim izdanjima fokusirali na serije The Expanse i Star Wars Andor. Odakle Vaša ljubav prema političkom SF-u?
Već jako dugo čitam znanstvenu fantastiku, volim i dobru i lošu. Trashy SF roman je, recimo, dobra praznična aktivnost. S druge strane, nakon rada u call centru sam s dijelom svojih drugova pokrenuo projekt Notes from Below. Objavljivali smo radove ljudi koji nisu pisci, u kojima su pisali o svom poslu. Magazin Red Futures je na neki način rođak tog projekta. Par prijatelja i ja smo tijekom pandemije imali malu grupu u okviru koje smo pisali o SF-u, upravo o The Expanseu i Andoru. Te smo tekstove objavili kako bismo pokazali da ne morate biti kritičar s diplomom književnosti da biste pisali o serijama. Dio ljudi čiji su tekstovi objavljeni u Red Futures su pisci, ali za dio njih je to bio prvi pokušaj pisanja još od školskih dana.
Zašto se isplati usmjeriti toliki fokus na The Expanse i Andor? Po čemu se te dvije serije toliko razlikuju od prikaza rada ili organiziranog otpora u drugim mainstream SF serijama i filmovima?
Pisci Expansea nisu marksisti, niti su zapravo dio ljevice. Obično se referiraju na Expanse kao na dijete Alien serijala, a tako i ja gledam na tu seriju. Prva epizoda Expansea ima direktnu referencu na Aliena – počinje pozivom upomoć i odlaskom u izvidnicu da bi se provjerilo što se dogodilo. Alien i Expanse su zapravo o kamiondžijama u svemiru. Rad, radničke borbe i sindikati trebali bi biti integralni dio takve SF slike budućnosti. I to je upravo ono što mi se sviđa kod Expansea – u toj seriji ne postoji samo jedna sindikalna epizoda, nego su rad i sindikati naprosto dio cijelog tog svijeta. Autore serije istinski zanima kako bi rad izgledao u svemiru, odnosno na različitim mjestima diljem Sunčevog sustava. Expanse u tom smislu nije priča o svemoćnim superzlikovcima i superherojima i mislim da se ljudi zato mogu poprilično povezati s njom. Isto vrijedi i za Andor.
Po čemu je Andor zanimljiv u odnosu na ostatak franšize?
Andor je dosta različit od ostatka Star Wars serijala jednim dijelom jer je Tony Gilroy, jedan od njegovih autora, na tragu velikog uspjeha filma Rogue One imao slobodu da napravi seriju kakvu želi. Puno je čitao o historijskim revolucijama pa je tako recimo pljačka na planetu Aldhani u Andoru izravna referenca na jednu pljačku banke tijekom ranog boljševičkog perioda. Gilroy zna reći da je većina Star Warsa “posh restoran”, s gomilom svjetlosnih mačeva i superheroja, dok je on htio ispričati priču o “kuhinji”, odnosno onome što se događa iza kulisa. Mislim da je to stvarno i postigao. U Andoru zaista vidite naporni, svakodnevni rad. Ako želite pričati priče o revolucijama koje su utemeljene i u prošlosti i u sadašnjosti, u njima radnici moraju imati važnu ulogu. Ne možete pričati priče o revolucijama, a da ne govorite o običnim ljudima.
Govorili ste već o tome kada smo pričali o video igrama, ali možda biste na tragu ove priče o SF-u mogli još malo pojasniti zašto je važno da ljevica ne diskreditira popularnu kulturu kao potpuno irelevantan front svoje borbe?
Mašta kapitala je vrlo ograničena. Pokretačka snaga kreativnih ideja i zanimljive fikcije dolazi od radnika, iz njihovog iskustva. Kapital uzima te priče, nastoji ih prepakirati i prodati pa uopće ne čudi da je, recimo, čak i Andor u vlasništvu Disneya, jedne od najgorih medijskih kompanija. Radikalne priče mogu se progurati naprosto jer ih ljudi žele gledati i čitati. Tako da je kultura u kapitalizmu uvijek u svojevrsnoj tenziji – vladajuće ideje su ideje vladajuće klase, ali su radikalne ideje one koje stvari guraju naprijed. Kao što sam već rekao za igre, ljevica često ne shvaća ozbiljno popularnu kulturu jer možda misli da bi to značilo odustajanje od borbe u polju rada ili od borbe protiv imperijalizma. Ali meni se čini da kulturu naprosto trebamo tretirati kao jednu od fronti. Ta borba može osnažiti, na primjer, radničko organiziranje. Možda će ljudima koji gledaju Andor i razgovaraju o sindikalizaciji u SF-u biti lakše zamisliti da sindikat postoji i na njihovom radnom mjestu.
U svom se radu niste zatvorili u uski akademski diskurs. Povezujete se s radnicima, pišete pristupačnim stilom, a puno je Vaših knjiga besplatno dostupno online. Zašto ste se odlučili za takvo djelovanje? Jeste li ikada iskusili da Vas ne doživljavaju dovoljno ozbiljno unutar akademskog svijeta radi tema, metoda i jezika kojim pišete?
Da, stalno se s tim susrećem. Brine li me to? Ne. Ako me na sveučilištu ne doživljavaju ozbiljno, koga briga? Dugo sam bio član jednog malog britanskog sindikata koji je organizirao strane i druge prekarne radnike. Često pomislim – ako pišem o radu, bi li mi bilo neugodno da to pokažem tim radnicima? Bi li oni razumjeli što sam napisao? Mislim da je pisanje na pristupačan način politički čin. Mislim da je ujedno i teže od pisanja akademskim diskursom. Ali također mislim da je vrlo važno i da se isplati. Dio ovog procesa je i to da ono što pišemo učinimo dostupnim. Sve što objavljujemo kroz Red Futures i Notes from Below besplatno je dostupno online. Radimo i tiskana izdanja koja naplaćujemo prema mogućnostima, po tri, pet, deset ili dvadeset funti. Na kraju se to prebije, budemo na pozitivnoj nuli. Međutim, ovo je važno i za sveučilišni rad i nastojim također sve što radim učiniti besplatno dostupnim jer je ionako plaćeno iz poreza. Izdavači nisu ti koji bi trebali na tome zarađivati. Učiniti akademsko znanje dostupnim svima, a ne samo onima koji si ga mogu priuštiti, također je politički čin.