“Na istoku se navike sporo mijenjaju”, zaključak je novinarke Večernjeg lista Ljubice Gatarić na temu friških podataka o tome da, navodno, hrvatski studenti i srednjoškolci jako rijetko rade uz obrazovanje, dok se njihovi zapadnoeuropski vršnjaci ubijaju od posla i paralelno polažu ispite. Eurostat je krajem rujna objavio podatke koji su otkrili da je u 2022. na razini cijele Europske unije uz studij ili školu radilo 25% osoba u dobi od 15 do 29 godina, a najviši udio učenika i studenata koji rade zabilježen je u Nizozemskoj (73%), Danskoj (52%) i Njemačkoj (45%). U Hrvatskoj je prema tim podacima 2022. radilo tek 8% studenata i srednjoškolaca, što je Gatarić popratila primjedbom da su “istočnoeuropske države desetljećima studente držale podalje od tržišta rada te su trošak njihova školovanja prebacile na roditelje”. S koga su prebacile troškove? Taj izraz obično susrećemo u kontekstu nedovoljnog državnog financiranja institucija poput dječjih vrtića ili staračkih domova, kada se govori o prebacivanju troškova na obitelji s države. Ali ovdje države nema: ne misli se na uvođenje školarina kojima se doista trošak školovanja prebacuje na roditelje i studente, nego na to da su troškovi “prebačeni” na roditelje s njihove djece, koja bi čini se trebala raditi od petnaeste godine.
U ulozi stručnog komentatora autorici članka pridružio se Predrag Bejaković, bard žalopojki o lijenom narodu na tržištu rada, prema kojemu bi se Hrvati trebali ugledati na Ameriku, gdje “najbogatiji (!) potiču svoju djecu da rade i otkriju vrijednost novca”. Bejaković je izložio i osnove nove teorije moralno-novčane razmjene: “stotinu eura koje sam zaradiš više vrijede od stotinu eura koje dobiješ od roditelja”, i objasnio da je tradicija “prvi razlog zašto kod nas mladi nemaju običaj raditi uz redovno obrazovanje. Vjeruje se da će student teže studirati ako radi, ali podaci to demantiraju”. Njegov kolega Željko Lovrinčević iskoristio je poziv da prokomentira ove podatke da bi se požalio na nisku razinu poduzetničke aktivnosti koja po njemu proizlazi iz toga što hrvatski roditelji “u potpunosti financiraju školovanje svoje djece” pa ona i ostaju dugo živjeti s njima, a i sve manje mladih ljudi upisuje fakultete jer žive od rente, posebno u Dalmaciji.
S podatkom o samo 8% učenika i studenata u Hrvatskoj koji rade nešto mora ne štimati, što je jasno svakome tko imalo komunicira sa svijetom oko sebe. Čak i ako živite u balončiću bez doticaja s mladima koji rade uz faks, ili barem s ljudima koji su čuli da takvi studenti postoje, i ako nikada ne popričate s nijednom od mladih konobara/ica ili prodavača/ica koji rade preko studentskog ugovora, imate istraživanja poput Eurostudenta koja pokazuju da je 2019. bilo 45 posto studenata koji su se financirali vlastitim radom i da kroz posljednjih desetak godina udio studenata koji rade značajno raste, pa bi vas friški Eurostatov podatak o samo 8 posto trebao začuditi. Novinarka Martina Gelenčir s portala Srednja.hr još je početkom ove godine napisala članak u kojem je navela podatke Porezne uprave koji ruše cijelu Bejakovićevu teoriju o studentima koji nisu upoznali “vrijednost novca”: prema tim podacima u 2022. radilo je 40 posto studenata i učenika, a njihov broj se znatno povećao u odnosu na prethodnu godinu. Stvarni broj mora biti i viši jer ovi podaci ne obuhvaćaju studente koji rade preko ugovora o radu, što im novi Zakon o visokom obrazovanju omogućava. Eurostat je mjerio zaposlenost podacima iz Ankete o radnoj snazi koja ima drugačiju definiciju zaposlenosti i navedeno je da su podaci za nekoliko zemalja niske pouzdanosti, uključujući Hrvatsku. Da skratimo, cijela priča stoji na netočnim podacima, a Hrvatska se zapravo nalazi pri vrhu Europe prema udjelu studenata i učenika koji rade uz obrazovanje. Komentatori s Večernjeg i drugih portala ispali su površni i neinformirani, ali ono što bi im sada najviše trebalo dati misliti je žestina kojom su zlurado dočekali te netočne podatke.
Na takav autorasistički stav navikli smo od domaćih političara i komentatora koji desetljećima lupetaju o Hrvatima koji nemaju radne navike, ispijaju kavice u radno vrijeme, o komotnim mladim Hrvatima koji nevoljko odlaze iz roditeljskog doma, o lažnim bolovanjima i slično, a sve s ciljem da pokažu da je za sve društvene i političke neuspjehe kriv narod koji nas koči u tome da postanemo kao “jedna Njemačka”. U ovom slučaju posebno je apsurdno zagovaranje rada uz školu ili studij kao zapadne civilizacijske vrijednosti kojoj treba stremiti, umjesto bavljenja konkretnim problemima s kojima su studenti u Hrvatskoj suočeni, a njihovi zapadnoeuropski vršnjaci nisu. Nije tajna da studenti u Hrvatskoj imaju jednu od najnižih minimalnih satnica, da im za razliku od studenata iz zapadnih zemalja ne teče mirovinski staž, da poslodavci ne plaćaju ni poreze na studentski rad pa umjesto da zapošljavaju preko ugovora o radu samo rotiraju studente koji su im isplativiji, da poslodavci često očekuju da studenti rade u punom radnom vremenu. Iako je to i zdravorazumski jasno, iz Eurostudent istraživanja i razgovora sa samim studentima i studenticama poznato je da pritisak posla uz studij dovodi do stresa i lošijih akademskih rezultata. Zato ne čudi da je studentski rad u brojnim europskim državama zakonski ograničen na 20 sati tjedno. Kako za Radnička prava kaže Kaja Pavlinić iz Mreže mladih Hrvatske: “Nije pozitivan pokazatelj da studenti rade isključivo zato jer bez rada ne mogu ni studirati. Studentski rad bi trebao biti opcionalan i omogućiti studentima viši standard ili nešto više džeparca kojeg onda mogu uložiti u daljnje učenje, rad na sebi, putovanja i druge stvari, a ne biti sredstvo preživljavanja”.
Umjesto zgražanja, vijest o malom udjelu studenata i učenika koji rade uz obrazovanje trebala bi biti razlog za slavlje. To bi značilo da mladima možemo priuštiti da se posvete školi i studiju, pa da jednog dana kad budu davali izjave za Večernji list od njih možemo očekivati da provjere podatke i osvrnu se oko sebe prije nego naskoče s vječnom pričom o nazadnim Balkancima.