Što nam povijest hrvatske (ne)liberalne demokracije govori o ishodu ovih izbora? A što politička komparacija s drugim zemljama? Je li jedina nada odvajanje HDZ-a od kase? Ima li demokracije bez tog odvajanja?
Dok čekamo hoće li noćas, preko vikenda ili tokom sljedećeg tjedna Plenković konačno raskoliti domovince, pa s njihovom pro-biznis frakcijom, manjincima i još ponekim žetonom skupiti većinu ili će za svoj novi mandat HDZ morati ući u za njih puno neugodniju i riskantniju kombinaciju koja uključuje kompletni DP-e i pet nesrpskih manjinaca, podsjetimo se na otužni skor naše manje-više defektne demokracije s kojom se gombamo, eto, sad ima već više od tri desetljeća. Prvu dekadu obilježio je tuđmanizam koji je ušao i u udžbenike kao školski primjer iliberalne ili neliberalne demokracije. Tada smo skupa s Mečiarovom Slovačkom, Jeljcinovom Rusijom, Makedonijom VMRO-a i Albanijom Salija Berishe predstavljali neugodan i neugledan primjer manjkave tranzicije. Najopasniji i najmilitantniji među tim šepavim režimima bio je upravo ovaj naš hrvatski. Naša se domovina devedesetih godina uredno riješila svog jogunastog krajiškog kontingenta, i za tu je malu prljavu ratnu rabotu prošla manje-više nekažnjeno. Na rubu rata tih je godina bila i Makedonija na čiju su teritoriju nasrtali svi njezini susjedi. Ti klimavi poreci, osim što su bili krajnje pogibeljni, naročito po vlastito stanovništvo, ponekad su znali biti i krajnje urnebesni. Albanci su tu možda i najbolji primjer. Tamo se država devedesetih godina umalo raspala zbog investicijskih prevara. Naime, neke lopovske kreditorske kuće navukle su visokim kamatama tisuće siromašnih Albanaca na piramidalnu Ponzijevu shemu, a kad se ova neslavno urušila, umalo se urušila i sama država. Sve je završilo u bezakonju i nasilju koje je naraslo do te mjere da su na kraju morale intervenirati UN-ove snage.
Nakon toga u 2000-im stigao je Ivo Sanader, poliglot, šarmantni blefer i nenadmašni patron stranačke korupcijske hobotnice. U svoja skora puna dva mandata Sanadera su gotivili praktički svi – Srbima je rekao “Hristos se rodi”, opčinio je novinare EPH-a, zaveo vodeće domaće pisce, fascinirao regiju, drugovao s irskim Bertiejem Ahernom i njemačkom Angelom Merkel, iz ruke su mu jeli doslovce svi koji su nešto značili u domaćoj politici. Međutim, i toj je “pokroviteljskoj” demokraciji morao jednom doći kraj. U svojoj Plenkovićevoj iteraciji HDZ je postao jednostavno nepodnošljiv. I ne, nije Plenkovićeva dekada gora od prethodnih hadezeovskih mandata ni po pitanju korupcije ni po pitanju belicizma. Svakako nije ratno-huškačka kakva je bila Tuđmanova dionica, jer Plenković nije i neće voditi nikakav rat, jer nema protiv koga, čak i kad bi htio. Korumpiran jest, ali vjerojatno manje od unikatnog Ćaće. Ali, bez obzira na sve to, naprosto višedecenijska vladavina HDZ-a u ljudi koji ne pripadaju stranačkoj klijentelističkoj mreži stvara alergijske reakcije.
DP kao dvoglava aždaja
Jedna od osnovnih karakteristika efikasne demokracije je izmjenjivost vlasti koja, ako ništa, barem prevenira sistemsku korupciju, a to u nas uporno izostaje. Ako jedna stranka, HDZ, sada prijeti da će nastaviti vladati praktički do kraja ove decenije, teško se u tom slučaju možemo nadati funkcionalnoj demokraciji. Po tome više sličimo nekim mikro demokraturama iz jugoistočne Azije poput Singapura ili Tajvana gdje su na vlasti jedni te isti već decenijama. Ima još primjera. Meksiko se devedesetih godina prošlog stoljeća na jedvite jade oslobodio svog hadezea – postrevolucionarne stranke zvane “Institucionalno revolucionarna partija”, koja je vladala preko 60 godina. Ni neke zapadne zemlje nisu imune na stranački monopol. Recimo, u Italiji su na vlasti od Drugog svjetskog rata pa sve do devedesetih godina bili demokršćani. Slomili su se tek početkom devedesetih pod teretom velike korupcijske afere. Ono što nije dobro po Hrvatsku u ovoj našoj maloj političkoj komparatistici, naročito u ovom primjeru s Italijom, jest to da je tamo demokršćane najprije zamijenio trampovski Berlusconi koji je vladao čak dva mandata, a nakon njega u premijersku je fotelju zasjela postfašistička Giorgia Meloni. Što bi značilo, nastavimo li s ovim i ovakvim usporedbama, da će nakon HDZ ili čak u koaliciji s njim i nas čekati neko slično stranačko rješenje. Uostalom, već smo sad na korak da na vlast, u ovoj ili onoj kombinaciji, dođe Domovinski pokret koji je sam po sebi dvoglavo političko čudovište. S jedne strane po svom ideološkom profilu ne odudara puno od Melonijeve stranke ili njemačkog AFD-a. Kao što svi vrlo dobro znaju, slavonskim post-bećarima smetaju migranti, Istanbulska, školska lektira sa sumnjivim sadržajima, cajke, Novosti – nastavi niz. Na granice bi rado postavili vojsku, vratili bi vojni rok i kunu, ukinuli pravo na abortus itd. S druge strane, one poslovne, DP baš kao i Berlusconijeva “Forza Italia” političku arenu primarno vidi kao dobru priliku za zaradu, ulaganje i plasman.
Nisu samo programski ciljevi i ideologija Domovinskog pokreta ono što će nas sve skupa skupo stajati i dotući, ako do ostvarenja takvog scenarija dođe. Nije problem ni samo to što će se i sam HDZ u jednoj ovakvoj desničarskoj koaliciji (u kakvoj dosad ipak nikad nije bio) dodatno ekstremizirati, pa se u tom smislu može očekivati da će ojačati Anušićeva struja unutar stranke koji ionako inklinira domovinskim vrijednostima i koji djeluje kao spavač-domovinac u hadezeovskim redovima. Zapravo je možda ponajveći problem u prije spomenutoj sistemskoj korupciji. O tome najbolje govori činjenica da HDZ uopće ne krade na izborima, na njima nema prevara ili barem nema nekih velikih makinacija. Nema ni neke prijeke potrebe. Plenković i njegovi su okupirali državu i javna dobra do te mjere da s njima mogu raspolagati i potkupiti potrebne satelitske stranke ili pojedince, čak i unaprijed. Kako sad unaprijed? Objasnit ćemo. Ta stranka, naime, figurira kao siguran resurs položaja, beriva, funkcija, beneficija i drugih prinadležnosti. I tome je tako već trideset godina. Hadezeov kartel sve to vrijeme uredno namiruje sebe i sebi slične iz javnog korita, to se vrlo dobro zna i svi akteri na to računaju. HDZ u tolikoj mjeri politizira državne resurse i troši ih za svoju stranačku korist, da je to svim izazivačkim akterima u izbornoj trci jednostavno nedostižno. Također, nema tog mehanizma koji bi ovakvu hadezeovu diskrecijsku moć koja se koristi za nekontrolirani pristup javnim resursima držao pod prismotrom i ograničio i tako izjednačio uvjete u izbornoj bitki. U tom kontekstu stranke izazivači imaju vrlo malo ili nimalo šanse da preuzmu vlast. Netko je dobro rekao, ljevica u nas u izbornu borbu svaki puta ulazi s jednom rukom zavezanom iza leđa. Zato smo i rekli da takva u svojoj biti nepoštena konkurencija (čemu treba dodati i izborni inženjering, odnosno prilagođavanje i prekrajanje izbornih jedinica), zapravo znači da dominantna stranka praktički pobjeđuje na izborima i prije samog izbornog dana. Hadezeov koalicijski potencijal jednostavno je zbog svega ovoga nemjerljiv i neusporediv s bilo kojom drugom strankom, što govori i to da je ta stranka skoro svaki puta relativni pobjednik izbora.
HDZ odvojiti od kase
Na kraju da ubacimo i malo svijetlih tonova na ovu škuru sliku naše političke zbilje. U izbornoj noći Sandra Benčić iz Možemo je dala mogući recept za izlazak iz trodesetljetnog političkog ćorsokaka zvanog HDZ. Pozvala je sve nehadezeovske stranke da naprave cordon sanitaire oko HDZ-a, da pristanu na manjinsku vladu, odnosno da vladu formira SDP, a da mu ostale stranke, već prema svojim preferencijama, daju potporu iz parlamenta. Taj se prijedlog čini kao lijek za našu dosad dominantno decezionističku političku kulturu. Jedno ovakvo rješenje sve bi nas prebacilo na kolosijek svojevrsne deliberativne demokracije u kojoj se, kao što se zna, stalno i oko svakog problema pregovara, debatira i traži konsenzus. Napustila bi se tako politika vječnog preglasavanja i majorizacije, a tako bi se ujedno napustio i dosad dominantni kancelarski model kojeg je, dakako, preferirao Plenković i njegov HDZ i prešaltalo bi se na pravi parlamentarni model. Pa kad bi se još HDZ odmaknuo od kase, i to ne samo jedan mandat, nego najmanje dva uzastopna mandata, kao što je to kazao Ivica Puljak, e to bi onda moglo donijeti jedno dugoročnije rješenje i osvježenje na domaćoj političkoj sceni. Hoće li sve ovo ostati samo naše puke sanje i nedostižne želje ili bi od prijedloga Sandre Benčić možda nešto moglo i biti, ostaje da vidimo. Očekujmo najgore, nadajmo se najboljem.