Generacije i generacije su odrasle na ovom svijetu posljednjih desetljeća, a da nisu vidjele strah u očima u viših klasa. Buržoazija se odavno više ne boji za svoju imovinu i za svoje privilegije. Naprosto su imovina i privilegije onih najbogatijih izmješteni iz sfere politike. Riječi poput eksproprijacije i nacionalizacije odavno nemaju pravo političkog glasa i tretiraju se kao relikt totalitarne prošlosti. Postoje, naravno, neke iznimke, ali raspodjela imovine se smatra objektivnim ishodom slobodnotržišne utakmice i kao takva je nedostupna za naknadne političke intervencije.
Mogu se klasni odnosi izbrisati iz političkog leksikona i političkih programa, ali ne mogu naprosto ispariti iz društvene svijesti. Oni se mogu vidjeti i namirisati na svakom koraku. Nekada se o njima priča u različitim šiframa i s različitim ciljevima, ali definitivno oblikuju i naše racionalno i emocionalno shvaćanje svijeta. Samim tim nije bilo teško zamijetiti kulturni i (društveno)medijski trend koji već nekoliko godina zabavlja raznovrsnu publiku. Na početku, taj je trend bio rezerviran za svijet filmova i serija, a ovoga ljeta prevagu je počeo odnositi takozvani stvarni svijet. Ukratko, ako se ne možemo obračunavati s buržoazijom za radnog vremena, možemo za slobodnog.
U neku ruku sve je krenulo s “Parazitom”. Korejski film nagrađen Oscarom lucidno nas je uveo u svijet tamošnjih klasnih razlika i na neki način odškrinuo vrata za novi satirički pristup privatnom životu bogatih u filmskoj proizvodnji. Ubrzo su uslijedili naslovi poput “Trokuta tuge” i “Menija”, a pridružile su im se serije kao što su “Bijeli lotus” i “Nasljeđe”. Svi nam oni, s manje ili više uspjeha, podastiru isti oblik gledateljsko-klasnog užitka. Omogućuju nam da uživamo u mukama viših klasa do kojih ih dovode njihove životne navike, klasni status, pa i svojevrsna intelektualna degeneracija. Možda im ne možemo politički priprijetiti, ali možemo nadmeno uživati u njihovim slabostima i prijetnjama kojima su izloženi.
No, čini se da nam više nisu potrebni inteligentni filmski radnici za pristup tom užitku. Već nekoliko mjeseci se gotovo pa u redovitim ciklusima pojavljuju vijesti koje aktiviraju isti centar za klasni podsmijeh u našim mozgovima. Kasnoga je proljeća cijeli svijet pratio ishod avanture petorice bogataša koji su se odlučili podmornicom spustiti do olupine Titanica. I ne samo da je pratio: na društvenim mrežama se poprilično neukusno i bez imalo srama navijalo za smrtni ishod. Drugi primjer koji je jako brzo uslijedio također se odvijao na moru, samo što ovaj put posrijedi nisu bile avanturističke ambicije bogatuna, a i autsorsali smo klasne zadatke životinjskom svijetu. Naime, oko Gibraltara je zabilježeno više napada kitova ubojica (orki) na velike jahte. Znanstvenici i dalje nisu sigurni kako protumačiti takve nesvakidašnje poteze, ali orke su vrlo brzo stekle masovnu navijačku bazu na društvenim mrežama.
Treći primjer uživanja u nedaćama buržoazije dogodio se prije koji dan, ali u pustinji. Neočekivana kiša doslovno je zakopala u blatu posjetitelje festivala Burning Man u Nevadi. Ti posjetitelji su u velikom broju bili kalifornijski bogataši ili, da se poslužimo navijačkim žargonom, prva ekipa Silicijske doline. Bili su, dakle, doslovno zakopani u blatu i prisiljeni na racioniranje hrane i vode. Kao i u prethodnim primjerima, internet je eksplodirao od uživanja i memova na račun klasne zamjene uloga. Kolona skupih automobila koja se probija kroz pustinju izgledala je kao filmska obrada post-revolucionarnog svijeta u današnjem kontekstu u kojem proleteri nemaju što izgubiti osim užitka. Taj svijet je fikcija i svi ovi primjeri su samo ispušni ventili i politički simptom, ali nitko nam ne brani da uživamo u njima. A bit će ih još više: kombinacija klimatskih promjena i bizarnih buržoaskih ambicija mogla bi biti kobna. Ali puno kobnija će biti kombinacija tih promjena i siromaštva. I to se neće promijeniti dok se god spomenuta fikcija ne pretvori u realnost.