Unatoč jučerašnjim najavama o postignutom dogovoru jutros je štrajk radnika zagrebačke Čistoće bio nastavljen. Prema izjavama samih radnika, nisu bili dobili nikakvo jamstvo od uprave Holdinga i gradskih vlasti da će se njihovi, usmeno prihvaćeni zahtjevi, ispuniti. Podsjetimo, radnici su pred upravu postavili 11 zahtjeva od kojih je pet odmah prihvaćeno, a za ostatak je postignut nekakav tip načelnog dogovora. Međutim, bez jamstva za ispunjenje zahtjeve, pogotovo onih vezanih za koeficijente, radnici nisu htjeli nastaviti raditi. Valja istaknuti da su radnici bili odlučili kako će odvoziti smeće ispred škola, vrtića i bolnica. No, oko 10:30 sati dolazi do promjene i stižu vijesti da su radnici dobili pismeno jamstvo od gradonačelnika i da je štrajk prekinut. S obzirom na to da je epilog, barem zasad, izvjestan imamo prostora za rekonstrukciju cijele priče s naglaskom na (promašene) reakcije gradskih vlasti.
Što se radničkog odlučivanja tiče, očito je kako je povjerenje u sindikate, njihove kapacitete i predstavnike na niskim razinama. U jutrošnjem je razgovoru za Radio Sljeme, jedan od predstavnika radnika, Sabahudin Sedić, na pitanje zašto nije sve išlo preko sindikata odgovorio sljedeće: “Zato što sindikati nemaju legalno pravo da se ide u štrajk. Radnici su jednostavno toliko nezadovoljni da nema povjerenja, ljudi su izgubili vjeru u sebe, ne samo u upravu. Ovo je radnička, a ne sindikalna akcija.” Sedićeva definicija je bila ona presudna točka na kojoj se gradska vlast poskliznula. Oni su ovu definiciju zapravo prihvatili i preveli u pravnički jezik i poručili, kako i gradonačelnik Tomislav Tomašević, tako i njegova zamjenica Danijela Dolenec, da štrajk nije zakonit. I sigurno nije, to su potvrdili i pravni stručnjaci, ali pravna dimenzija nije presudna i njom se ne rješava pitanje radničkog štrajka.
A prihvaćanje pravnog okvira kao presudnog nužno sa sobom vuče i prijetnje. Za njima su, doduše ne odveć izričitima, posegnuli i Dolenec i Tomašević. Pored prilično upitne političko-moralne dimenzije samih prijetnji, sasvim je očigledna i njihova taktička promašenost. Ako su okidač za štrajk bili otkazi trojici kolega koji su snimani kako nepropisno miješaju smeće i ako je samim tim očito solidarnost na visokom nivou, prijetnje sigurno ne mogu biti učinkovito sredstvo. Osim pravnih prijetnji, čuli smo i onu političko-ekonomsku. Gradonačelnik je naime radnicima poručio da im može povećati plaće i pristati na zahtjeve, ali da je u tom slučaju vjerojatan scenarij bankrot Holdinga i privatizacija, a privatizacija sigurno donosi niže plaće i lošije uvjete rada od dosadašnjih. Pored toga što je prilično skandalozno da nominalno lijevi gradonačelnik prijeti privatizacijom – i to ne kao rezultatom neke njegove odluke nego neminovnim, “objektivnim” ishodom u slučanju pristajanja na zahtjeve – već je opet i taktički promašeno. Ako su dosad radnici pokazali takav tip odlučnosti i solidarnosti sasvim je jasno da ne misle da imaju što izgubiti.
Treba naglasiti da famozna “teška i neočekivana financijska situacija” nije nekakva samozaštitna bajka gradske vlasti i da se samim dolaskom ljevice na vlast stvore novci sami od sebe i njihovo je samo da ih podijele. Primjeri radničkih štrajkova pod lijevim vlastima svake vrste su bezbrojni. Ali ako ti je najvažniji projekt mandata reorganizacija prikupljanja otpada, onda ti prioritet moraju biti radnici koji taj posao rade i moraš odmah po dolasku na vlast s njima sklopiti dogovor i omogućiti im kvalitetnije uvjete rada. Sklopiš li s njima dogovor i to javno obznanite, odmah i sama nova politika otpada zvuči uvjerljivije i autentičnije. Ona više nema notu europsko-štreberskog projekta nametnutog od đaka odlikaša već se nameće kao projekt cijele zajednice. I time se utišaju brojne kritike. To sigurno ne bi bilo lako izvedivo s obzirom na to da među radnicima sigurno ima onih sklonih bivšoj vlasti, ali teško je zamisliti drugu opciju. To jest, drugu opciju smo gledali proteklih dana.
Pored pravne i financijske, treća sporna dimenzija reakcije gradske vlasti je ona uvrijeđenosti. Vrlo brzo su postavili obiteljsku scenu: vlast i Holding su roditelji, sindikati starije dijete, a radnici mlađe dijete. Roditelji su se vratili s puta i zatekli kaos koje je napravilo mlađe dijete bez da je starije dijete poduzelo išta da kaos spriječi. Nakon uviđaja, roditelji su zaprijetili starijem djetetu da će od svog džeparca snositi trošak razbijenih predmeta u kući, kao što je i gradonačelnik zaprijetio sindikatima. A najmlađem sinu su poslali poruku uvrijeđenosti: mi smo ti sve omogućili, a ti nam tako vraćaš. Ili u prijevodu: povisili smo vam već plaće, radimo sve što možemo, a vi idete u štrajk. Sasvim je izvjesno da takve poruke itekako utječu na nivo solidarnosti i odlučnosti u radničkim redovima.
Što se tiče političkih efekata samog štrajka na budućnost stranke Možemo! valja istaknuti dva. Unatoč postignutom dogovoru danas, ponašanje vlasti za vrijeme štrajka najsnažniju je podršku imalo među onim dijelom glasačke baze kojeg utjelovljuje poslovična liberalna “Karen”. Radi se onoj skupini kojoj klasni prijezir nije stran, koja radnike u Čistoći smatra svojevrsnim javnim slugama, koja njihovu plaću tretira kao dovoljnu za posao koji rade, koja poručuje da doktori znanosti imaju manje mirovine nego oni plaće i koja se veseli konkurenciji nepalskih i filipinskih radnika. Njihova je uloga zasigurno jača nego što je bila prije štrajka. Drugi učinak tiče se reakcija političke konkurencije na desnici. Njihova solidarizacija s radnicima je dozlaboga prijetvorna, ali ostavlja tragove na javnoj slici stranke Možemo!. Doduše, malo su u kontradikciji s obzirom na to da su prije izbora za Možemo govorili da su izvana zeleni, a iznutra crveni, a sada da su izvana zeleni, a iznutra nemaju sluha za radnike i sirotinju. Ali to im previše ne smeta jer oni pod “crveni” misle ionako na kulturno-seksualna pitanja. A dok je to prevladavajući stav Možemo! će ostati samo još jedna anti-korupcijska opcija na političkom spektru bez obzira na to što će Tomašević danas odraditi dio smjene pomoćnog radnika.