Europska unija je organizirana kao slobodno tržište na kojem države članice i njihove ekonomije međusobno konkuriraju. Najnoviji ekonomski i geopolitički svjetski trendovi sugeriraju povratak značajnije ekonomske uloge države i planiranja. Unija se tu nalazi u gotovo nesavladivom raskoraku. U Hrvatskoj kao državi članici o tome se uopće ne raspravlja. I to je sve što o našoj politici treba znati.
Brzi sken recentnog domaćeg medijskog sadržaja — onog kojeg se, uz nešto dobronamjerne fleksibilnosti, može svrstati pod kategoriju političke ekonomije — dovoljan je da se solidno ocrtaju aktualni nacionalni kapaciteti i apetiti u tom polju.
Jer, raspon je uzak, najblaže rečeno. Otprilike, granice lokalnog političko-ekonomskog života definirane su, s jedne strane, kao u slučaju nedavno predstavljenih izmjena poreznih stopa, moralističkim prokazivanjem HDZ-a zbog ovoga ili onoga i, s druge, izvještavanjem o gotovo svakom danu u životu Mate Rimca. Ili, konkretno — kome će plaća od siječnja iduće godine porasti 41, a kome 45 eura? Je li ili nije Rimac FINA-i predao kompletna financijska izvješća za 2021. godinu? Koliko je pak investirao u “ambiciozni hrvatski startup za zdrave sokove”?
Istovremeno, izvan geografski definiranih granica države na europskoj poluperiferiji, o ekonomskim temama ipak se razgovora s višim ulozima. Evo, primjerice, stanovitog britanskog lobista Duncana Edwardsa, koji je u srijedu u Bloombergovom podcastu komentirao posjet Rishija Sunaka Washingtonu, odnosno pokušaj britanskog premijera da Ujedinjeno Kraljevstvo trgovački približi SAD-u: “Stav Bidenove administracije prema globalizaciji je negativan. Prema njihovom viđenju, globalizacija je ispraznila manje američke gradove i od ljudi i od poslova. Od sada je ispravna stvar ulagati u američku ekonomiju i u korist američkih građana.”
Rezime s barem malo više osjećaja za nijanse, doduše, ne bi bio naodmet. “Predsjednik vjeruje da je pristup odozdo prema gore i od sredine prema van, baziran na otpornosti, održivosti i jačanju rada naspram kapitala, najbolji pristup za SAD, ali i za ostatak svijeta”, rekao je pak Mike Pyle, zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, na nedavno održanom G7 samitu u Hirošimi. Osvrt u Financial Timesu na ta tri dana u Japanu, Rana Foroohar zaključila je ovako: “Želite li to nazvati vanjskom politikom za srednju klasu, ili novom globalnom industrijskom politikom, riječ je o nečem bitno drugačijem od ‘tržište zna najbolje’ strategije koju je SAD slijedio na domaćem i globalnom planu tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.”
Kratak domet
Oporbene kritike HDZ-ove “porezne reforme” uglavnom nisu dobacivale dalje od toga da se radi o pripremi terena uoči parlamentarnih izbora koji su na rasporedu iduće godine. Također, iduće su godine na rasporedu i predsjednički izbori i izbori za Europski parlament, a o posljednjima jedva da je bilo i riječi na hrvatskoj dnevnopolitičkoj sceni. Sredinom svibnja, domaći mediji prenijeli su tek informaciju prema kojoj se oni moraju održati između šestog i devetog lipnja 2024. godine. Ključna stvar? Sve skupa traje četiri dana, “jer neke države tradicionalno ne glasaju nedjeljom poput većine, nego, primjerice, kao Nizozemska na izbore izlaze četvrtkom.”
Nešto jače svjetlo na iste izbore bacio je, na primjer, Politico, u tekstu “Kritična borba Europe s vlastitom ekonomskom paradigmom“. Refreni o potrebi još jače ekonomske integracije među državama-članica više nisu tako popularni. Što se, u međuvremenu, promijenilo? Kombinacija pandemije, rata u Ukrajini, američkog Inflation Reduction Acta, sve većih geopolitičkih i ekonomskih ambicija Kine, sve veće produktivne zavisnosti Zapada o Kini, porasta cijena energije — a o klimatskoj krizi kao najvećem strukturnom izazovu da i ne govorimo — zaslužna je za uvoz ideje prema kojoj tržišta nisu uvijek najsretnija rješenja u alokaciji kapitala čak i u Europsku komisiju. Problem je, osim federalnog modela, naravno, u tome što je Europska unija kao projekt u startu bila bazirana na vjeri da je slobodna konkurencija preduvjet ekonomskog blagostanja za sve uključene.
“Svi se slažu oko toga da je ekonomska sigurnost postala ključno pitanje”, stoji u tekstu. “Svi su zabrinuti oko industrijske kompetitivnosti Europske unije; i gotovo svi vjeruju da se otvorio prostor za veću ulogu državnih intervencija.” Budući da ovaj politički zaokret na obje strane Atlantika nije posljedica popularnih nego objektivnih pritisaka, gotovo kao pokušaj da se spasi ono što se još spasiti može, na umu valja imati činjenicu da državna kontrola nad javnim investicijama nije isto što i demokratska kontrola nad javnim investicijama — pitanje je, najkraće rečeno, tko će i kako od njih na koncu najviše profitirati. Ali u svakom slučaju, ono što se već sada može sa sigurnošću reći, je to da nas u ovom ili onom obliku čeka povratak ozbiljnog ekonomskog planiranja.
Na kakav će prijem, u nekom trenutku, ovaj trend naići u lokalnom kontekstu — obilježenom institucionalnom zapuštenošću, dugogodišnjim ideološkim pranjem mozga o letalnim posljedicama miješanja države u funkcioniranje tržišta i trivijalnom medijskom fascinacijom ekonomskim aferima — bit će u najmanju ruku zanimljivo pratiti. A uostalom, možda je zapravo sve u najboljem redu? Gostujući u nedjelju u HTV-ovom dnevniku, Kristalina Georgieva, izvršna direktorica MMF-a, sugerirala je nešto u tom stilu. “Kratkoročno to nije bilo dobro za energetsku tranziciju jer su zemlje bile prisiljene rabiti više ugljena i nafte, no dugoročno gledajući, uvjerena sam da će Europa prednjačiti u ubrzavanju energetske tranzicije”, komentirala je donedavnu energetsku ovisnost Europe o Rusiji. “U Hrvatskoj vidim sjajne inicijative i ulaganja koji će pomoći Hrvatskoj da pomogne Europi.” Gdje je točno gledala, ostalo je nejasno.