Već neko vrijeme, uz oscilacije, medijski se Damir Vanđelić predstavlja kao najozbiljniji pretendent na mjesto nasljednika Andreja Plenkovića. Ne nužno nasljednika kao budućeg premijera već kao tog tipa političke figure. Sam Vanđelić pritom varira kad je riječ o ekonomskim politikama, a geopolitički bi se mogao profilirati “vošingtonski” u odnosu na Plenkovićevu “briselsku” pozadinu.
Preizborno zagrijavanje stranaka u Hrvatskoj ovih dana i mjeseci nerijetko, između ostalog, reprezentira stanovite obuhvatnije procese i odnose, globalne ili međunarodne. U centru tog i takvog konteksta nesumnjivo je Amerika tj. SAD. Indikativan bi u tom smislu mogao biti slučaj jedne nove stranke, a koju osniva Damir Vanđelić, inače već čuvena figura ovdašnje političke scene. Najavio je tu akciju iznova prošli tjedan, mada je nakana javno poznata još od lani. Vanđelić se pritom doimao kao zacijelo najozbiljnija pojava u krilu hrvatskog političkog centra, u smislu teorijske podloge, kao i rezultata u praksi.
Točnije, riječ je o desnom centru, da ne bi bilo nesporazuma. No važno je i taj segment pomnije nijansirati, znamo li da je posrijedi načelno dominantna struja domaće stranačko-političke konstelacije u ovom stoljeću. Izraženiji nacionalizam ili pak svjetonatorski konzervativizam nisu dakle Vanđelićev forte. Relacije postaju zanimljivije, međutim, kad obratimo pažnju na ekonomsko-političke njegove sklonosti.
Dok se isprva tako čak isticao po distanci spram uobičajenih liberalno-ekonomskih pozicija hrvatskog mejnstrima, vremenom ipak bilježimo kardinalni zaokret. Teško da je baš slučajno taj manevar javno naglašen simultano uz navodno osnivanje stranke. Tom prilikom, naime, Damir je Vanđelić zavapio da se porezi u Hrvatskoj moraju smanjiti, posebno oni koji direktno opterećuju rad, tj. plaće, ali i poduzetništvo. Preciznije od toga, kazao je da uz plaću od 1.300 eura neto, država uzima 70 postotaka ukupne vrijednosti. No gruba je to neistina, od najtežih koje se bez ikakvog odmaka nonstop reproduciraju u medijima.
Postulati
Nije pretjerano konstatirati ni da je u pitanju opće mjesto prokapitalske agende koju guraju jednako mekaniji liberalčići i okorjele neoliberalčine. Među glavnima se potonjim u RH svakako ističe Hrvoje Bujas, lider Udruge Glas poduzetnika. Naoko je Vanđelića s tim vulgarnim propagandistom teško usporediti, kamoli izjednačiti. Ipak, treba znati da su im udruge još prošlog ljeta osnovale službenu kooperativu. Bez obzira na to, Damir Vanđelić dojučer je tvrdio da su porezi na rad ovdje niski, ali sad bez kolebanja preuzima UGP-ovu platformu. Prema izvještaju, usuglasili su se oko četiri tzv. postulata, a tri su veoma apstraktna, rastezljiva poput žvake.
Kroz njih se zahtijeva više rada, više digitalizacije i više pravde. Nedostaje samo mir u svijetu, ali četvrti je postulat maksimalno konkretan, matematički posve izmjerljiv, i traži ne više, nego manje – poreza. Svejedno nije mogao biti postavljen aksiomatski, nego u formi postulata, načela koje u matematici i filozofiji nije dokazivo, premda se uzima za istinu.
Tad postulat ima funkciju nalik hipotezi ili radnom principu, dok u politici lako biva iskorišten za marketinško odvlačenje pažnje. Naročito ako se zaodijene u naučno ruho, kao što čini Vanđelić. Partnerstvo s UGP-om potpisala je ustvari njegova Znanstveno-razvojna inicijativa ZRIN, u kojoj on već neko vrijeme okuplja eksperte iz raznih područja. Cilj im je, kaže, “ponuditi novu razvojnu paradigmu Hrvatske”.
Američka perspektiva
Nova paradigma, sad znamo i nešto opipljivije, odlikovala bi se još manjim poreznim opterećenjem rada, kao i poduzetnika. No, povrh svega, Vanđelić je menadžer s prebogatim iskustvom u famoznom realnom sektoru. Danas predvodi egzekutivu američke kompanije RoomOrders, jednog od pionira digitalizacije usluga prehrane u hotelskoj ponudi. Dolazimo tako do već spomenute Amerike, pa i njezine ekonomsko-političke recentne pozicije. Prvo, na stvari je sve žešće inzistiranje na ionako rigidnim deregulacijskim principima. S napomenom: baš i ne toliko u samom SAD-u, koliko za sve ostale igrače na globalnom tržištu.
Drugo, u te sve ostale definitivno spada Europska unija, a pogotovo otkako traje rat u Ukrajini. EU je postala inferiorna konkurencija SAD-u, sve manje ikakav partner, što Vanđelića čisto poslovno stavlja i u antagonistički položaj u odnosu na RH. Ne samo prema državi, nego i ovdašnjim privatnicima koje tobože politički zastupa. Kako to može izgledati, pokazuje jedan noviji slučaj na potezu Washington-Zagreb.
Hrvatski premijer Andrej Plenković vjerojatno će bez osobitih komplikacija izbjeći kongresničkog gnjavatora iz te priče. Ipak, neki su slični pritisci završavali puno tragičnije, s trgovinskom i političkom ucjenom, te navedenim ratnim epilogom u širem kontekstu. U svakom slučaju, Vanđelić je sad evidentno na zadaći izrazite liberalizacije hrvatske ekonomske politike. I ne mora to biti formalno vezano uz američki korporativni ili državno-politički interes. No ako se Plenkovića uvelike poimalo kao briselski kadar, ovaj njegov suparnik na desnom centru se lagano već nudi za atraktivnu etiketu vašingtonskog.