U pandemijskom periodu diljem svijeta se kao jedan od efikasnijih oblika pomoći građanima nametnuo izravan transfer novca na njihove račune. U kontekstu lokdauna i krajnje reduciranih ekonomskih aktivnosti takav oblik državne politike učinio se neophodnim. Premda se radilo o izvanrednoj situaciji, takve su politike odavno predmet debata, a zagovornici izravnih transfera novca na račune građane zastupljeni su gotovo pa na cijelom političkom spektru. Motivi i razlozi variraju, ali ono što ih veže je manje ili više eksplicitna pretpostavka o neefikasnosti socijalne države. Neki joj zamjeraju tromost i paternalizam, neki privilegiju odlučivanja o tome što je kome potrebno, a neki dekomodifikaciju određenih privrednih grana i usluga.
Odluke, dakle, treba prepustiti pojedincima koji najbolje znaju na što žele potrošiti vlastiti novac, zvali ga “negativnim porezom” kao neoliberali ili minimalnim zajamčenih dohotkom kao pojedini ljevičari. Ovi potonji u tome vide svojevrsnu demokratizaciju planiranja – neće država odlučivati koje su ljudske potrebe – a neoliberali opću prevlast tržišnih odnosa koji bi trebali rezultirati optimalnom alokacijom resursa. Valja dodati i da ljevičari u minimalnom zajamčenom dohotku vide i zaštitu od tržišnih neizvjesnosti u obliku nezaposlenosti ili stjecanja određene razine autonomije pri biranju poslova. Postoje i grupacije koje se zalažu i za kombinaciju socijalne države i izravnih transfera. Uglavnom, tradicija rasprava i prijedloga je bogata, a najbolji uvod predstavlja ove godine objavljena studija Antona Jägera i Daniela Zamore Vargasa “Welfare for Markets: A Global History of Basic Income“.
Unatoč tome što su brojni konzervativni ekonomisti požurili inflaciju pripisati upravo izdašnim novčanim transferima na račune građana za vrijeme lokdauna, takav oblik “socijalne pomoći” uživa sve izraženiju podršku ili se barem smatra prijedlogom vrijednim rasprave. Što i ne čudi s obzirom na rasprostranjenu ideološku klimu koja tržište smatra jedinom objektivnom i racionalnom društvenom institucijom. Bez obzira na to odakle novci stigli, građani će s njima baratati na tržištu i neće “ovisiti” o uslugama koje je za njih, navodno bez ikakvih konzultacija, birokratskom inercijom, pripremila država. Pored usvajanja tržišne racionalnosti, u pozadini novčanih transfera stoji i pretpostavka da će se njima građani i demokratski osnažiti, da će postati razvijenije individue za koje više nitko ne skrbi osim njih samih. I da će naprosto imati više vremena i volje za političkim angažmanom.
Upravo bi ta pretpostavka mogla biti kobna za razvoj demokracije. Jer počiva na ideji da se demokracija mjeri isključivo stupnjem individualne autonomije, a ne sviješću o komunalnoj međuovisnosti i društvenoj podjeli rada. U nedavnom objavljenom iscrpnom intervjuu jedan od istaknutijih članova treće generacije frankfurtske škole Axel Honneth kritički se osvrnuo na tu pretpostavku i ideju u pozadini. Honneth smatra da izravni novčani transferi građane pretvaraju isključivo u potrošače koji društveni svijet sagledavaju mahom iz individualne perspektive. Tako se razaraju društvene veze i slabi nagon za prepoznavanjem međuovisnosti. U situaciji u kojoj je identitet u značajnijoj mjeri određen radom, a ne potrošnjom, postoji i svijest o društvenoj podjeli rada i samim tim i viši stupanj političke pismenosti i prepoznavanja vlastite pozicije u društvu. Prevlast potrošačkog identiteta, smatra Honneth, pridonosi i nižem stupnju svijesti o potrebama drugih i javnom interesu kao takvom. A radi se o ključnim elementima za formiranje demokratske kolektivne volje. Novčani transferi definitivno mogu pomoći brojnim ugroženima, ali prijete sustavnim degradiranjem demokratske logistike i političke pismenosti. Usmjerenost svijesti na dekontekstualiziranu vezu između vlastitog novčanika i proizvoda na policama čini nas idiotima, nesposobnima funkcionirati u javnim stvarima.