U brojnim nastojanjima da se uspije razumjeti uspon takozvanih desnih populističkih stranaka u drugom desetljeću ovoga stoljeća kao jedna od ključnih enigma nametnuo se, marksističkim žargonom rečeno, izostanak klasne svijesti. I nije se moralo pritom baratati tim navodnim analitičkim atavizmom. Dovoljna je bila i liberalna optika prošarana socijalnom dimenzijom. Izostanak klasne svijesti ili manjak autonomne političke obrade vlastitih interesa pripisivao se nižim klasama koje su svoj glas davale populističkim strankama na čijem čelu su uglavnom bili lideri iz viših slojeva. Ti su se lideri reklamirali kao zastupnici nedefiniranih narodnih interesa čiju realizaciju navodno koče procedure liberalne demokracije i sklerotične institucije.
Enigma političke podrške takvim liderima razrješavala se različitim analitičkim aparatima i tumačenjima, a među njima je svoju ulogu imala i regresija u svojevrsno predpolitičko stanje. Pod tim se misli da kriteriji pri biranju kandidata na listama nisu bili klasični politički, definirani prepoznatim interesima i vrijednostima. Birači su se vodili kriterijima koji više podsjećaju na one koji se uključuju pri biranju društva za izlazak, izlet ili obično druženje. Birali su ljude među kojima bi se osjećali ugodno da su s njima primorani dijeliti kupe u vlaku, čekaonicu u ambulanti ili stol u prepunom restoranu. Ili su birali tako da ih ne dopadne netko u čijem bi društvu osjećali nelagodu, sram ili strah. Na primjer, netko puno obrazovaniji s različitim kulturnim navikama. Tu se već, naravno, nazire i klasna komponenta predpolitičke realnosti i miljea. Ali s obzirom na to da se radi o predpolitičkoj realnosti ona ne igra presudnu ulogu. Odabir se vodi sigurnošću ugodnog miljea, a ne neizvjesnošću klasnog organiziranja.
Ta regresija zasigurno ne može objasniti politički trend, ali teško da ga možemo objasniti bez da ju uzmemo u obzir. Analitičku validnost takvog poteza opravdavaju slični mehanizmi na drugom kraju političkog spektra. Utočište miljea nije samo luksuz onih društvenih skupina u čijim školama građanski odgoj nije bio dio kurikuluma. Itekako su mu skloni i oni koji za sebe misle da političke odluke donose smireno i racionalno u skladu s ponudama ideja na ideološkom tržištu. U nedavnoj analizi finskih izbora i političke putanje sad već bivše premijerke Sanne Marin taj je milje u kojem se susreću liberalna tehnokracija i takozvane progresivne snage precizno opisala Lily Lynch na Sidecaru: “Natofilija Sanne Marin transformirala ju je u svjetionik nade novog europskog progresivizma. Ova politička tendencija, lišena neke naročite supstance, ali zato izrazito instagramabilna, svoju privlačnost ne zasniva na nekom koherentnom ideološkom okviru već na ugodnom osjećaju milenijalske povezanosti i poistovjećivanja. Njen modernizirajući etos više duguje Novom svijetu nego Starom; jednako se kao doma osjeća na godišnjem skupu Bilderberg grupe i na pozornici Svjetskog ekonomskog foruma i u noćnom klubu i na Prajdu.”
Sannu Marin je pozicija odvela na neke nedostižnije pozornice, ali ništa isuviše različito u odnosu na neka ovdašnja iskustva. Sigurno se dio vas koji ovo čitate nalazio u blizini Emila Tedeschija prilikom prosvjeda za očuvanje Kina Europa i pritom osjetio nižu razinu nelagode – one “biološke”, ne političke – nego na prosvjedu za očuvanje brodogradilišta na Markovom trgu kad se nalazio u blizini malo opuštenijeg radnika brodogradilišta. Nikome se, naravno, ne imputira nikakva krivnja već samo upućuje na logiku društvenih miljea i funkciju koju zauzimaju u svijetu prigušenih klasnih politika. I nisu razlike u miljeima neka novost. One su postojale i prije i predstavljale izazove u političkom djelovanju. Međutim, političke kulture koje su bile proizvod masovnih partijskih i sindikalnih organizacije su te razlike svodile ili barem pokušavale svesti na folklornu dimenziju. Danas, ta predpolitička realnost miljea predstavlja gotovo pa presudnu političku razdjelnicu. Ali i sugerira da klasna dinamika koja je te miljee većim dijelom oblikovala i dalje igra važnu ulogu. Nažalost, od klase je u političkom smislu ostao samo aftertaste.