Za rubriku “Idi pa vidi” Lidija Čulo piše o memorijalnom groblju blizu Lepoglave, posvećenom 961 žrtvi ustaškog logora koji je djelovao u Lepoglavi, o povijesti kaznionice “specijalizirane” za političke neprijatelje i njezinom najmračnijem razdoblju za vrijeme ustaškog režima.
“Pazi na ovim stepenicama”, dovikuje mi drug opsovavši komad cigle koji se odlomio pod njegovim koracima. Pogled prema vrhu brda oduševljavao bi kada čovjek ne bi morao gledati u pod, makar i u tim crvenim ciglama kojima je popločen ima nešto lijepo. Asociraju na duh radništva i revolucije, a svojom zagasitošću pridodaju tamničarsko-logorskoj auri Lepoglave. Ubrzo stižemo na vrh brda gdje nas dočekuju kamene kocke i apstraktni spomenik kipara Stevana Luketića koji dominira okolišem sa svojih pet metara visine.
Spomen groblje u Lepoglavi nalazi se malo izvan “grada”, kada se ide uzbrdo iza nogometnog stadiona, a prema gradskom groblju. Riječ je o memorijalnom groblju posvećenom 961 žrtvi ustaškog logora koji je djelovao u Lepoglavi, o kojem ćemo malo kasnije. Nažalost, kako se posjetitelj približava spomen groblju, postaje jasnije koliko je ono zanemareno. Stepenice su odlomljene, kamene kocke s imenima pokojnika i skulptura djeluju isprljano i istrošeno, a čak i vijenci i svijeće koji ukazuju na to da se žrtava netko sjeti leže razbacani okolo, vjerojatno od zimskog vjetra. Kao da od podizanja spomenika 1981. godine nije puno učinjeno da bi ga se sačuvalo od zuba vremena – šteta, jer se iza njega, pa čak i samog datuma otvaranja javnosti krije priča o “hrvatskoj Bastilli“.
“Njih je mnogo, mnogo ih je – ali nas je više, mnogo više!“
Priča o hrvatskoj Bastilli započela je malo dalje od Spomen groblja, točnije: podno brda, usred Lepoglave, na mjestu današnjeg zatvora u kojem su smješteni osuđenici za najteže zločine. Među njegovim najpoznatijim štićenicima (bili) su Srđan Mlađan, Dragan Paravinja i Kapetan Dragan, a iza rešetaka su ovdje svojedobno bili Alojzije Stepinac, Dražen Budiša, Franjo Tuđman i Josip Broz Tito. Vremenski, priča o Bastilli počela je mnogo ranije: točnije, u 18. stoljeću kada još nije bilo kaznionice. Na njenom mjestu ovdje je stajao pavlinski samostan. Međutim, kako je Josip II. vjerskim reformama između ostalog ukinuo i pavlinski red, samostan je preuzela država i 1855. godine ga pretvorila u muški zatvor.
Katastrofalni uvjeti koji su vladali unutar zatvorskih zidina doveli su jednom prilikom i do pobune koju je ugušila vojska, a tek uoči Prvog svjetskog rata pristupilo se nešto humanijem tretiranju zatvorenika. Naravno, bilo je to daleko od uvjeta dostojnih čovjeka, a kamoli današnjih uvjeta u kojima lepoglavski zatvorenici izrađuju namještaj, rade u restoranu, zarađuju plaću i slično. Zahvaljujući Rudolfu Hercigonji svjedočimo truloj situaciji ne samo u Lepoglavi, već i Austro-Ugarskom Carstvu koje je tada ležalo na smrtnoj postelji. Lepoglava je tada bila “specijalizirana” za političke neprijatelje i Hercigonja je kao atentator na mađarskog bana Skerlecza osuđen na robiju zbog tzv. zločinstva veleizdaje. S propašću Austro-Ugarske oslobođen je robije i kasnije će postati jedan od osnivača KPJ i SKOJ-a, a svoje četiri godine iskustva okupio je u spisima pod nazivom “Lepoglavski vampiri”. Kao simbol tlačitelja poslužio je upravitelj zatvora Josip Šaban.
“Vi kažete da nema pakla? Vi se neverujući potsmehivate, kada vam se govori o nečuvenom barbarstvu, inkviziciji i zverstvu današnjega ’civilizovanog’ društva? Ali ne smijte se i verujte! Jer ima pakla. A taj pakao, to bezdno najstrahovitijega užasa to je bolnica lepoglavske kaznione”, pisao je Hercigonja, navodeći kako zbog slabog grijanja zimi zatvorenici ne otvaraju prozore, već se guše u smradu nalik sagnjilim leševima. “O, ne mislite, da je Lepoglava samo jedna; to je samo ulomak velike celine nepravde, izrabljivanja, mučenja i inkvizicije! Svi smo mi pod sivom robijaškom kapom i sve nas tuče Šabanov štap. Treba oduzeti štap svima Šabanima, jer njih je mnogo, mnogo ih je; ali nas je više, mnogo više i mi ne smemo dopustiti, da nas tuče štap zločinačke manjine, da nas dave šabanski vampiri. Geslo: Mi ili Šabani! Mi, koji smo iz tamnica, iz rovova, iz zarobljeništva, iz podzemlja dozivali Jugoslaviju — Šabani, koji su na prvim sedalima bivšeg sistema hiljade naših bednih i društvom upropaštenih ljudi žrtvovali, da sačuvaju Austriju.”
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ovdje su robijali brojni poznati komunisti, od Sime Markovića, Ognjena Price i Moše Pijade do Andrije Hebranga, Milovana Đilasa i Josipa Broza Tita. U periodu između dva svjetska rata u Lepoglavi je bilo zatočeno oko 170 komunista koji su pobunama i štrajkovima zadavali muke upravi zatvora, te izazivali odmazdu vojske koja je gušila proteste mecima. Nažalost, tek će Drugi svjetski rat i ustaška vlast pokazati koliko stravična kaznionica može biti.
Kuća oplakana
Po uspostavi nove vlasti ustaše su u Lepoglavi “naslijedile” 60-ak zatvorenih komunista, da bi potom dio prebacili u logor Stara Gradiška gdje je većina umrla. Početkom ljeta 1943. godine počele su kružiti glasine da se sprema partizanska akcija oslobođenja dijela zatvorenika. Iako je zatvorska uprava poduzela mjere opreza i strožeg nadzora, u noći s 13. na 14. srpnja borci Dvanaeste slavonske udarne brigade i Kalničkog partizanskog odreda uspješno su upali u Lepoglavu. Bio je to događaj od velikog simboličkog i moralnog značaja jer je na isti datum 1789. godine pala i francuska tamnica Bastilla, što je i naglašeno u partizanskom proglasu. Partizani su dio oslobođenih zatvorenika (teške kriminalce) vratili, a prilikom povlačenja su zapalili kaznionicu zbog čega je narednih nekoliko mjeseci bila zatvorena.
Ipak, u prosincu 1943. godine ustaški teror nastavio se na još brutalniji način i to formiranjem logora smrti u Lepoglavi. U ulozi prvog upravitelja i krvnika našao se Ljubo Miloš, inače rođak Vjekoslava “Maksa” Luburića. Karijeru je gradio u Jasenovcu i Đakovu, potom kao zapovjednik Zapovjedništva sabirnih i radnih logora, a koliko su svirepe bile postrojbe pod njegovim zapovjedništvom svjedoči i podatak da su tome na kraj morale stati njemačke vojne vlasti. Nakon kratkog boravka u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, dolazi 1944. godine na funkciju zapovjednika logora Lepoglava. Nije zaboravio ni na svoje početke, pa je obilazio Jasenovac i Staru Gradišku gdje je osobno izvršio smaknuća nekih zatočenika.
U logoru Lepoglava bilo je gotovo pet tisuća zatvorenika. Većinom su to bili antifašisti, partizani i simpatizeri NOB-a, a bilo je i žena i djece. Tko je umro, spasio se – što bi se reklo. Zatvorenici su bili izloženi mučenju i prisilnom radu po ledenoj zimi, a logorom se širio tifus. Borba nije prestala ni u ovakvim uvjetima. Direktiva je bila jasna: pretvoriti tamnicu u komunističko sveučilište. Iz mjeseca u mjesec postajalo je sve jasnije da partizani dobivaju rat. Početkom travnja 1945. godine ustaške su vlasti u Lepoglavi počele uništavati spise i prebacivati zatočenike u jasenovački logor. Od 1.300 logoraša koji su poslani za Jasenovac, putem ih je uspjelo pobjeći tek 40. Svi ostali su ubijeni. Bio je to ujedno i kraj logora Lepoglava koji je likvidiran 30. travnja 1945. godine.
Strahote logora Lepoglava izašle su na vidjelo tek nakon rata kada je iz masovnih grobnica i okolnih bunara ekshumirano preko 500 leševa, a možda su najtužnije sročene upravo u naslovu knjige bivšeg robijaša Rodoljuba Ćolakovića – “Kuća oplakana”. A što se dogodilo s upraviteljem Ljubom Milošem? Po završetku rata pobjegao je u Austriju, da bi se sredinom 1947. godine ilegalno vratio u Jugoslaviju radi rušenja socijalističke vlasti. Uhićen je, i zbog zločina nad Srbima, Židovima, Romima i protivnicima fašističkog i ustaškog režima, 1948. godine osuđen na smrt.
Priča je ovo koja dolazi u misli dok vjetar kotrlja ugasli lampion po krhotinama poda. Izuzev nekolicine članova Saveza antifašističkih boraca koji protokolarno obilaze spomenik i entuzijasta koji hodočaste u posjet reliktima jednog minulog doba, sve ostalo je kao u Balaševićevom Requiemu. Priča više nikom ne treba, a ljudi kratko pamte. Ironično, baš time kao da iz groba još glasnije odzvanjaju Hercigonjine riječi: “O, ne mislite da je Lepoglava samo jedna… To je samo ulomak velike cjeline nepravde, izrabljivanja, mučenja i inkvizicije…”