Parlamentarni izbori su otvorili puno pitanja, a mi odgovaramo zašto Varšavska nije Hrvatska, zašto život nije jedan Zoran, zašto Možemo! paralizira strah od korupcije, zašto Grmoja spominje “staru ljevicu” i zašto svi barataju političko-ontološkom razlikom između stvarnog i nestvarnog šefa Domovinskog pokreta.
Rezultati jučer održanih parlamentarnih izbora nude zapravo dvije opcije: ili će HDZ pokušati dogovoriti koaliciju s Domovinskim pokretom ili će pokušati “navući” većinu sa zastupnicima manjina, regionalnim liberalima (IDS i NP Sjever) i odmetnutim “slobodnim strijelcima”. U prvoj varijanti im za većinu nedostaje jedan glas, a jedan kao nijedan, reklo bi se. Druga je varijanta aritmetički zahtjevnija, ali vjerojatno politički stabilnija. Pod stabilnošću mislimo na to da se HDZ neće nešto posebno konzultirati s partnerima, pokoji inicijalni ustupak će biti dovoljan. Najave o nekakvoj manjinskoj vladi, kakve i jutros čujemo iz redova platforme Možemo!, koju bi predvodio SDP, preciznije, koalicija Rijeke pravde, zvuče prilično iluzorno. Kako bi rekao Halid Bešlić: “Sve isto je, ali ništa isto nije”. Pustimo zasad nagađanja i okrenimo se samim izborima. Izdvojit ćemo nekoliko aspekata koji se čine političko-ideološki najzanimljivijima.
Varšavska nije Hrvatska
Na izbore je izašlo 62,30% birača i radi se o prilično neočekivanim rezultatima. Bilo je izgledno da će izlaznost biti veća nego na prošlim parlamentarnim izborima kada je pala ispod 50%, ali rijetko tko je mogao predvidjeti da će nadmašiti 60%. Međutim, gotovo svi su predviđali da bi značajnija izlaznost trebala biti jamac pobjede opozicije nad HDZ-om. Unatoč tome što je HDZ osvojio pet mandata manje nego na prošlim izborima, navodni politološki zakon o utjecaju izlaznosti na rast opozicije nije položio test. Naprosto se zaboravlja da je HDZ najmoćnija organizacija u zemlji i da ima dovoljno jake infrastrukturne kapacitete da odoli i masovnijem udaru.
Razlozi više izlaznosti od očekivane i dalje ostaju u domeni špekulacije jer podataka o socijalnoj strukturi i motivaciji nemamo, ali možemo izdvojiti nekoliko faktora koji su eventualno odigrali ulogu. Prvi je naizgled banalan, a radi se o tome da su se izbori održali u srijedu. Ne postoji način da procijenimo kolika bi izlaznost bila da su se izbori održali u nedjelju, ali odvažit ćemo se krenuti malo riskantnijim interpretacijskim putem i natuknuti da je srijeda kao izborni dan sa sobom donijela istovremeno i dozu egzotičnosti i dozu proceduralne dužnosti svojstvene dinamici radnog tjedna. Možda je riječ tek o preambiciozno protumačenoj slutnji, ali zasigurno ostavlja dovoljno prostora za razmišljanje da se i za naredne izbore razmisli o srijedi. Doduše, tako bi se prorijedile doze egzotičnosti i proceduralne dužnosti. Možda idućeg puta četvrtak?
Drugi se razlog tiče “kandidature” predsjednika Zorana Milanovića. Radilo se o dramaturškom potezu koji je intenzivirao pažnju gledatelja i, pomalo i paradoksalno, usmjerio tu pažnju i prema nekim aspektima kampanje i temama koje su u prijašnjim, kako vole reći današnji sportski komentatori, iteracijama, bile duboko po strani. Premda je prevladala analitička procjena po kojoj se o programima u kampanji uopće nije raspravljalo i da se sve svelo na obračun dva krila “crvene buržoazije” u liku Milanovića i Andreja Plenkovića, skloniji smo dojmu da su pojačani reflektori obasjali malo izraženije i programske stavke. Što je u programima pisalo drugi je par postola.
Treći razlog se nadovezuje na drugi i vezan je uz rasprostranjeniju pretpostavku da se HDZ ovaj put mogao poraziti. Pretpostavka je mobilizirala i dio lijevo-liberalnih birača, ali i HDZ-ove koji su morali uzvratiti. Višu izlaznost svakako valja pozdraviti, ali, kao što smo već naglasili, valja se pozdraviti i s tezom o njenom političkom efektu. Barem u onom političkom svijetu u kojem je anti-korupcija glavna tema i oklada. Valja istaknuti i nadu, ili optičku iluziju, koju su lijevo-liberalnoj opoziciji budili redovi iz Varšavske ulice u Zagrebu u kojoj su glasali uglavnom studenti iz drugih krajeva Hrvatske. Sada je jasno da pad HDZ-a ne ovisi o određenom postotku studenata koji su bili spremni na glasanje čekati nešto malo duže nego u menzi na hranu.
Nije život jedan Zoran
Kao što smo već napomenuli, ključni dramaturški zaokret u kampanji bio je ustavno sporni ulazak predsjednika Milanovića. Netom nakon bombastične presice na kojoj mu je predsjednik SDP-a Peđa Grbin prepustio mjesto lidera, prve su ankete zabilježile značajan skok SDP-a. Međutim, ni Milanović ni SDP ni Rijeke pravde ni doline suza nisu mogle zadržati stečeni iskorak ni na njemu graditi popularnost. Oklada iza Milanovićeva manevra zasnivala se na pretpostavci da je u SDP-u sve dobro, samo da nedostaje karizmatični lider. Dio pretpostavke o lideru je bio načelno točan, ali ovaj o SDP-u baš i nije.
Naime, lider bi trebao omogućiti da se uspješnije kanaliziraju program i političke poruke i da zvuče uvjerljivije. Problem je bio taj što programa i poruka baš i nije bilo, a i da ih je i bilo, Milanović se ne bi na njih pretjerano obazirao. Njegovo liderstvo nije bilo političke naravi nego “socijalne”. On je bio lider jer je najglasniji i ne libi se retorički riskirati, što u kontekstu konkurencije u SDP-u i nije naročiti podvig. Unatoč tome što lider nije bio politički, a program nije bio sadržajan, SDP je vjerojatno ostvario bolji rezultat nego što bi ga ostvario bez Milanovićeva angažmana. To, naravno, nije nimalo dobra vijest za SDP. Ostali su prazna infrastrukturna i ideološka ljuštura koju mogu aktivirati samo ekscesniji tipovi. Za bilo kakvu dugoročniju političku prijetnju morat će napraviti značajniji zaokret. Možda, ali baš možda, nekakvog potencijala u stranci i ima, ali onima koji njome kormilare taj zaokret sigurno ne odgovara.
Strah od korupcije
Stranka Možemo! definitivno je najveća žrtva sustava izbornih jedinica u Hrvatskoj. Osvojili su, na primjer, značajno više glasova od Mosta, a imaju mandat manje, i nešto manje glasova od Domovinskog pokreta, a imaju čak četiri mandata manje. Negdje nisu imali sreće s D’Hondtovom metodom, ali zapravo su ispali “taoci” popularnosti u Zagrebu. Naime, u zagrebačkim jedinicama su osvojili značajan “višak” glasova koji im nije donio mandate, a u nekim jedinicama im je nedostajalo jako malo glasova da dobiju mandat. Iako su napravili iskorak u odnosu na prošle izbore što se tiče ne-zagrebačkih jedinica, ipak su i dalje dominantno “zagrebačka” stranka. Što i ne treba čuditi, nije lako taj iskorak napraviti.
Međutim, ono što čudi jest nedostatak ideja kako to napraviti. Naime, bez obzira na zagrebačko iskustvo upravljanja, političko-ideološkim profilom stranke i dalje dominira “politička estetika”. Ona je bila naročito vidljiva u izjavama nakon izbora u kojima se isticalo da su oni na strani “građana”, a protiv korupcijske hobotnice i da ih ne zanima vlast pod svaku cijenu. Definitivno je u ovakvoj situaciji najpametnije ostati u oporbi, ali crtanje nekakvog fronta između “građana” i hobotnice kojoj su građani dali najviše glasova teško da nadilazi dimenziju estetike. Unatoč najavljenim investicijama u Zagrebu, čini se da nacionalni domet stranke Možemo!, pored ostalih faktora, limitira i “strah od korupcije”. Pod tim mislimo da se libe “kupovine” glasova u obliku nuđenja zadovoljenja konkretnih materijalnih interesa “građana” i građana. Taj je strah bio najvidljiviji na sinoćnjem banalnom primjeru. Naime, u stožeru stranke nije bilo nikakve hrane jer su oni stava da Možemo! ne treba plaćati hranu svojim simpatizerima. Nestvarno.
“Stara ljevica”
Najintrigantniji ideološki element izborne noći ponudio je premijerski kandidat Mosta Nikola Grmoja. On je u dva navrata spomenuo društveno-političku formaciju koju naziva – “stara ljevica”. Kaže da su mu u više navrata prilazili pripadnici te misteriozne formacije i poručivali da će glasati za Most. Razlog? Kaže Grmoja da im je dosta “woke ludila” koje dolazi sa Zapada. Treba li vjerovati Grmoji? Ili tim ljudima koji su mu se tako predstavljali? Nije bitno govori li istinu, bitno je da se koristi tim izrazom. Premda je Grmoja eksplicitniji od drugih na desnici, kod nas i u svijetu, postoji taj neki naizgled čudni respekt desnice prema “staroj ljevici”. A ne dolazi očito iz nekakve potrebe za uvjerljivijom konkurencijom.
Stvar postane malo manje čudna ako se osvrnemo na nedoumice i dileme koje muče suvremenu desnicu. Naime, nisu baš sasvim sigurni kako se postaviti u ekonomskim pitanjima. Naravno, neće odustati od standardnih fraza o slobodi poduzetništva i tržišta, ali slute da to nije dovoljno, da moraju malo i zaštititi glasače od tog tržišta. Povijesno je najuvjerljivije modele zaštite nudila “stara ljevica”. Međutim, “stara ljevica”, kako joj samo ime kaže, više ne postoji. Postoji, valjda, ta nova koja se ne bavi zaštitom ljudi od tržišne ekonomije, ali ljudi kojima treba zaštita i dalje postoje. I neki od njih, stvarni ili imaginarni, zaštitu traže od Grmoje. A on je namirisao da bi se u tom zamišljenom koalicijskom kontinuumu koji bi preskočio liberalni centar dalo nešto izmusti.
Stvarni i nestvarni šef DP-a
U hrvatskim medijima postoji to, gotovo pa lektorsko pravilo, da se prije imena Marija Radića iz Domovinskog pokreta navede i uloga koja glasi – stvarni šef DP-a. Ako ste slučajno zaboravili, nestvarni je Ivan Penava. Te političko-ontološke razlike proizlaze iz davne dijagnoze da je Domovinski pokret zapravo političko krilo poslovnog carstva Pavla Vujnovca u kojem ulogu igra i Radić. Oni su naprosto odlučili tako dodatno osnažiti svoje ekonomske ambicije i procijenili su da se desno od HDZ-a krije dovoljna politička niša za takav projekt. Tom se dijagnozom, na primjer, i dan-danas služe i Sandra Benčić i Nikola Grmoja.
Međutim, s tom dijagnozom postoji jedan političko-logički problem. Isti ljudi koji optužuju DP da je političko krilo Vujnovčevog poslovnog carstva, optužuju i samog Vujnovca da je postao najveći hrvatski tajkun, da “kontrolira 20% BDP-a” i da, zapravo, gotovo pa ništa u državi i ekonomiji ne ide mimo njega jer je uspio zakoračiti u sve relevantne ekonomske sektore. Zdravorazumsko pitanje glasi: ako je Vujnovac stvarno toliko moćan zašto mu treba Domovinski pokret? Zar ne može nametati političke pritiske čistom moći kapitala kojim barata? Zar nije “20% BDP-a” jače od 9,56% glasova? Takva pitanja u hrvatskom političko-medijskom prostoru ne cirkuliraju jer se ne može zamisliti da postoji strukturni pritisak kapitala već mora biti neka personalna korupcija. Uglavnom, čekamo pregovore da vidimo tko je stvarni, a tko nestvarni šef DP-a. Valjda će dotad lijevo-liberalna opozicijska javnost shvatiti da i uspješni i uglađeni biznismen može biti desničar, a ne samo stvarni šef.