Sastavljanje ove liste na trenutke je izgledalo kao popunjavanje profila u dating aplikaciji. A kad popunjavate takve profile u stalnom ste pregovaranju sa samim sobom dok istovremeno promatrate i odmjeravate publiku kojoj se obraćate. Tako je nekako i ovdje slučaj. Na kraju sam izabrao, ne uvijek uspješan, put iskrenosti i nefejkanja. Tako da ova lista doista odražava moje trenutne interese i lektiru, iako mi je jasno da će dijelu čitateljstva ovaj popis biti jednoličan, možda suviše akademski i malo do nimalo literaran. Ovo zadnje možemo zahvaliti činjenici što ja u zadnje vrijeme doista ne čitam književnost. Svijet mi je, valjda, (postao) puno zanimljiviji od fikcije. Također, sve knjige s ovog popisa možete besplatno naći kod naših hakerskih drugova s Libgena i Memory of the Worlda. Hvala im!
Andrea Komlosy, Rad. Globalnoistorijska perspektiva od XIII. do XXI. veka
Knjiga austrijske povjesničarke Andree Komlosy prvi put je objavljena 2014. na njemačkom u izdanju bečke Promedije – izdavačke kuće sklone lijevim autorima i temama. Četiri godine poslije na engleski ju je preveo Verso (prev. Jacob K. Watson i Loren Balhorn) da bi iste godine dobila i srpsko (Albatros Plus, prev. Slobodan Damnjanović), a onda prošle godine i izdanje na slovenskom jeziku (Založba *cf , prev. Mojca Kranjc). Relativnu popularnost na našem izdavačkom tržištu i našim jezicima Komlosy može zahvaliti činjenici da njena knjiga, iako i u naslovu i u sadržaju “globalnohistorijska”, svoje referentne točke i primjere iz duge tisućljetne povijesti rada vuče s prostora Srednje i Jugoistočne Europe, odnosno europske i kapitalističke poluperiferije čija se industrijalizacija dogodila upravo u vremenu kad je Beč bio naša zajednička metropola.
Rad se bavi svojevrsnim raskrinkavanjem rada i to njegovih povijesnih i društvenih, ali i terminoloških i filozofskih slojeva. Prvi dio knjige je posvećen upravo potonjem i sažima na jezgrovit i stilski prijemčiv način aktualne rasprave o radu i njegovog teorijskoj kompleksnosti. Drugi i obimniji dio knjige posvećen je povijesti i transformaciji rada od srednjeg vijeka do danas. Vrijednost ovog naslova je u tome što vješto balansira između akademskog pristupa temi ukorijenjenog u kombinaciji, za proučavanje povijesti rada, više nego relevantnih teorijskih pristupa, paradigmi i disciplina (teorija svjetskog sistema, marksistički feminizam, transnacionalna/globalna historiografija, ali i filozofija Ivana Ilicha) i popularnoznanstvene sažetosti i preglednosti koja, na kraju, kroz povijesne primjere pokazuje svu heterogenost i pluralnost formi rada. Koliko je riječ o aktualnoj temi, svjedoči i jučerašnji primjer koji mi je došao kao naručena potvrda ideje da uvrstim ovaj naslov na moj Top 5 popis. Sindikat novinara Hrvatske organizirao je tribinu povodom svog istraživanja o atipičnim oblicima rada u medijima, odnosno o statusu frilensera o čemu će više pisati kolegica Ivana Perić sljedeći tjedan. Ono što je vidno uznemirilo publiku, u kojoj su sjedili mahom frilenseri, bila je izjava predstavnice Ministarstva rada, koja je u pravno fundamentalističkoj maniri, cijelo vrijeme tvrdila da oni koji nemaju ugovor o radu, dakle frilenseri, po tumačenju države, nisu radnici. I upravo je u tome sažet i svojevrsni politički (leit)motiv ove knjige, da pokaže i dokaže da rad, povijesno i teorijski, nije samo zaposlenje (wage labor) pravno institucionalizirano kroz ugovor o radu, nego su povijest i svijet rada u pravnom, društvenom, monetarnom i ekonomskom smislu poprilično heterogeni. Iako provjereno znam da se ova knjiga čitala u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (bar u nekim ranijim mandatima), ne bi bilo zgorega da ju proslijede u Ministarstvo rada. Lako se čita, pogotovo u prijevodu na srpski.
Ronald Boer, Socialism with Chinese Characteristics. A Guide for Foreigners
Ako tražimo kontroverznu knjigu na mom popisu, onda je to svakako Socialism with Chinese Characteristics: A Guide for Foreigners australskog klasičnog filologa i marksističkog filozofa sa stalnom adresom u Kini, Ronalda Boera. Kontroverzna utoliko što fenomenu suvremene Kine, njene Komunističke partije, kineskog marksizma i socijalizma, i na kraju, rapidnog razvoja ekonomije posljednjih decenija, prilazi s pozicije gotovo religijske, ali i hermeneutičke opčinjenosti. Kažem religijske namjerno jer je Boer gotovo cijeli svoj dosadašnji opus posvetio upravo odnosu kršćanske teologije i marksizma, a hermeneutičke, jer njegova posvećenost čitanju, razumijevanju, onda i predstavljanju kineskog socijalizma ostatku svijeta, kao da pripada upravo toj filozofsko-tekstualističkoj maniri i tradiciji.
Naime, Boerovo polazište je da zapad, a onda i zapadni marksizam (jer je to njegova teorijska i politička djedovina i primarni adresat), jednostavno ne razumije Kinu, odnosno kineski socijalizam (osim par iznimki poput Domenica Losurda). A da bi se razumjela Kina, prema Boeru, hermeneutičaru i klasičnom filologu, mora se razumjeti kineski jezik. Tako da se on prije desetak godina odlučio preseliti u Kinu gdje radi kao prvi stranac na jednom od instituta za marksizam koji su sastavni dio visokoškolskog sustava u Kini. Konkretno, u njegovom slučaju, riječ je o Tehničkom sveučilištu u Dailanu, na sjeveroistočnoj obali Kine. Bibliografija Boerove knjige i izvori na koje se referira su skoro u cijelosti na kineskom jeziku. Tako da je ova početnica od trista stranica, doista bitan dio svake ozbiljnije lektire o Kini, bez obzira koliko kontroverzna, odnosno atipična, bila.
Svoj konačni sud o knjizi ću ostaviti za neke sljedeće tekstove jer ju još iščitavam i važem svoje impresije i stavove o kineskom socijalizmu dok istovremeno razgovaram s prijateljima i kolegama koji imaju iskustvo života, rada i obrazovanja u kineskom kontekstu. Ono čime mogu privući buduće čitatelje, osim činjenicom da je Boerov pristup toliko filološki pedantan i ekstenzivan da je to na trenutke zastrašujuće, jeste i njegov shematizam sustava političkog odlučivanja u Kini od najnižih lokalnih razina do vrha partije i njenog politbiroa što daje potpuno novi i insajderski pogled na ovu temu i donekle ruši klasičnu liberalno-politološko generalizaciju kroz pojmove totalitarizma, autoritarizma i diktature.
Hartmut Elsenhans, Capitalism, Development and Empowerment of Labour. A Heterodox Political Economy
Hartmut Elenhans, njemački politički ekonomist starije generacije, započinje svoju recentno objavljenu knjigu tezom da politička ekonomija nije samo akademsko, nego i klasno pitanje. To možemo shvatiti dvostruko. Prvo kao pozicioniranje osnaživanja (empowerment) radničke klase kao središnjeg pitanja, odnosno zadatka političke ekonomije i drugo kao gestu spuštanja (političke) ekonomije iz elitističkih, akademskih i tehnobirokratskih krugova među one koji o političkoj ekonomiji znaju jako malo ili tek uče. Mislim da je tako ova knjiga i nastala, kao udžbenik za Elsenhansove studente koji su dolazili iz neekonomskih struka (društvenih i humanističkih disciplina) i suočavali se s problemom razumijevanja osnovnog terminološkog aparata neoklasične ekonomije, a onda i njene bazične asocijalnosti. Elsenhans je ovom knjigom ponudio heterodoksnu alternativu, ne bježeći ni od jedne od ekonomskih škola, ali ipak najdojmljivije žonglirajući postkejnzijanskim terminološkim aparatu.
Da ne bude zabune, Elsenhansova knjiga je i dalje stogo akademska i nekad je potrebno imati solidno znanje iz osnova ekonomske znanosti da bi se razumjele njegove teze pogotovo u prvom, nešto suhoparnijem dijelu u kojem se bavi udžbeničkim objašnjavanjem osnovnih ekonomskih pojmova poput: vrijednosti, cijena, profita, ekonomskog rasta i sl. Međutim, ono što najviše privlači kod njegovog pristupa i u ovoj knjizi, kao i u ranijima, je to što su se sve njegove (mahom postkejnzijanske) ekonomske teze razvile iz konkretnih društvenih i političkih odnosa, a onda i iscrpnog i detaljnog terenskog rada koji je u Elsenhansovom slučaju primarno bio u tzv. Trećem svijetu, odnosno u zemljama u razvoju Sjeverne Afrike (Alžir, Maroko, Egipat), Južne (Indija, Pakistan, Bangladeš) i Jugoistočne Azije (Vijetnam). Pojednostavljeno rečeno, njegova temeljna teza jest da dominacija rentijerskih odnosa u ekonomiji, a povijesno gledajući, u Trećem svijetu pogotovo, sprječava razvoj i osnaživanje radničke klase. U ranijim radovima više nego u ovome, tu dominaciju rentijerstva je pripisao specifičnoj strukturi postkolonijalnih ekonomija i sekularnih režima koji su vladali njima i koji su uspjeli oformiti “državnu klasu” (state classes) i birokratski aparat, ali ne i pokrenuti ekonomiju i time postizati veću zaposlenost, rast prihoda, rast potrošnje i u konačnici podizanje radničke klase iz siromaštva.
Cihan Tuğal, Passive Revolution. Absorbing the Islamic Challenge to Capitalism
2023. je godina u kojoj bi se trebali održati opći izbori u Turskoj, točno dvadeset godina nakon što je na mjesto predsjednika vlade zasjeo neprikosnoveni politički vođa suvremene Turske Republike, Recep Tayyip Erdoğan. U međuvremenu se dogodilo sve i svašta, a stasale su generacije koje su cijeli svoj život provele pod vlašću Erdoğana i njegova AKP-a. I sada će prvi put imati pravo glasa na izborima. To “sve i svašta” u dvadeset godina vlasti AKP-a uključuje: razilaženje s većinom političkih saveznika s početka mandata, državni udar, centralizaciju Erdoğanove vlasti kroz referendum, vojne intervencije u zemlji i inozemstvu, geopolitičke promjene smjerova, islamizaciju turskog društva, jačanje opresije prema novinarima, umjetnicima i opozicionarima, ali i jačanje ekonomije te posebno izvoza.
U tom kontekstu, prva knjiga turskog sociologa s američkom adresom, Cihana Tuğala, objavljena u vrijeme rane i mirnije faze AKP-ove vlasti 2009., služi kao dobar analitički podsjetnik zašto i kako je AKP došao na vlast. Meni najzanimljiviji njen aspekt jeste onaj metodološki, odnosno činjenica da je cijela studija proizašla iz terenskog istraživanja u jednom istambulskom kvartu o kojem smo nedavno pisali na našim stranicama – Sultanbeyliju. Tuğal svoje gramšijanske teze o tzv. pasivnoj revoluciji, odnosno, u mojoj opet pojednostavljenoj interpretaciji, kapitalističkoj kooptaciji radikalnog islamizma (u mahom siromašnim dijelovima Turske i Istanbula) kroz političku stranku (AKP), a onda i civilni sektor oko nje, prikazuje kroz dinamiku odnosa u jednom dijelu grada u kojem je upisana sva kompleksnost turske države i društvenih odnosa. U daljnjem svom opusu, Tuğal teze iznijete u ovoj knjizi razlaže na različite segmente i aktere i bavi se detaljnije njima. Tako u The Fall of the Turkish Model donosi komparativnu analizu turskog (umjerenog) islamizma i drugih islamističkih pokreta i to onih u Egiptu, Iranu i Tunisu. Uz zahvaćanje ovog međunarodnog aspekta i prevođenja AKP-ovog modela u druge kontekste za vrijeme Arapskog proljeća, Tuğal se u svojoj zadnjoj knjizi Caring for the Poor fokusira isključivo na ulogu spomenutog civilnog društva u tim procesima, i to onog dijela civilnog društva koji se obraća siromašnima i najpotrebitijima. Ulogu takvih organizacija vidi kao ključnu za pasivnu revoluciju i, u konačnici, neoliberalne reforme u ekonomiji i socijalnoj politici, što su važni aspekti i akteri pobjede, a onda i održavanja na vlasti AKP-a. Iako se Tuğal najviše bavi Turskom i Bliskim istokom, njegova politička sociologija fundirana etnografijom koja zahvaća društvene i klasne dinamike (a ne partikularne i od društva izdvojene grupe, pokrete i stranke) čini mi se kao dobar primjer onoga što suštinski nedostaje u našoj sociologiji.
David Quammen, Spillover. Animal Infections and the Next Human Pandemic
A za kraj, nešto potpuno drugačije: popularna znanost. Na ovu knjigu Davida Quammena naišao sam tražeći naslov koji će meni, prirodoslovnom i biomedicinskom iliteratu, objasniti kako je nastao COVID-19. Knjiga je svoje prvo izdanje doživjela 2012., dakle puno prije korone, ali kao da ju je zloguko najavila jer i naslovom, a onda i pojedinim poglavljima, Quammen upozorava na sljedeću ljudsku pandemiju do koje će doći famoznim spilloverom, odnosno prenošenjem virusa sa životinje na čovjeka i koja će svojom pojavom biti puno masovnija, a čovječanstvo će je dočekat nespremno.
Svako pojedino poglavlje Quammenove knjige posvećeno je jednom od zoonotskih virusa koji su izazvali epidemije poput Ebole, Sarsa i AIDS-a. Meni najzanimljivije poglavlje je bilo upravo ono o AIDS-u odnosno virusu HIV-a, The Chimp and the River (Čimpanza i rijeka), koje je kasnije revidirano i izdano u zasebnoj knjizi. U njemu Quammen u žanrovskoj kombinaciji putopisa i krimi romana te fikcionalizacijom onih segmenata priče koji nedostaju, rekonstruira povijesni nastanak virusa i njegovo širenje afričkim kontinentom od južnog Kameruna do Kinshase. Tako da paralelno pratimo priču o HIV-u i njegovom nastanku početkom dvadesetog stoljeća te utrku s vremenom u kojem se već događa epidemija, a timovi znanstvenika različitih generacija u SAD-u, Njemačkoj i Francuskoj, pokušavaju što više saznati o virusu koji postaje najveća epidemija kraja dvadesetog stoljeća. Quammen je majstor balansiranja i stilizacije egzaktnih podataka što bi vjerojatno trebala biti najvažnija odlika jednog popularnozanstvenog autora i putopisca. Nadam se da će informacija o ovom naslovu i autoru doći i do naših izdavača i da će knjiga biti prevedena i izdana u popularnijoj nakladi. Čini mi se da ovakav tip sadržaja doprinosi masovnijem, a istovremeno točnom, prijemčivom i krajnje nedosadnom informiranju šire populacije o temi koja nas je zatekla posljednje dvije godine i pokazala da je ovaj tip popularnoznanstvenog diskursa možda i jedina prava popularna alternativa antivakserstvu.