politika
Hrvatska
vijest

Mirna reintegracija

Foto: AFP

Na kraju se sve dogodilo po jedinom mogućem scenariju koji su sugerirali izborni rezultati: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Domovinski pokret (DP) dogovorili su koaliciju i oblikovat će novu vladu. Sami pregovori, barem ovaj njihov dio javnosti dostupan putem novinarskih insajdera i visokih neimenovanih izvora, prošli su prilično mirno. Navodnoj neizvjesnosti pridonosili su oporba sa svojim navodnim sastavljanjem “anti-korupcijske” većine koja će u povijest ući kao valjda najbizarnija, proceduralno i politički, verzija narodnog fronta ikad, medijsko čitanje i ismijavanje zadaćnice formalno znane kao izborni program DP-a i vječno “srpsko pitanje”. Kao što znamo, DP-u je uvjet bio da Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) ne uđe u vladu, a očito ni SDSS nije htio ući u vladu s DP-om.

Mirnoća dogovaranja inspirirala je i brojne teze u političko-medijskom svijetu. Heroji naknadne pameti su nam poručili da je sve ionako bilo dogovoreno i prije samih izbora, a priličnu renesansu je doživjela i najvulgarnija verzija marksizma, konkretnije, njegova teorija ideologije. Naime, Domovinski pokret već odavno nosi politički nadimak Imovinski pokret zbog poslovnih zaleđa nekih članova. Kao što je očito iz pošalice, domovinska retorika je tu da zavede naivni narod, a u pozadini se zapravo radi o političkoj realizaciji poslovnih interesa. Tu prirodu političkog projekta DP-a navodno dokazuju i dobiveni resori kao što su poljoprivreda, gospodarstvo (energetika) i demografija. I sve se to navodno odvija pod pozadinskom paskom najmoćnijeg čovjeka u državi Pavla Vujnovca. Zašto bi najmoćnijem kapitalistu u zemlji trebala manja ekstremno desna stranka da realizira poslovne interese ostat će tajna vjerojatno zauvijek.

U prilog tezi o domovinsko-imovinskom igrokazu, pored fejsbuk komentara razočaranih birača, doduše ipak govori činjenica da najluđi otpadaju. Mandat si je odmah prisvojio Mislav Kolakušić, briselski propovjednik svega što miriše na bizarno, a putem je otpao očito i ustaški povjesničar Josip Jurčević koji je poželio biti ministar kulture. Na kraju je svoju neslavnu putanju zaključio neobičnom povijesti navodne hrvatske institucionalne erozije koja je dovela do tobožnje Plenkovićeve autokracije. Česta je to gesta kod ustaških povjesničara kad ih prilike prisile na inscenaciju nekakve nepristrane analize neopterećene ideologijom. Jurčević je, naime, za sve okrivio ukidanje Županijskog doma parlamenta 2003. godine. Posebno tragikomičan je ispao Stephen Nikola Bartulica, autentični uvoznik američkog alt-right ludila, koji je pored dogovorenih uvjeta resora samostalno postavio još četiri uvjeta, među kojima i Muzej žrtava komunističkog terora. Da ne bi poslije bilo da je samo šutio.

Inače, među hrvatskim ekstremnim desničarima postoji jedna tiha patnja. Svatko od njih će vam iskreno priopćiti da najviše žali za tim da Vukovar i Podunavlje nisu oslobođeni ratnom operacijom već je sve završilo procesom u narodu i historiografiji znanim kao mirna reintegracija. Jasno je zašto im je to tiha patnja: ratnom operacijom bi se riješili Srba. Ali tako je kako je. I čini se nekako da im je mirna reintegracija svojevrsna politička sudbina jer ne postoji bolja sintagma za opis novouspostavljene koalicije. Naprosto se radi o mirnoj reintegraciji desnog krila HDZ-a nazad u maticu. Pogotovo onog koji je ideološki inzistirao na navodnim posljedicama mirne reintegracije u Vukovaru. Naročite ideološke pirotehnike nije bilo, a ne čini se da će biti i jačeg skretanja desno. Ne zato što to određene figure ne bi htjele i neće pokušavati već zbog ambivalentne uloge DP-a u samoj koaliciji: zapravo su se mirno reintegrirali i samostalna politička budućnost im je prekrižena, a moraju se praviti da to nije tako. Naprosto, nemaju opciju navodne dosljednosti i prijetnje novim izborima. Nije se naročito uputno kladiti na njihovu političku mudrost, ali zasad indicije vode u tom smjeru.