Diljem prostora bivše Jugoslavije niču pokreti samoorganizovanih žena koje ustaju protiv nasilja. Ti pokreti nadilaze retoriku i projektne modele civilnog društva i samim tim su inkluzivniji. O njihovoj prirodi i dometu Nidžara Ahmetašević razgovarala je s nizom sugovornica iz Bosne i Hercegovine i Srbije.
Intenziviranje ženskog samoorganizovanja u regiji posljednjih godina sve je vidljivije na ulicama u zajedničkim akcijama, ali i na društvenim mrežama. U periodu nakon ratova 90-ih, samoorganizovane žene su prve pokrenule neka bitna pitanja i počele vršiti pritisak koji je doveo do promjena. Zajedno su za svoja prava ustale žene Srebrenice, žene koje su preživjele silovanja, one koje su izgubile bliske osobe, djelujući udruženo, i preko granica. Svjesni snage koju ovakvi pokreti imaju, vlasti u svim zemljama, ali i donatori i međunarodne organizacije od kojih često zavisi opstanak civilnog društva na našim prostorima, nerijetko su pokušavali (često u tome i uspjeli) kooptirati ove pokrete, pokušavajući utišati ili čak ugušiti otpor. No, djelovanje ovih grupa ipak je opstalo, ali i ohrabrilo druge vrste organizovanja i djelovanja.
Oslanjajući se na feminističku tradiciju, učeći jedne od drugih, ali i pod sve jačim pritiskom patrijarhata čije lice se ogleda u nasilju i femicidu, otpor je jačao i postojao vidljiviji. Sestrinstvo, termin koji u feminističkoj teoriji označava žensko djelovanje kroz horizontalno povezivanje kojim se ukidaju uloge koje im macho sistem dijeli, sada je nešto o čemu se otvoreno priča i na čemu insistiraju aktivistiknje u regiji. “To je fenomen koji je došao sa feminističkim pokretom i sa feminističkim sestrinstvom, horizontalnim povezivanjem žena”, kaže Lepa Mlađenović, feministička aktivistica iz Srbije. Ona dodaje kako ovakvo djelovanje podrazumijeva par stvari: da su žene saveznice jedna s drugom naspram nasilja patrijarhata i da biraju empatiju jedna za drugu bez obzira na razlike po bilo kojim drugim kriterijumima.
Sestrinstvo
Na principu sestrinstva insistira i Nerma Šarić, feministička aktivistica iz Gradačca. Ona je dio samoorganizovane grupe žena u BiH koje su pokrenule proteste nakon posljednjeg slučaja femicida u gradu u kojem živi. Nerma kaže kako su okupljanja žena u javnom prostoru kao odgovor na nasilje pokazala, pored osude porodičnog nasilja “i osudu patrijarhalnih normi i ustaljenih stereotipa koji jednako guše i muškarce i žene”.
Protesti nakon femicida u Gradačcu istovremeno su se odvijali u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, i samo su jedna od akcija koje su na ovaj način organizovane u proteklih nekoliko godina u regiji. Samoorganizovane grupe su podgle na hiljade ljudi u regiji tokom protesta “Pravda za djevojčice” u jesen 2019. u Hrvatskoj, a kao reakcija na silovanja maloljetnice u Zadru. Talasi otpora nakon toga su se ređali širom regije, organizovani horizontalno, na društvenim mrežama i ulicama.
Lepa Mlađenović se sjeća i protesta iz 2022. godine protiv seksualnog i muškog nasilja u principu, a nakon što je srbijanski tabloid Informer objavio intervju sa silovateljem. Sedmicama su kolone građanki i građana hodale gradovima Srbije protestujući. “Istorijski je bio proglas javnosti o ogromnom strahu od muškog nasilja sa kojim žive devojčice i devojke. Toliko smo urlale fenomenalne slogane nekad i po dvadeset puta jedan te isti hodajući sretne, po sred glavnih ulica, jedna pored druge, da mojoj sreći nije bilo kraja!! Vikale smo bez prestanka ŽENA ŽENI SOLIDARNA!! BESNE SMO I DALJE !!!…. da smo više nas izgubile glas!! Bila sam baš uzbuđena da mlade feministice pokretačice protesta uzimaju ulice i traže kazne silovateljima,” kaže Lepa koja ima iza sebe iskustvo djelovanja kroz niz feminističkih kolektiva, uključujući i međunarodnu mrežu Žena u crnom.
Mlađenović ovakve proteste i samoorganizovanje žena po feminističkim pricipima vidi kao znak da postoji minimalni prag znanja o muškom nasilju nad ženama, “što je ogroman napredak od pre 30 godina kada smo kretale sa feminističkim SOS telefonima i niko ništa nije znao o muškom nasilju: ni žene nisu mogle da prihvate da im se nasilje svakodnevno dešava, ni javnost da je to prisutno u svima nama, da je muško nasilje normalizovano u patrijahalnom društvu”.
Marija Srdić, feministička aktivistkinja iz Novog Sada, kaže kako u Srbiji posljednjih nekoliko godina niču samorganizovane grupe koje svoje stavove, nezadovoljstvo i otpor rodno zasnovanom nasilju, mizoginiji i diskriminaciji iskazuju i na ulicama i na društvenim mrežama, organizujući kampanje i različite akcije. “Recimo, osmomartovski protesti poslednjih godina u Beogradu imaju masovnost baš zato što su svojim porukama i akcijama prešli granice ženskih NVO i mreža i stigle do širokog kruga žena”, kaže Srdić.
U Srbiji su se mlade žene organizovale u okviru neformalne “Ženske solidarnosti” ali i u drugim grupama, pružajući podršku ženama koje su progovorile o seksualnom nasilju: mladim glumicama – nekadašnjim polaznicama poznate beogradske škole glume, polaznicama programa za talente u “Petnici”, između ostalih. Marija je dio grupe “Žene za promene” koja je nastala spontano u okviru protesta “Srbija protiv nasilja” i čine je ne samo aktivistkinje ženskih NVO i ženskih grupa političkih stranaka i pokreta, već i građanke Novog Sada koje od maja redovno učestvuju u protestnim okupljanjima i borbu protiv nasilja vide kao prioritet društva.
Ravnopravnost i horizontalnost
“Sve akcije dogovaramo na društvenim mrežama i u međusobnoj komunikaciji, poštujući ravnopravnost i princip horizontalne povezanosti. Jedna od naših akcija, protest 21. septembra, značio je izražavanje solidarnosti sa ženama Bosne i Hercegovine nakon svirepog ubistva Nizame Hećimović”, kaže Marija dodajući kako godinama djeluju ujedinjeno sa “drugaricama, feministkinjama” iz svih zemalja koje su bile dio Jugoslavije. “Mi dobro znamu da su problemi žena na ovom prostoru isti. Isti obrasci nasilja se godinama ponavljaju – u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u zemljama širom našeg regiona. Iste opise stradanja čitamo u medijskim izveštajima o ubistvima žena iz našeg grada i naše zemlje. Naša mlada aktivistkinja Magdalena Rašković na skupu solidarnosti sa ženama BiH u svom obraćanju je rekla: ‘Zar ima žene ovde, na Balkanu, koja se bar jednom nije zapitala: koja je sledeća? Moja drugarica, koleginica s posla, komšinica, moja sestra…ili ja!? Da li sam ja sledeća?’ Iz ovog teškog pitanja proizilazi solidarnost i ženska povezanost preko granica naših država”, kaže Srdić.
Selma Asotić, književnica i feministička aktivistkinja iz BiH, koja trenutno živi i radi u SAD, dio je mreže na Balkanu, kao i brojne druge žene sa ovih prostora koje žive u dijaspori. Selma kaže kako su prošlogodišnja okupljanja (nakon slučaja femicida u Bihaću op.au.) i ovogodišnja (nakon slučaja femicida u Gradačcu op.au.) “pokazala apsolutno poguban utjecaj projektnog ljudskopravaškog feminizma na borbu za žensko oslobođenje, inertnost i apolitičnost većine organizacija civilnog društva koje se bave tzv. ženskim pravima, kao i potrebu za autentičnijim lokalnim organizovanjem, edukacijom i međusobnom emancipacijom žena”.
Kada je riječ o BiH, Selma uviđa kako su okupljanja pokazala i da se “još uvijek krećemo skoro isključivo u sferi simboličkog i performativnog, a izazov za budućnost je kako politizirati i radikalizirati borbu žena u Bi”. “Mislim da je jedan od prvih i nužnih koraka prokrčavanje žargonske šume projektnog aktivizma koji borbu za žensko oslobođenje pretvara u nešto apstraktno kroz koncept ‘ljudskih prava’ i time onemogućava tačnu analizu uzroka potlačenosti žena”, kaže Selma Asotić.
Nerma Šarić sve što se do sada desilo vidi kao prvi korak ka traženim promjenama koje je napravilo gradačačko, ali i bosanskohercegovačko društvo, pa i regionalno društvo. “U tom pravcu smo dužni dalje biti aktivni i usmjeravati svoju građansku aktivnost”, zaključuje.
Nakon okupljanja u BiH, političari su krenuli u ofanzivu preuzimajući ciljeve i zahtjeve pokreta (primjer gradonačelnice Sarajeva koja organizuje proteste), predstavljajući ih kao svoje inicijative, te pokušajem uticaja na članice mreže koje djeluju i kroz nevladin sektor, na način da im nude razne vrste podrške i obećanja. Isto rade i međunarodne organizacije, naročito u BiH. I jedni i drugi na ovaj način pokušavaju preuzeti inicijative koje su pokrenuli građani i spriječiti samoorganizovanje, u strahu od snage koju takvo djelovanje može imati. Snaga koje i same aktivistkinje često nisu dovoljno svjesne.