Relativno slab domet dosadašnjeg otpora tzv. zakonu o plažama proizlazi prvenstveno iz stečenog manjinsko civilno-društvenog imaginarija. Taj imaginarij s jedne strane ne dopušta da prodiše klasni konflikt kao središnje pitanje već vlast svodi na moralnu dimenziju korupcije i klijentelizma, a s druge, uz patronizirajuću notu, propušta uzeti obzir raznolike egzistencijalne i ekonomske interese i sklonosti ljudi koji uz te plaže žive.
Suha jučerašnja vijest otprilike glasi da je na svojoj 15. sjednici Sabor RH prihvatio Prijedlog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama s očekivanih 76 glasova “za” i jednako toliko očekivanih 55 glasova “protiv”. Sve primjedbe, prijedlozi i mišljenja uputit će se predlagatelju “radi pripreme Konačnog prijedloga zakona”, piše na saborskoj web-stranici. Istodobno su odbačeni prijedlozi Kluba zastupnika SDP-a, najprije prvi o potrebi savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, a zatim i drugi o morskim plažama. Time je ukratko završila bura u čaši vode i najnovija epizoda inače cikličkog zalaganja za javno dobro. Što se iz nje moglo naučiti?
Najprije, ono što je svima jasno: da kapitalizam nezaustavljivo šumpeterovski kreće u novi ciklus “kreativne destrukcije”, i to tako što u drugoj iteraciji ispravlja greške i propuste što ih je počinio SDP-ov zakon koji je trenutno na snazi. HDZ doslovno, i tu imaju pravo, popravlja njihove nedorečenosti na zajedničkom putu u brže-bolju budućnost pomorskog, javnog i društvenog dobra. Jednako tako, dijelom zagovara rješenja koja su ionako više ili manje zaživjela u postojećoj priobalnoj i morskoj društvenoj praksi jer su pristojan dio novog zakona vrijedni i poduzetni ljudi ispisali svakodnevno i silom tumačeći institut koncesije kako se već kome učinilo prikladnim. Pa kako je većina ljudi u monokulturnom životu Hrvatske prihvatila neograničenu turističku eksploataciju – što zbog preživljavanja, što zbog profita – red je da se hipertrofija uredi i da se tobože uvede red u, na primjer, “dohranjivanje plaža”, još jedan prijeko potreban postupak koji u našim okolnostima ima iznimno zanimljive praktične posljedice.
Znamo ono: moj mulić meni, tvoj mulić tebi, dvije mješalice po sikama i škrapama da bude ravno i ne previše grubo, par škalina da je lakše ući u more, kamion batude (hrv. šljunak, tucanik) da zatrpa neravnine i rupe – u tom se slikovito nalazi poriv općenarodne volje, kao i SDP-ova i HDZ-ova zakona. Prvi su ga skrojili u S veličini, pa je s vremenom postalo tijesno, da bi ga potonji doradili do zadovoljavajuće XXL veličine i priredili za krupnije likove, pozivajući se u saborskim klupama poslušno na red kao učinak najave zakona. Nošeni optimizmom pravne norme, omakla im se i pokoja “mi s mora znamo koliko će ovaj zakon pridonijeti/doprinijeti” itd. Ukratko, napuštaju se stari modeli i islužene tehnologije i kreće se u novi ciklus raubanja javnog dobra, prirode i ljudskog rada.
Kapitalizam s ljudskim licem
Dakle, slijedi kao drugo, HDZ je samo usavršio SDP-ove polunamjere (unatoč svoj preuzetnosti ideje da SDP ima ili je imao i polunamjere), iako još nije dobacio do njihove sistematizacije i klasifikacije plaža koja je prema svojedobno predloženom akcijskom planu trebala biti dovršena 2020., ali se nitko nije zapitao je li zaživjela. Stoga ostaje borgesovsko sistemsko nagađanje što će biti s HDZ-ovom klasifikacijom i kako će pritom proći prijevodna rješenja, ako se u skladu s trendovima ne usvoji drukčija, općenitija ili hibridna taksonomija. Uglavnom 2020. je trebala do kraja zaživjeti sljedeća klasifikacija: Plaža za obitelji s djecom (Family Beach), Urbana promenadna plaža (Urban Beach), Plaža sa zabavnim sadržajima za mlade (Fun Beach), Romantična plaža (Romantic Beach), Plaža sa sportskim i rekreativnim sadržajima (Sports Beach), Plaža za surfere (Surf Beach), Ronilačka plaža (Diving Beach), Adrenalinska plaža (Adrenalin Beach), Nudistička plaža (Nude Beach), Plaža za pse (Dog Friendly Beach), Party plaža (Party Beach) Eko plaža (Eco-beach), Plaža kulture (Beaches for Cultural Events) i Resort ili hotelska plaža (Resort/Hotel Beach). Wi-Fi na svakoj, osim na Eko plaži, uz razmjerne razlike u kvadraturi namijenjenoj korisnicima.
Treće, turneja po Jadranu što su je u formi tribina organizirali predstavnici lokalnih inicijativa i zastupnici zeleno (-lijevog?) bloka sastojala se u objašnjavanju abecede onima koji to sve skupa ionako svakodnevno žive i vide, pa se ili naviknu ili okrenu glavu ili profitiraju. Recimo u Istri (jer to je pokazni model po Schumpeterovoj mjeri), na primjer u Fažani, koja je očevidan primjer turističke hipertrofije, ali i siva zona imagoloških projekcija u potrebi da se “progres” zaustavi i “kreativna destrukcija” zadrži u kontroliranim uvjetima konstruiranog manjinskog civilno-društvenog imaginarija. Ta ambivalencija u različitim percepcijama društvenih grupa rijetko je našla mjesta u recentnim raspravama. Govoriti o ograđenim plažama u području gdje su koliko jučer – i to je učinak kulture sjećanja/pamćenja htjeli mi to ili ne – bile uobičajene ograde, rampe i zabrana fotografiranja zahtijeva drukčiji oblik političke profilacije i, čini se, suptilnije razumijevanje lokalne kapitalističke pohlepe.1
Svijest da turistički kapitalizam na periferiji ima svoju logiku, da jede prostor i prirodu, ali da ujedno nudi egzistencijalne mrvice preživljavanja na monokulturnom rubu jednako je tako dio problema. I zato buržoasko prevođenje vlastitog komfora i brige za okoliš u sveopći način života teže ulazi u uho onima koje se ljeti zguraju u izbe da bi iznajmili stanove jer se, je li, od nečeg mora živjeti. Upravo u toj sivoj, proturječnoj zoni egzistencijalnih izbora i ucjena pada u vodu većina plemenitih namjera i zagovor javnog dobra. Vizure novih naselja naših priobalnih gradova jasan su znak koliko se u njihovoj projekciji razmišljalo o bilo čemu što podnosi pridjev javno, bio to interes ili pak dobro. Neki domaći Robert Venturi našao bi dovoljno materijala za knjigu na tragu “Pouke Las Vegasa” i opravdanje slogana “Less is a bore“. Drugim riječima, cilj je svakako opravdan, namjere poštene, ali putanja, nažalost, nije najučinkovitija, a život lokalnih ljudi u turističkom kapitalizmu nije niz slika ljetovanja iz “Maja na moru” ili “Maja i Mišo otkrivaju more” Gilberta Delahayea i Marcela Marliera.
Schumpeter u kupaćem
Četvrto, posve jednoznačno: Pula je bila test, ali tu su činjenicu razumjeli tek rijetki. Na tom testu palo se bez prava na popravak, i to po političkoj vertikali i horizontali, kao što su se unaprijed oštetile sve moguće koalicijske namjere u perspektivi. Ako ih bude, bit će to roba s licemjernom tvorničkom greškom. I sad bi bilo logično napisati “nažalost” da političke logike ima, ali nje nema. U toj borbi za kapitalizam s ljudskim licem, a to je jedino što povezuje Možemo! i SDP, cinizam je poklopio lokalne aktere, iako se sad svi, po vertikali i horizontali, kao prave da se nije dogodilo ništa. Jer eto nam prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, i nove prilike za već zamorno ponavljanje očevidnosti. Još ćemo se jednom baviti posljedicama i sanirati štetu jer u tome se i sastoji vježbanje demokracije u kapitalizmu s ljudskim licem.
Tako se čak i SDP, koji je (ponavljamo u nedogled) kao negativni junak bio aktivni dionik pulske Lungomare epizode, uzvrpoljio da gdje će Peđa Grbin s prijateljima prostirati šugamane (“Kao netko sa Zelenike, tko je praktički odrastao s pogledom na spornu lokaciju, ne vidim nikakvu štetu u tome da se ta rupa, taj bivši kamenolom zamjeni hotelom”). Ne smeta vam hotel, ne smeta vam uzurpacija javnog, ne smeta vam sumnjiva zakonska procedura pretvaranja javnog u privatno vlasništvo, pa čemu onda drama oko ograda i žice? Hotel, naime, onako kako je zamišljen, logično vodi prema ogradi i žici. I što sad? Di ćemo sa šugamanima kad nema “urbane promenadne plaže”? Na dohranjene i nasute ili pak beaches for cultural events? Već će se nešto naći.
Zatim peto. Svako nastojanje za javnim dobrom koje ga smješta izvan klasnog konflikta i socioekonomske dinamike, koje u njemu ne vidi konjunkturu, koje je bez senzibiliteta za lokalne varijante – nužno ostaje na poziciji lakomislenog farbanja fasade. Lokalni ljudi uz more točno znaju gdje se, što i kad radi i rijetko će koji ako namiriše interes i profit razmišljati o mogućoj šteti. Periska manje, meduza više, ali riva je dograđena i sad se uz dva reda stolova može pridodati i treći, a ljudi opet mogu uz rub prolaziti rivom. Stvar je tako sistemski postavljena u samom začetku i teško je iz njezine polureguliranosti i interesne sprege izvući priželjkivanu javnu korist. Ali zapostavljanje proturječnih i višestruko kodiranih socijalnih interesa najveći je nedostatak pozitivno lakovjernog pristupa jer ne uzima za svoje polazište središnji društveni konflikt nego mu je pristup izviđačko-zaštitarski. Stoga se njegov protivnik prvoloptaški definira kao vladajući (korumpirani, klijentelistički itd.) politički akter, a ne kao sistemski predstavnik dominantne strane u socioekonomskom konfliktu. Zakoni imaju klasni habitus, ako ne habitus onda barem auru. Zakoni koji reguliraju javno dobro ciklički će smanjivati njegov opseg, ako ne izravno onda tektonikom srodnih zakona koji zadiru u polje javnog. Zato je Zakon o koncesijama već u niskom interesnom startu.
I još šesto. Je li obrazovanje javno dobro? Jest. Pa u što se pretvorilo? U financijsku penalizaciju neostvarenih ECTS-bodova po sveučilištima, plaćanje autobusa koji, naprimjer, učenike iz OŠ Cvjetno vozi do Lisinskog (2,9 km i 29 minuta pješice) ili Kazališta Trešnja (2,1 km i 26 minuta pješice) za cijenu nekoliko puta višu od one lokalnog gradskog prijevoza i, napokon, 5,5 eura za Mobilni planetarij koji je posjetio školu. Je li zdravstvo javno? Jest. I kako izgleda ovako interesno devastirano? Je li HTV javni medijski servis? Jel’ jest? Dakle, kako se u tom kontekstu snalazi pomorsko dobro kao javno dobro? Kapitalizam s ljudskim licem samo je srednjoklasna iluzija iz IKEA-ina kataloga i ta pripovijest ima pozitivnu iluziju trenutka, ali nema sretan kraj za većinu. Posrijedi je predstava slobodnog naslova “Schumpeter u kupaćem”. Schumpeter bi vjerojatno sve to proglasio još jednim ciklusom “kreativne destrukcije”. I pogodio bi. A za periske baš ga briga. Borba za javno dobro mora pogađati u srce sistema, u njegov središnji konflikt. A to se ni ovom prilikom nije dogodilo. Jer kad se proizvodnja jedne zemlje uvelike događa kao uslužna monokultura, potrebna su jača pluća i više od prvoloptaške političke pameti. Nijedno nastojanje, borba kakva god bila, za očuvanje javnog dobra nije bilo uzaludno, ali je svako dosad, ovaj put: nažalost, bilo izgubljeno. Ako ne izravno, onda u socijalnoj tektonici susjednih društvenih polja koja su padala bez otpora. Što zbog partikularnosti dosega, što zbog nerazumijevanja temeljnog društvenog konflikta.
- Kad je posrijedi “duh stare Fažane” samo nekoliko privatnih napomena: riva je sagrađena i popločana zahvaljujući inicijativi s Briona, radnika i Tita radi, dječje igralište jednako tako, smeće se navečer bacalo u more na dijelu rive desno od lukobrana gdje se danas prostire parkiralište, kuća u kojoj smo živjeli, ona plave fasade do crkve sv. Kuzme i Damjana (čije halje na ulazu u novije vrijeme rese hrvatski nacionalni kvadrati), danas je u turističkoj apartmanskoj ponudi, kao i kuće u kojima su stanovali baka i djed s očeve i oni drugi s majčine strane, s tim što je jedna i restoran prikladna naziva Dal Marinaio. Mirisi stare Fažane su slane srdele i vino, jedan magarac i jedna mazga, dućana nije bilo dok ga teta Ida nije otvorila, a slastičarncu smo dugovali Abduli odnosno njegovu ocu. Jedini duh koji se tamo vrzmao je “duh sa sekirom” odnosno Zagor i to petkom kod tete Regine na kiosku. [↩]