Vjerojatno bi se malo tko usprotivio izjavi da političke odluke češće odražavaju interese bogatih nego siromašnih, pa bi se istraživanje koje su proveli politolozi sa Sveučilišta u Göteborgu na prvi pogled moglo učiniti kao otkrivanje tople vode. Autori su istražili kako politike koje su se donosile u Europi u posljednjih nekoliko desetljeća rezoniraju sa stavovima građana i ustanovili da su preferencije bogatih bolje reprezentirane od preferencija siromašnijih. Neovisno o rezultatima, koji su ipak nešto zanimljiviji nego što nam je to dao naslutiti Guardianov komentator Torsten Bell, istraživanje je vrijedno jer slično dosad nije provedeno. Iako i ranija istraživanja ove teme potvrđuju generalni obrazac prema kojem je vjerojatnije da će se provoditi politike koje podržavaju bogati od onih koje podržavaju siromašni, ovo je prvo istraživanje koje komparativno analizira podatke o tako velikom broju država, konkretno o Norveškoj, Islandu, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu i svim članicama EU osim Malte. Autori istraživanja proučili su oko 3.000 prijedloga različitih politika u 30 europskih zemalja tijekom 38 godina (1978. – 2017.) o raznim pitanjima – od razvoja nuklearne energije, preko ekonomske politike, do imigracije, ljudskih prava i zaštite okoliša. Prikupili su informacije o tome je li pojedina politika provedena i spojili ih s podacima o klasnoj pripadnosti ispitanika – ukupno oko dva milijuna ljudi, podijeljenih u tri klase prema razini prihoda: višu (gornjih 20% na distribuciji prihoda), srednju (srednjih 60%) i nižu (donjih 20%).
Kako pišu autori, rana istraživanja podudarnosti stavova i provedenih politika polazila su od pretpostavke da među njima postoji snažna veza i uglavnom su potvrđivala tu hipotezu. Dok su ranija istraživanja imala u vidu “prosječnog” glasača, u posljednjem desetljeću pojavio se pristup koji se fokusira na to koliko politike koje se donose odražavaju interese pojedinih društvenih grupa. Ta istraživanja pokazuju da politike uglavnom bolje odražavaju interese bogatih, što se pokazalo najizraženijim u SAD-u gdje je većina tih istraživanja i provedena. Pojedinačne studije Njemačke, Danske, Nizozemske, Norveške, Švedske i Španjolske ukazuju na slične obrasce nejednake podudarnosti politika sa stavovima građana ovisno o njihovom klasnom statusu. Četiri najčešća mehanizma za koje se pretpostavlja da posreduju taj odnos su razina ekonomske nejednakosti (jer su u društvima s višom razinom ekonomske nejednakosti pripadnici niže klase politički marginalizirani i nemaju sredstava da izraze svoje mišljenje u politici); postojanje regulative financiranja političkih kampanja (s pretpostavkom da će politike više održavati interese niže klase u državama koje imaju takvu regulativu); sindikalna gustoća (s pretpostavkom da će dobro organizirani radnički pokret vršiti pritisak na vladu da donosi politike u interesu radničke klase) i generalni odaziv birača, s obzirom na to da su istraživanja pokazala da što je niža generalna izlaznost na izbore, to je manja i relativna izlaznost siromašnijih građana u odnosu na bogatije. Autori istraživanja uzeli su sve te faktore u obzir i analizirali njihov utjecaj na podudarnost stavova građana s raznim politikama.
Rezultati analize pokazali su da su preferencije bogatijih građana u gotovo svim zemljama češće predstavljene u provedenim politikama od preferencija siromašnijih: prosječna podudarnost donesenih politika sa stavovima pripadnika niže klase je 53,7%, za srednju klasu iznosi 55,1%, a za višu klasu 57,1%. Također se pokazalo da siromašniji više preferiraju promjenu aktualnih politika od bogatijih, što se može tumačiti tako što pripadnici više klase imaju više koristi od zadržavanja statusa quo. Iako razlika prema klasnoj pripadnosti postoji, zanimljivo je da je ona zapravo mala – između niže i više klase razlika je svega tri postotna boda. Prema autorima istraživanja koji su svoj rad naslovili “Bogati imaju neznatnu prednost” (The Rich Have a Slight Edge), ta razlika ipak nije zanemariva, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je takav rezultat konzistentan u gotovo svim državama koje su proučili, i to u cijelom periodu koji su obradili (1978. – 2017.). Ukratko, bogatima politike koje se donose uvijek idu više idu na ruku nego siromašnima, ali ne puno više. Pokazalo se da su razlike u ukupnoj podudarnosti politika i preferencija građana u različitim državama veće od klasnih razlika unutar pojedinih zemalja – npr. u Švicarskoj je podudarnost politika sa stavovima niže klase iznosi 50%, a u Danskoj i Portugalu podudarnost je puno veća (58-60%). S druge strane, u većini država razlika u podudarnosti politika prema klasnom statusu građana iznosi između 2 i 5 postotnih bodova.
Možda je najzanimljiviji dio istraživanja propast pokušaja objašnjenja rezultata: nijedan od faktora koje su autori istraživanja uzeli u obzir nije ih mogao objasniti, odnosno nije bio statistički značajan. Razina ekonomske nejednakosti, regulacija financiranja političkih kampanja, sindikalna gustoća i odaziv birača nisu dobro objašnjenje za činjenicu da se politike nešto bolje podudaraju sa stavovima bogatih nego sa stavovima siromašnih. Iako autori nisu smislili alternativno objašnjenje za rezultate koje su dobili, naveli su da su preferencije siromašnih i bogatih ispitanika bile vrlo slične u ovom istraživanju, kao i u drugim istraživanjima ove teme. Treba podsjetiti da se u istraživanju nisu promatrali općeniti politički stavovi, već stavovi o konkretnim politikama koje su se donosile od 1978., a za takve se ne može reći da pokrivaju čitav raspon političkog spektra. Drugim riječima, možda su mlaki rezultati istraživanja i propali pokušaj objašnjenja rezultat toga što europska parlamentarna stranačka arena od 1978. ne predstavlja adekvatno sukobljene društvene interese. Zato i ne čudi podatak da je klasna pripadnost bila puno izraženija među glasačima na grčkom referendumu o bailoutu 2015. – da bi se uopće pokazale razlike u klasnim interesima glasača, i politike moraju zastupati interese različitih društvenih skupina.