Proteklih su dana hrvatsku javnost zabavljale nevolje Domovinskog pokreta. Njihov parlamentarni zastupnik Stephen Nikola Bartulica propisno se namučio s objašnjavanjem porijekla imovine i preživljavanja s obzirom na prijavljene prihode i rashode, a na plakatima za izbore za Europski parlament potkrala im se zgodna pogreška. Jedan od centralnih pojmova u njihovom političkom vokabularu malo se “razgradio” i tako nehotično uputio na svojstvenu mu priličnu klimavost: rodna ideologija postala je rodna ideologodija. Svojstvena mu klimavost može se pak čitati i kao fleksibilnost. Radi se o pojmu dovoljno fleksibilnom da učini neke socijalne i klasne koalicije funkcionalnima.
Priklanjanje određenih dijelova nižih klasa političkim projektima i idejama viših klasa na repertoaru je interpretacijskih aparata socioloških i političkih teorija otkad se “socijalno pitanje” pojavilo u političkom životu tamo negdje sredinom 19. stoljeća. I objašnjavano je na razne načine, ovisno o ideološkim pozicijama onih koji ga objašnjavaju, ali i o stupnju defetizma, ako su te pozicije lijeve. Politički suparnici su često priklanjanja tumačili kao dokaz nemoći marksističke teorije koja je primat davala ekonomskim interesima. Određene struje unutar marksističke teorije i socijalističke politike olakšavale su takva tumačenja. I to ne samo inzistiranjem na rigidnom primatu ekonomske baze već i ne baš uvjerljivim objašnjenjima veza između baze i takozvane ideološke nadgradnje.
Društvena klasa kao analitički pojam ne funkcionira tako da “isuši” društveni teren od usputnih i nevažnih aspekata kako bi se dobila što čišća slika. Ona funkcionira tako da taj teren dodatno zakomplicira i samim tim ponudi priliku za uvjerljivija i stabilnija objašnjenja. Vratimo se pojmu spomenute rodne ideologije. Njime barataju i pripadnici nižih klasa i oni viših klasa. Međutim, društveni kontekst koji ga i jednima i drugima čini uvjerljivim nije isti. Ta se uvjerljivost uvijek iznova mora “pregovarati”. Uloga određenog ideološkog pojma ne iscrpljuje se samo u olakšavanju razumijevanja onih sfera društveno-političkog života koje “pokriva”. Ideološki pojmovi često služe i kao pomagala za razrješavanje društvenih enigmi u sferama i koje ne “pokrivaju”.
Rodnu je ideologiju teško definirati. I to što ne postoji nije glavni razlog. Ali da se svesti na sve one stavove u području seksualnosti koji odudaraju od nekakvih navodnih bioloških zadatosti. Rodna ideologija je zapravo nekakav postupak maštanja ili biranja seksualne orijentacije, roda, zamjenica, bračnih zajednica koji “objektivno” ne postoje, a navodno od stvarnosti cijepljeni ljevičari ih koriste za različite oblike društvenog eskapizma i podrivanje normalne, tradicionalne obitelji. Takav stav mogu, dakle, dijeliti pripadnici nižih i viših klasa. No, oni ne barataju istim resursima pri obradi fenomena koji spadaju pod “rodnu ideologiju”. Za niže klase radi se o fenomenima koje u priličnoj mjeri obrađuju u sferi “klasne ljubomore”. Istovremeno su njihovi životi presudno ograničeni visinom primanja i imovinom na raspolaganju i malo toga mogu birati, dok neki tamo, i to pod patronatom države i “elita”, doslovno mogu birati kao da ni biologija ne postoji, a kamoli ekonomija. Dok je nekima onemogućena socijalna mobilnost, drugima je “omogućena” biološka mobilnost. Pojam rodne ideologije im dopušta da se ne bave razlozima onemogućene socijalne mobilnosti. Razrješava, dakle, enigme i u područjima koje ne “pokriva”.
Više klase pak obrađuju te fenomene ponešto drukčije i to iz pozicije legitimiranja vlastite klasne pozicije. Iako mogu dijeliti s pripadnicima nižih klasa sličan iskreni dojam odbojnosti prema različitim pojavnim oblicima onoga što nazivaju rodnom ideologijom, oni taj dojam odbojnosti drukčije prevode u politički stav. Oni izjednačavaju ta maštanja i biranja drukčijih seksualnih i intimnih svijetova s maštanjem o drukčijoj ekonomiji kojoj je sklona ljevica. A ta ekonomija, kao što znamo, nije realistična i ne funkcionira. Oni, dakle, rodne maštarije tretiraju kao i antikapitalističke maštarije, klasični ljevičarski odmak od realizma, bilo biološkog bilo ekonomskog. A privilegiju za maštanje imaju samo oni koji ne rade. I tu se polako otkriva ideološki lubrikant koji spaja različite klase. Mi imamo, oni nemaju, ali svejedno oboje radimo, za razliku od ljevice koja se samo bavi maštarijama i parazitira na nama koji radimo. Ljevica i Bartulica, da budemo precizniji, ali shvatili ste poantu. Ona glasi da uvjerljivost ideoloških pojmova često ne ovisi o njihovom (ne)poklapanju sa stvarnim svijetom već o društvenoj ulozi koju igraju.