Na Kosovu nešto više od četiri godine djeluje Kolektiv za feminističku misao i akciju. Angažiran je u raznim oblicima djelovanja kao što su organizacija prosvjeda, politička edukacija putem čitalačkih grupa ili politička komunikacija grafiterskim sredstvima. O načinu funkcioniranja Kolektiva, političko-ekonomskoj situaciji na Kosovu i suradnji s organizacijama na području bivše Jugoslavije s Liridonom Sijarinom, članicom Kolektiva, razgovarao je Marko Faber.
Gledano izvana, Kolektiv za feminističku misao i akciju se čini kao jedna od najaktivnijih feminističkih skupina na Balkanu. Što vas je nagnalo da se počnete organizirati? Drugim riječima, koja je pozadina same grupe?
Kolektiv je osnovan neposredno nakon godišnje proslave 8. marta, 2019. godine. Radi se o vrlo lijepoj priči. U organizacijskom komitetu Osmog marta sam upoznala svog dobrog druga i prijatelja s kojim sam jednostavno kliknula, te smo tako počeli diskutirati o različitim feminističkim pitanjima. I on je od ranije bio vrlo aktivan u kosovskom feminističkom pokretu, te je problemu roda pristupao s radikalnih, lijevih pozicija.
Stoga smo uskoro počeli raspravljati o potrebi za stvaranjem kolektiva koji bi bio ljevičarski i intersekcionalan. Na Kosovu smo i tada imali mnogo organizacija koje su vrlo snažne i vrlo vokalne po pitanju specifičnih problema kojima se bave. Međutim, nedostajali su nam neformalni entiteti koji bi mogli artikulirati drugačiju, naglašenije intersekcionalnu i radikalnu kritiku, te koji bi imali drugačiji pristup javnoj sferi i taktikama otpora i borbe.
Tako smo odlučili da su nam potrebni kolektiv, prostor i platforma putem kojih bi se feministi i drugi aktivisti zainteresirani za rodna, klasna i rasna pitanja mogli družiti i povezivati, te time ponovno pretvoriti feminizam u prijetnju – za razliku od dosadašnjeg mirnog i neoliberalnog pokreta koji postoji isključivo za Osmi mart. Iz tog smo razloga smislili i ime koje predstavlja poveznicu između teorije i prakse: htjeli smo napasti lažnu tvrdnju da je feministička teorija isključivo domena privilegiranih ljudi, dok je praksa nešto potpuno drugačije. Htjeli smo da naše ime predstavlja naš cilj – da feministička teorija hrani praksu, ali i da praksa hrani teoriju, koja je sama po sebi nužno intersekcionalna.
Sam je kolektiv iznimno teško održavati u ovim neoliberalnim kriznim vremenima. Ljudi često nemaju vremena raditi na nečemu za što nisu plaćeni, a u takvoj je prekarnoj poziciji teško artikulirati kritike opresivnih struktura. Naravno, savršeni kolektiv ne postoji, ali trudimo se učiti i vjerujem da smo s vremenom uspjele uvidjeti svoje moguće pogreške. No teško je djelovati unutar feminističke scene koja ne samo što je mala, nego je i velikim dijelom monetizirana – što znači da je vrlo lako okrenuti ljude jedne protiv drugih. Činjenica je da postoje entiteti koji rade na tome da uguše svaku kritiku koja nije u skladu s njihovim neoliberalnim ciljevima.
Kad smo se već dotakli toga, kakvim se aktivnostima kolektiv uglavnom bavi? Na što se fokusirate?
Za početak, što se tiče teorije, organiziramo diskusije na mjesečnoj bazi. Imamo regularne čitalačke grupe, a tekstove na dobrovoljnoj osnovi i prevodimo. Teme odabire kolektiv u cjelini. Primjerice, ove smo godine za primarnu temu izabrale rad. Tematika teorijskog rada ovisi i o datumu: oko Osmog marta i Prvog maja pokušavamo čitati, prevoditi i pisati tekstove više propagandističke, odnosno agitacijske prirode.
Osim teorijskog rada organiziramo i prosvjede. Od našeg smo osnivanja organizirale velik broj prosvjeda, koji nisu uvijek bili mirni. U našim političkim proglasima nikad ne tražimo ad hoc rješenja. Upravo suprotno, uvijek guramo zahtjeve za strukturnim promjenama, iako smo ponekad u njih prisiljene uvrstiti i neke više praktične, kratkoročne zahtjeve. Ali svaki put naglasimo kako pravih feminističkih reformi ne može biti bez zahtjeva za strukturnom i sistemskom promjenom.
Specifikum naših aktivnosti su i grafiti, koje smo pisale u mnogim kosovskim gradovima. Grafite uglavnom pišemo u gradovima u kojima imamo kontakte ili znamo za ljude koji bi se možda htjeli više aktivirati. Ova aktivnost zapravo uopće nije radikalna, ali naša se država pobrinula da izgleda tako. Nisam ni sigurna koliko trenutno imamo predmeta na sudu zbog grafitiranja – svakako više od deset, budući da ih je barem šest podignuto protiv mene osobno.
Ako odete u Prištinu ili druge gradove ne biste ni pomislili da je grafitiranje ilegalno. Gradovi su naprosto prepuni grafita – nacionalističkih, fašističkih, svakakvih – ali vlastima su postali problem tek kad smo počele pisati slogane o ženskim i društvenim pitanjima, poput djevičanstva, javnih prostora, itd. Primjerice, kad su nas u Mitrovici zaustavili policajci, nisu nam rekli da im smeta to što “oštećujemo” javne površine, već to kakve slogane pišemo. Čak smo i dobile jedan spor u Mitrovici jer se obrazloženje tužilaštva temeljilo na seksizmu i moraliziranju. Ostali su predmeti trenutno na sudu. No mi sa sudovima ne surađujemo i nikad se ne pojavljujemo na parnicama.
Sve u svemu, pokušavamo se baviti organiziranjem i agitacijom. Znamo da te riječi imaju vrlo lošu konotaciju, ali ipak ih smatramo ključnima. Ne vjerujemo da postoji ikakva ne-ideološka aktivnost i razumijemo da za sada moramo biti propagandna grupa, ali imamo šire ciljeve. Ono što želimo raditi, i u čemu smo donekle i uspjele, jest utjecati na javno mnijenje. Želimo nekako nametnuti svoje ideje u javnom diskursu – bilo to putem grafita, naših javnih proglasa, prosvjeda, itd. Pritom smo svjesne da nam to donekle otežava činjenica da često odbijamo surađivati s medijima, jer su mnogi od njih notorni po iskorištavanju radnika.
Spomenula si da kolektiv cijeni princip intersekcionalnosti. Surađujete li (i na koji način) s LGBT ili radničkim pokretom na Kosovu? Kakvi su vam odnosi s njima?
Intersekcionalnost je uklopljena u našu kritiku društva. Sve što izgovorimo u javnosti prošlo je kroz leću intersekcionalnosti. Međutim, unutar kolektiva ne pokušavamo gurati inkluziju radi inkluzije. Ne koristimo politiku identiteta kao ključ razvoja našeg pokreta.
Ali svakako surađujemo i imamo – možda ne kao članove, ali zasigurno kao saveznike i prijatelje – pripadnike tih zajednica. Oni su uvijek slobodni predložiti nove aktivnosti jer kolektiv ne vidimo kao naše vlasništvo. Uvijek to pokušavamo ovako postaviti: svatko može na neki način sudjelovati, kolektiv je samo platforma, a članovi kolektiva su jednostavno ljudi koji imaju dovoljno vremena i volje kontinuirano raditi kroz njega.
Kolektiv sudjeluje i u organizacionom komitetu za prvomajske prosvjede. No moram reći da je radnički pokret na Kosovu vrlo slab. Do ove je promjene na dramatičan način došlo nakon rata i radnička je klasa danas posve atomizirana. Razvoj jakih mreža solidarnosti je onemogućen jer su mnogi radnici u vrlo prekarnoj poziciji. Tako da, kada organizirate prosvjed za Praznik rada, on uvijek bude više simbolične naravi i privlači puno manje ljudi nego prosvjed za Dan žena. Za Prvi maj ljudi znaju otići iz grada, zabavljati se, itd. Ovo je postsocijalistička tradicija, naravno, ali je i posve razumljivo da mnogi ljudi naprosto žele iskoristiti slobodan dan i da nisu zainteresirani za prosvjede.
Mnoge radnike odbija i prevladavajući diskurs. Tretnutno nam na Kosovu veliki problem predstavlja to što se ljude koji organiziraju prvomajski prosvjed – marksiste, feministe, itd. – vidi kao privilegiranu elitu. U svakome se slučaju radi o vrlo malom i fragmentiranom pokretu, koji nema uvijek dodira s radnicima. Također moram reći da ljevičarsko organiziranje na Kosovu pati od vrlo maskulinističkog pristupa. Tako da imamo grupe poput anarhista ili drugih marskista koji ne vole nužno feminizam – a čak i ako tvrde da ga razumiju, i dalje im je teško osloboditi se ideje da bi radnički pokret trebao biti artikuliran i dominiran od strane muškaraca, što predstavlja problem.
Postoji još jedna poteškoća, osobito u uslužnom sektoru: ako nemate vrlo jaku bazu, naprosto ne možete ići uokolo i tražiti od ljudi da se bore ili štrajkaju. Jednostavno im ne možete pružiti sigurnost – što im uopće možete ponuditi? Ne možete ih staviti u tako tešku poziciju bez da znate da ste u stanju napraviti mini-revoluciju u tom sektoru, a trenutno za takvo što nemamo kapaciteta.
Budući da se u Hrvatskoj ne zna puno o feminističkom pokretu na Kosovu i položaju žena u kosovskom društvu, mogli bismo malo popričati i o tome. Koji su, po vama, najveći problemi žena na današnjem Kosovu?
Jedan je od najočitijih problema nasilje nad ženama. Većinom možemo čuti o fizičkom, obiteljskom i seksualnom nasilju. Osim toga, mislim da jedan od najvećih problema predstavlja ekonomsko nasilje nad ženama. Broj nezaposlenih žena na Kosovu je vrlo velik, a čak i ako žene uspiju prodrijeti na tržište rada, ono je strukturirano na vrlo rodno uvjetovan način koji ih stavlja u prekarnu poziciju. Velik broj žena ne može niti pristupiti tržištu rada bez da se od njih traže seksualne usluge. Tako da je situacija poprilično komplicirana: iako je broj obrazovanih žena porastao, njihov je položaj na radnom mjestu posve druga priča. Mnoge žene niti ne uspijevaju ući na tržište rada. Ako pak u tome uspiju, često završe u vrlo neformalnoj ekonomiji u kojoj uopće ne figuriraju kao radnice; rade u potpunoj ilegali, bez ikakve socijalne zaštite. Financijska sigurnost je veliki problem. Ne znam točne brojke, ali svakako manje od 10% kosovskih žena nasljeđuje imovinu. Posljedica je to tradicionalne koncepcije obitelji, prema kojoj se na žene gleda kao na “goste” u njihovim rođenim familijama, te se od njih očekuje da nađu svoje mjesto negdje drugdje nakon što se udaju.
Rekla bih da su ta tri pitanja ključna – ekonomsko, obiteljsko i seksualno nasilje. Trenutno smo vrlo zabrinute oko seksualnog nasilja jer ono postaje problem čak i u prostorima za koje se tvrdi da su sigurni. Ono se ne događa samo među manje obrazovanima, mladima ili starima, događa se posvuda – jer smo do jezive razine normalizirali ideju da ženska tijela postoje isključivo kako bi zadovoljila poglede muškaraca.
Femicid je nakon niza nedavnih ubojstava ponovno postao bitna tema u post-jugoslavenskim državama. U Hrvatskoj postoje naznake da bi se femicid mogao proglasiti zasebnim kaznenim djelom, iako je buduća implementacija takvog zakona, naravno, upitna. Kakva je situacija na Kosovu po pitanju femicida, njegove raširenosti i legalnih posljedica?
Femicid definitivno postaje problem – odnosno, oduvijek je bio problem, ali sada ga se puno češće definira kao femicid, iako mnogi političari tvrde da femicid ne postoji, tj. da ga ne možemo zvati femicidom. No broj ubijenih žena je posljednjih godina porastao i zbog toga smo u Prištini u proteklih par mjeseci i godina imali nekoliko masovnih prosvjeda. Ti prosvjedi nisu izbili samo zbog femicida, nego i zbog slučajeva seksualnog zlostavljanja maloljetnika; nažalost, javnost reagira posve drugačije kada je riječ o seksualnom nasilju nad starijim ženama.
Femicid je problem koji otkriva kako država ženske živote nikada nije shvaćala ozbiljno. Možda ste čuli da Kosovo ima neke od najboljih zakona na svijetu, što je posljedica našeg povijesno specifičnog procesa državne formacije, koji je rezultirao uklapanjem velikog broja najboljih međunarodnih praksi u naš zakonik. Stoga su na Kosovu i femicid i obiteljsko nasilje zasebna kaznena djela. Njih se kriminaliziralo najvećim dijelom zbog ženskog otpora i lobiranja na institucionalnoj razini, a 2019. je kriminalizirano i seksualno uznemiravanje – što u mnogim zemljama i dalje nije slučaj.
Ali ništa od ovoga nije promijenilo stanje na terenu. Vidimo da država nije sposobna implementirati vlastite zakone. Vidimo da mnogi tužitelji, policajci i sudski dužnosnici, iako su specifično uvježbavani kako bi razumjeli i provodili ove zakone, to često ne znaju ili ne žele činiti. Kad smo već kod policajaca, moramo imati na umu da je državni aparat sam po sebi nasilan, što se reflektira i u brojnim slučajevima policijskih službenika koji prebijaju svoje supruge, uznemiravaju i maltretiraju žene, itd.
Na Kosovu manjka političke volje. Kosovo je u cjelini vrlo patrijarhalna, mizogina država. Tako da kad god artikuliramo naše zahtjeve moramo biti svjesne da su nam s druge strane pretežito muškarci. Ukoliko ipak pričamo sa ženama, one su trenirane da misle na vrlo patrijarhalan, heteronormativan, klasistički i rasistički način.
Već smo spomenuli političku scenu, pa ću samo nastaviti s ovim pitanjem. Kosovom posljednjih nekoliko godina vlada (službeno) lijeva partija, Vetëvendosje. Smatrate li da ono čini dovoljno – ili išta – po pitanju ženskih i LGBT prava?
Za početak, po mom mišljenju Vetëvendosje nije lijeva stranka. Vidimo da je njihov pristup – a posebice pristup premijera Albina Kurtija – rodnim, klasnim i rasnim pitanjima vrlo problematičan, površan, pa čak i kontraproduktivan. Primjerice, Vetëvendosje je ugasilo Ministarstvo socijalne skrbi, što nisu učinile ni ranije desničarske vlade. Stopili su ga s Ministarstvom financija i transfera. Tu se može vidjeti da ova vlada vidi socijalnu skrb kao stvar ekonomskih transfera – kamo da prebacimo novac? Ništa čudno, budući da nam je trenutni ministar financija okorjeli neoliberal, koji nam ne oblikuje samo socijalnu, nego i dobar dio rodne politike.
Premijer Kurti se također dokazao kao poprilično problematičan lik. Uzmimo, primjerice, njegovu izjavu povodom femicida koji se dogodio u studenom prošle godine, kada je ubojstvo trudne žene predstavio kao pitanje nacionalnog identiteta. Artikulirao je to kao gubitak dvaju Albanaca, zbog kojega „naš neprijatelj” – referirajući se pritom na Srbiju – može biti zadovoljan. Ovakva se retorika može smatrati i donekle fašističkom.
Tako da ne mogu reći da je trenutna vlada feministička, njenim tvrdnjama usprkos. Iako diskurzivno znaju imati dobrih momenata, naše zahtjeve nikada ne ispune u potpunosti. Tražile smo da se femicid proglasi nacionalnom krizom, što nikada nisu učinili. Željele smo da se femicid tretira kao sigurnosno pitanje, koje bi potpalo pod domenu Ministarstva unutarnjih poslova, no nikada nismo dobile odgovor na taj zahtjev. Imale smo i drugih zahtjeva: najpoznatiji među njima bio je taj da se legalizira nešto vrlo osnovno – suzavac. Vlada nije ni pokrenula parlamentarnu proceduru za njegovu legalizaciju. A tu je riječ o nečemu što je dozvoljeno i u mnogim europskim državama. Budući da Kosovo formalno voli slijediti europske modele, pokušale smo igrati i na tu kartu, no vlada nikad nije odgovorila.
Vetëvendosje također služi kao sklonište za mnoge problematične likove – to je posebice tako od posljednjih izbora na kojima je Vetëvendosje postalo svojevrsna “catch-all” partija. To znači da u stranci sada postoji i vrlo konzervativna, muslimanska komponenta, koja se već dokazala kao opasna i sposobna stvoriti neprijateljsku i mrzilačku atmosferu prema LGBT zajednici na Kosovu. Nedavno smo – nakon što je bio predložen novi građanski zakonik kojime bi se dozvolile istospolne životne zajednice – svjedočili neviđenoj razini govora mržnje u javnim institucijama, uključujući i parlament.
Novi građanski zakonik nije prošao. Negativne reakcije s desnice smo mogli očekivati, ali je i velik broj zastupnika Vetëvendosjea odbio glasati za njega, pa čak i sudjelovao u širenju govora mržnje. Govor mržnje je kazneno djelo na Kosovu, ali spomenuti zastupnici zbog parlamentarnog imuniteta nisu pretrpjeli nikakve posljedice. Javno smo zatražile od Vetëvendosjea da izbaci te zastupnike jer predstavljaju stvarnu prijetnju kvir ljudima, ali nikakve reakcije nije bilo. Sve u svemu, može se reći da Vetëvendosje nije ljevičarski pokret i da nema feminističku agendu. Ponekad se pokušava “obojati u rozo”, no to je samo varka.
Kad god pričamo o Jugoslaviji i post-jugoslavenskom prostoru, mi iz bivših slavenskih republika znamo previdjeti Kosovo. Nažalost, čini se da je to slučaj i s političkim aktivizmom, pri čemu nam sigurno ne pomaže ni jezična barijera. Održava li Kolektiv nekakve kontakte s feminističkim grupama u ostatku bivše Jugoslavije? Koji su najveći problemi za održavanje tih kontakata i smatrate li da je uopće potrebno stvarati organizacijske veze na zapadnom Balkanu?
Osobno vidim da čak i u postsocijalizmu ljudi često na Kosovo gledaju kao na zaostalu provinciju, kao da su iskustva Kosovara bezvrijedna. To sam osjetila na različitim mjestima u bivšoj Jugoslaviji. Iako pokušavamo, a ponekad čak i uspijevamo stvoriti ad hoc veze s nekim grupama, i dalje nemamo regularnu komunikaciju s ostatkom post-jugoslavenskog prostora.
Polako pokušavamo otkriti postoje li slični kolektivi – sa NVO-ovima ne surađujemo – koji djeluju po principima solidarnosti, intersekcionalnosti i dekolonijalne misli, kako bismo mogle početi graditi mreže solidarnosti. No moram priznati da ponekad oklijevam pristupiti nekim grupama jer je, povijesno gledano, naše iskustvo u Jugoslaviji često bilo ignorirano ili krivo predstavljeno. Moramo graditi mostove, ali to se ne može učiniti bez zaključivanja nekih – što se nas tiče – vrlo bitnih pitanja, poput priznavanja našeg identiteta i naše nezavisnosti. Tu moramo povući liniju. Kada to riješimo, otvorene smo za suradnju s kolektivima i grupama s kojima dijelimo iste ili slične vrijednosti.
Pitanje jezika ipak ostaje teško rješivo. Ne želimo se uvijek izražavati na engleskom – to je i dio naše dekolonijalne kritike, da se moramo moći izraziti na našem jeziku. Jedna stvar koja nas je prošle godine veoma usrećila bili su izrazi solidarnosti iz post-jugoslavenskih republika povodom prosvjeda nakon jednog slučaja silovanja na Kosovu. To je bilo vrlo moćno za vidjeti i svakako priželjkujemo takvu vrstu solidarnosti, ali moramo biti sigurne na kojim se temeljima ta solidarnost zapravo gradi.