Premda i otprije uočljivo, slučaj Turudić je samo potvrdio da hrvatska opozicija uporno promašuje politiku kao žanr društvenog djelovanja. Među oblicima tih promašaja Marko Kostanić je za ovu priliku izdvojio tri: dokazivanje moralne nadmoći, novinarstvo kao zamjenu za politički rad i aktivistički simbolizam.
Saborska je većina jučer na, kako se to kaže, burnoj sjednici, imenovala Ivana Turudića novim državnim odvjetnikom koji bi na funkciju trebao stupiti u petom mjesecu. Opozicija, ona liberalna i lijeva uz podršku Mosta, zajedno s najutjecajnijim liberalnim medijima i ostacima manje-više poštene inteligencije, nastojala je svim sredstvima kompromitirati Turudića, ili – preciznije, predstaviti sve kompromitirajuće materijale koje je stekao tijekom kontroverzne karijere, u nadi da će premijer Andrej Plenković i koalicijski partneri u njima prepoznati preveliki politički uteg da ga imenuju na tu važnu funkciju. U tome, očito, nisu uspjeli.
Imenovanje Turudića sporno je iz niza razloga, a politički učinci tek će se mjeriti. I oni anketni i izborni, a i oni koji se tiču svih pravosudno-političkih intriga koje funkcioniraju kao gotovo neizbježan epilog brojnih karijera kadrova vladajuće stranke. Opozicija je, dakle, dala sve od sebe, ali poraz se nije mogao izbjeći. Reakcije pak jesu, pogotovo one koje su u ovom imenovanju osjetile dašak devedesetih i nekih kasnijih epizoda koje su im sličile što se tiče političkih pretenzija vladajuće garniture. Njih je karakterizirala apokaliptična nota i nešto ipak prigušeniji pozivi nego ranije na napuštanje zemlje zbog degradacije demokratskih standarda. Razlog prigušenosti nalazi se u činjenici da širom zapadnog svijeta desnica niže uspjehe i za novi val (imaginarne) političke emigracije nema baš poželjnih destinacija. Te reakcije, kao i metode djelovanja opozicije i njihovih pandana u tim sada manje atraktivnim destinacijama, sugeriraju da postoje određeni problemi u politikama stranaka centra i onih prema lijevom spektru. Postoje barem tri takva problema i možemo ih uvjetno nazvati žanrovskim. Pod time mislimo na uporno promašivanje politike kao žanra i njene evakuacije u neka druga područja društvenog djelovanja i metafizike.
Dokazivanje moralne nadmoći
Političke su vrijednosti neodvojive od onih moralnih. Ali njihovo zastupanje zahtijeva drukčije protokole. Rijetki su slučajevi u liberalnim demokracijama u kojima se elektoralni uspjeh i osvajanje vlasti mogu realizirati inscenacijom moralnog okršaja. S obzirom na to da po prirodi stvari opozicija u rukama nema poluge vlasti ona u toj inscenaciji samo čeka i ukazuje na moralne propuste vladajućih koji se daju svesti na korupcijske afere i eventualne revizionističke eskapade. Iza te oklade stoji pretpostavka po kojoj će dovoljan broj afera i propusta biračima biti dovoljan da na narednim izborima “kazne” vladajuće. A naš program sastoji se od dokazivanja moralne nadmoći prokazivanjem moralnih propusta naših protivnika. Ako dovoljan broj afera i propusta bude nedovoljan nije do nas nego do birača.
Takav tip djelovanja pati od nekoliko problema. Za početak, demobilizira birače koji su prepušteni ulozi gledatelja i prednost daje onoj manjini kojoj zgražanje predstavlja primarni oblik političkog reagiranja. Zatim, tretira biračko tijelo kao homogeno: svatko može prepoznati korupciju i nepravdu i tako briše ekonomske, socijalne i političke podjele. Također, ne nudi konkretan program koji bi mogao mobilizirati birače kao priliku da se izbore za vlastite interese jer su interesi prekriženi kao moralno suspektni. Sve je sukob interesa osim ako se ne radi o metafizičkom interesu društva kao cijeline. Za razliku od opozicije, HDZ se itekako vodi poznatom maksimom marksističkog teoretičara Stuarta Halla: “Politika ne reflektira većine, ona ih stvara.”
Novinarstvo kao zamjena za politički rad
Zamislimo, čisto za potrebe ilustracije poante, jednu krajnje nemoguću situaciju. U sklopu nekog bizarnog geopolitičkog scenarija, “međunarodna zajednica”, što ne znači više ništa, ali da malo opet probudimo duhove devedesetih, naredila je državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije da zbog novonastale sigurnosne situacije moraju održati zajedničke parlamentarne izbore. Jedinu šansu da donekle konkurira nacionalističkim strankama svake “republike” imala bi lista sastavljena od proslavljenih kolumnista, pojačana kojim istraživačkim novinarom. Naime, još od devedesetih, u Hrvatskoj, a i u ostalim “republikama”, kolumnisti koji su raskrinkavali vladajuću ideologiju i istraživački novinari koji su otkrivali tajne onih koji su prisvajali vrijednosti iz “baze” te ideologije, postavljani su na pijedestal otpora. Oni su, naravno, samo časno i efikasno radili svoj posao, ali nedostatak, u ratnim vremenima često i razumljiv, alternativnih političkih opcija upravo je njih učinio političkim opcijama.
I ta tradicija traje sve do današnjih dana. Pored toga što i dalje postoji uglavnom bumerska publika koja u kolumnama heroja traži političku, a u istraživačkim tekstovima moralnu zadovoljštinu, same se alternativne političke opcije ponašaju tako da u novinarskom radu pronalaze zamjenu za politički rad na terenu. Ljudi će naprosto pročitati novine i portale i sve će im biti jasno. Pa i neće baš. I to baš zato što su današnji mediji na izrazito lošem glasu, najvidljivije u čestim izrazima poput onih “dnovinari” ili “novinari crvi”. Ti su izrazi pogrešni jer u novinarima vide izvor problema, ali ishodišno itekako razumljivi jer ljudi vide da mediji ne funkcioniraju u skladu s javnim interesom kako god taj javni interes zamišljali. Samo što ne postoje ili su previše slabašne političke opcije koje bi ljudima objasnile da iza svakog senzacionalističkog naslova, opreme koja potiče nepotrebnu polarizaciju ili diktafona koji narušava ljudsko dostojanstvo ne stoji moralno pokvaren novinar već poslovni model usidren u suvremenom kapitalizmu. U tako postavljenom okviru ne mogu stotine kvalitetnih istraživačkih tekstova i otkrivenih afera nadmašiti politički učinak nesagledivih hrpa govana u ostalim rubrikama.
Aktivistički simbolizam
Transformaciju društvenog ili aktivističkog pokreta u političku stranku i njen eventualni izborni uspjeh neizbježno prati nekakva varijacija izjave: bit ćemo u institucijama, ali ostat ćemo i jednom nogom na ulici. Time se uglavnom sugerira da se neće napustiti politička i vrijednosna načela koja su ih dovela u parlament i da će dalje osluškivati glas onih s kojima su dane i noći provodili na ulici. Međutim, noga na ulici u velikom broj slučajeva znači da ulica ostaje samo scenografija za performanse, inače najslabije aspekte njihova djelovanja dok su na ulici i bili. Tako su večer prije Turudićeva izglasavanja saborski zastupnici platforme Možemo! odlučili prenoćiti na Markovu trgu pred parlamentom i tako valjda dokazati svoju ustrajnost u borbi za bolji svijet.
Radilo se o performansu koji je podsjećao na nekakav kompromis između poetike konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića i organizacijskih refleksa event menadžerice iz nekakve zagrebačke digitalne agencije. Premještanje djelovanja na ulicu u situaciji parlamentarne nemoći može funkcionirati samo ako na ulici tražite one koji će vam u narednom ciklusu pomoći da u parlamentu imate većinu, a ne tako da inscenirate parlamentarnu nemoć jer vladajući nisu uvažili sve vaše, inače sasvim točne, argumente. Njihov opozicijski partner, čelnik SDP-a, stranke koja kao da je većinom sastavljena od ljudi s najdosadnijim predstavljanjima na kvizu Potjera, Peđa Grbin, pozvao je u Saboru na minutu šutnje nakon što je Turudić izglasan i tako se svrstao u neslavnu tradiciju estetike hrvatske prosvjedne politike koja baštini rekvizite i institucije posmrtnih procedura poput sprovoda i minuta šutnje kako bi naglasila propast institucije ili poduzeća za koje su se borili. Odavno smo naučili da to ne funkcionira. Pitajte ljude što ih muči, zastupajte njihove interese i na osnovu njih složite programe i smijenit ćete sve turudiće.