Ovo mijenja sve – tako glasi konsenzus u hrvatskoj javnosti oko sada već ustavno sporne premijerske kandidature predsjednika Zorana Milanovića. I načelno taj konsenzus nije pogrešan. Milanovićevo korištenje institucije Ustavnog suda kao marketinškog alata sigurno mijenja odnose snaga i u priličnoj mjeri utječe na ishod izbora. Radi se o sasvim očitim trendovima koji ne iziskuju nikakav analitički napor. Ali valja postaviti elementarno pitanje koje bi moglo ugroziti samorazumljivost dijagnoze. Što je bilo “sve” prije Milanovićeve kandidature i, da parafraziramo Gazde, što to ima u Milanoviću ključno da se “sve” promijeni?
“Sve” prije te, rekli bi ažurni portali, “prijelomne” točke, bili su politički kapaciteti lijevo-liberalne opozicije na samim izborima. Ti su se kapaciteti iscrpljivali, kao što je pokazao i prosvjed na Markovom trgu u Zagrebu, u beskonačnom prozivanju HDZ-a za korupciju i uništavanje institucija. Postojali su i postoje i dalje i pozitivni aspekti programa raznih stranaka, ali oni su bili politički sekundarni, primarni cilj je bio alarmiranje javnosti zbog afera i poteza HDZ-a koji su kulminirali imenovanjem Ivana Turudića državnim odvjetnikom. Je li se išta promijenilo Milanovićevom kandidaturom? Pod milim bogom ništa. Promijenio se samo stav opozicijskih stranaka o institucijama i vladavini prava: tjednima i mjesecima su histerizirali oko HDZ-ovog zarobljavanja i urušavanja institucija, a Milanovićevu institucionalnu akrobatiku su u najboljem slučaju prešutno odobrili.
I nije nikakvo čudo da je konzistentnost isparila. Politika zasnovana na anti-korupciji je sadržajno prazna i konzistenciju i limite joj diktira ponašanje suparnika, a ne vlastiti kapaciteti. Različitim vidovima pristajanja uz Milanovićevu kandidaturu oporbeni lideri su i sami priznali da su svjesni tih limita, makar nesvjesni njihove prirode. Priznali su zapravo da im nedostaje politička autentičnost. I onda se s Pantovčaka spustio on, navodni jamac autentičnosti. Što to, dakle, ima u Milanoviću ključno da promijeni “sve”? Nema ništa osim formule domobranskog kompromisa. Milanović je samo personifikacija poraza političke imaginacije hrvatske opozicije i opozicijske javnosti. Ako ti je struja svijesti pred medijskim kamerama i mikrofonima, garnirana nasumičnim citatima i sočnim uvredama, recept za političku autentičnost i inovaciju, onda bi se možda trebao baviti nekim drugim poslom. Sve i da dobiješ izbore.
Da ne bude zabune, nema ništa sporno u sočnim uvredama i retoričkom podizanju tenzija. Politika nije i ne bi trebala biti sterilizirana dvorana u kojoj pristojni ljudi razmjenjuju mišljenja. Međutim, Milanovićev status funkcionira upravo kao dokaz da opozicija van sterilizirane dvorane do koje ćemo doći nakon druge ili treće republike, ovisi kako tko broji, nema ništa drugo za ponuditi. Dugoročno bi bilo puno politički svrsishodnije da se opozicija zapita zašto više od polovice glasača ne izlazi na izbore, nego da nam kao taktiku pobjede na izborima nudi, da parafraziramo Dubravku Ugrešić, forsiranje romana struje svijesti.