Ako si želite priskrbiti malo intelektualne aure i njome usput odagnati političke optužbe, diskreditacije ili normalizirati kontroverznu ideološku poziciju, najpouzdanija taktika na raspolaganju vam je zaziv kompliciranosti. Naime, stvari su komplicirane, toliko komplicirane da ste gotovo imuni na bilo kakvu diskreditaciju ili optužbu jer se ta kompliciranost naprosto ne može svladati do kraja. A ako postoji višak koji stalno izmiče našim kognitivnim sposobnostima, ako postoje nijanse koje naš optički aparat ne može nikako do kraja razabrati, onda ne postoje ni “konačni” politički sudovi. Sve je podložno reviziji.
I neka je. Ali onda treba biti pošten do kraja i ne priuštiti si selektivnu sakralizaciju kompliciranosti i konteksta. Pod time mislimo na izolaciju određenog stava, političke vrijednosti ili ideološke zasade od kompliciranog svijeta u kojem su nastali. Praksi selektivne sakralizacije kompliciranosti naročito su skloni povijesni revizionisti. Krajem prošlog mjeseca svjedočili smo dvama primjerima takve prakse, jednom stranom i jednom domaćem. U Donjem domu kanadskog parlamenta dogodio se skandal globalnih razmjera. Nakon obraćanja predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, predsjednik parlamenta Anthony Rota pozvao je zastupnike da ustanu i pozdrave “ukrajinskog heroja” Jaroslava Hunku. Zastupnici su to srdačno i učinili. Međutim, u Hunkinoj biografiji postoji problem. Bio je član 14. grenadirske divizije Waffen SS-a koju su činili uglavnom Ukrajinci iz Galicije, dobrovoljci. Dakle, bio je, a valjda je i dalje – nacist.
Nakon što je skandal izbio uslijedila su brojna izvinjenja, Rotina ostavka i čitav niz reakcija. Među tim reakcijama našla su se i ona koja su nastojala obraniti potez kanadskog parlamenta i relativizirati povijesnu ulogu Hunke i nacista. Najpoznatija reakcija tog tipa osvanula je na stranicama utjecajnog Politica. Autor članka je Keith Giles, inače, da parafraziramo našu desnicu, osvjedočeni mrzitelj svega ruskog. Osnovna postavka njegova članka glasi: “Povijest je komplicirana.” Navodi Giles brojne razloge zašto je tome tako i tvrdi da ne moraš biti nacist ako si se borio protiv Sovjetskog Saveza. Ono što Giles u svojoj relativizaciji nacizma i kompliciranju povijesti propušta vrlo je banalna opaska: da, ne moraš biti nacist da bi bio protiv Sovjetskog Saveza, ali ne moraš se dobrovoljno boriti na strani nacista ako si protiv Sovjetskog Saveza. A ako je to u tom trenutku bila jedina opcija da budeš protiv Sovjetskog Saveza onda se možda povijest privremeno pojednostavila. Proces pojednostavljivanja je kompliciran, ali politički odabir nakon pojednostavljivanja nije: ili si nacist ili nisi.
Povijest je i u našim krajevima bila prilično komplicirana. A najjednostavniji način njenog pojednostavljivanja jest nacionalizam. Izolirajmo naciju kao prirodnu i vječnu kategoriju, najvišu političku vrijednost, a sve ostalo prepustimo povijesnim komplikacijama čijim prepoznavanjem našem banalnom nacionalizmu pridajemo intelektualni dignitet. Taj je najjednostavniji potez povukao u emisiji “Nedjeljom u 2” saborski zastupnik Mosta Nino Raspudić. Na pitanje voditelja koju bi stranu izabrao 1941. Raspudić je izabrao kontekst. U objašnjavanju konteksta je naveo da je Hrvatsku tada zadesila katastrofa, da je prije rata velika većina Hrvata bila sklona Hrvatskoj seljačkoj stranci i da su zapravo zaraćene strane – partizani i ustaše – uvezeni, neautentični elementi. I smatra da nema smisla danas – s obzirom na komplicirani kontekst tadašnjeg perioda – birati jednu ili drugu stranu. Voditelj ga nije pitao da odabere stranu danas, ali razumijemo što je htio reći. Ali i što je sve prešutio.
Raspudić je rekao istinu: pred rat je HSS bio daleko najmasovnija stranka u Hrvatskoj. Pored toga što je pitanje koliki bi bio rast popularnosti Komunističke partije da nije bilo Obznane i terora, Raspudić dolazak rata i ponašanje HSS-a tretira kao nepolitičku pojavu. Eto, dogodilo se, zadesila nas katastrofa, nismo mi krivi. Kao što je bio popularan u predratnim vremenima tako se naprosto izgubio u ratnim vremenima i usput isporučio pritvorene komuniste ustaškim vlastima. Najvažniji element koji dodatno komplicira tadašnja ratna zbivanja na području današnje Hrvatske i pojednostavljuje odgovor na pitanje upućeno Raspudiću glasi: velika većina partizana koji su se priključili pokretu otpora nisu bili komunisti i njihovi su motivi varirali. Od straha za svoje živote zbog nepodobne nacionalne pripadnosti preko patriotske želje za protjerivanjem okupatora do borbe za mir i socijalnu pravdu. Primili bi i njega komotno.
Osnovna pogreška u ovom pristupu “kompliciranja i sagledavanja konteksta” je tretiranje Hrvatske i hrvatstva kao nadpolitičkog entiteta i vječne političke vrijednosti, a ne kao ishoda povijesnih procesa i političkih projekata. Naknadno onemogućavanje političkih sukoba među Hrvatima ili bilo kojom drugom nacijom “kompliciranjem povijesti” paralizira današnju politiku. Postoje razni motivi iza “kompliciranja povijesti”, a jedan od učestalijih je pojednostavljivanje političke sadašnjice i delegitimiranje suparničkih opcija.