Nažalost, Državni zavod za statistiku pri praćenju robne razmjene Republike Hrvatske s inozemstvom ne pokriva uvoz ideoloških “roba”. No, bez obzira na izostanak preciznih podataka, prilično pouzdano možemo ustvrditi da uvoz ideja i opsesija američke desnice kontinuirano raste. Ponekad dolazi do krivih srastanja tih ideja i opsesija s domaćim katolicizmom i konzervativnom tradicijom, ali postoje i gotovo pa bešumna prevođenja u naš kontekst, poput, na primjer, onog u kojem jugoslavenske elite vrlo lako preuzimaju ulogu američkih “obalnih” elita. A neka su prevođenja još na čekanju.
Ne znamo stoji li iza tog konkretnog čekanju slab prijevodni potencijal domaće kapitalističke klase ili su zakrčeni i ideološki opskrbni lanci, ali nikako da kod nas primijetimo aktivaciju možda trenutno i najvažnije opsesije američke desnice. Naime, tamošnji je desni um, sastavljen od desne frakcije (fosilnog) kapitala i “organskih intelektualaca”, suočen s dinamikom i kontradikcijama suvremenog kapitalizma, zaključio da se kapitalistička klasa ne ponaša sukladno zahtjevima samog kapitalizma već da koristi vlasničke i upravljačke ovlasti da promovira lijeve ili “woke” politike. Da, ludo je kao što i zvuči. No, to nas ne abolira od zadatka shvaćanja izvora ovakvih ideja. Jer koliko god nekad ideje desnice bile potpuno lude one odnekud crpe socijalnu uvjerljivost. Pa čak i onda kada tvrde da najmoćniji kapitalisti svijeta i Wall Street rade protiv samog kapitalizma i tako ponavljaju tezu iz Komunističkog manifesta o klasi koju je kapitalizam proizveo i koja će postati grobar kapitalizma. Samo su zamijenili uloge klasama: Marx i Engels su očito krivo mislili da će to biti radnička klasa, a oni su pak tu ulogu namijenili buržoaziji.
Dakle, odakle socijalna uvjerljivost tako bizarnoj ideji? Odgovor se krije u takozvanim ESG investicijama. ESG je akronim koji stoji za “environment, social and governance“, što u prijevodu znači da se radi o investicijama koje u obzir uzimaju zaštitu okoliša, društvenu odgovornost i upravljanje. Posrijedi je relativno rasprostranjen investicijski kriterij koji se dodaje onom ključnom i neophodnom, a to je profitabilnost. Američka desnica predvođena Republikancima pak smatra da se iza tih novih kriterija krije politička agenda neprikladna samoj poslovnoj djelatnosti i da je riječ o promoviranju političkih ideja van zone reprezentativne demokracije: privatni investitori koriste vlastiti monopol na odlučivanje o alokaciji kapitala kako bi ostvarili političke ciljeve. A realizacija političkih ciljeva mora biti podložna demokratskim procedurama, a ne privatnim odlukama najmoćnijih ljudi. I tu je desnica u pravu i tu leži dimenzija socijalne uvjerljivosti, ali izvlače krivi zaključak: nije potrebno depolitizirati ekonomiju tako da se investitori ne smiju baviti političkim pitanjima već ju je nužno politizirati tako da privatni vlasnici nemaju monopol na odluke o investicijama i da alokacija kapitala bude podložna demokratskim procedurama i društvenim interesima.
Krivi zaključak proizlazi, između ostalog, i iz krivog tumačenja motivacije koja stoji iza ESG investicija. Naime, u povijesnim razdobljima izostanka snažnog pritiska organizirane radničke klase sama kapitalistička klasa često “poludi”: gubi homogenost i sklonost racionalnom upravljanju u općem (klasnom) interesu. Dolazi do unutarnjih klasnih sukoba s ideološkim premazom. Posljednjih smo godina svjedoci raznih “zastranjenja”: od kripto entuzijazma preko Elona Muska kao takvog do ovih ideja desne frakcije američkog kapitala. Frakcije kapitala koje stoje iza ESG investicija nastoje se, barem donekle, oduprijeti tim zastranjenjima i imaju za to konkretne poslovne i povijesne razloge. Za početak, s obzirom na razine trenutnih ekonomskih i političkih turbulencija u svoje računice polako uvode i ciljeve koji nisu vezani isključivo za kratkoročne profite već za dugoročnu stabilnost kapitalističkog sustava.
Među te ciljeve svakako spada ekološka održivost. Da ne bi bilo zabune, nezanemariv dio poslovne brige za ekologiju spada u greenwashing i licemjerje, što je vidljivo i u daljnjim investicijama u fosilna goriva, ali oni dobro znaju da je prebacivanje na obnovljive izvore energije dugoročna nužnost. To što se ta nužnost kosi s kratkoročnim profitima američkih naftnih korporacija koje financijskom podrškom stoje uglavnom iza Republikanaca ne znači, kako to sami Republikanci tumače, da je posrijedi korištenje investicijskih alata za ostvarivanje političkih ciljeva. Kao što ne znači ni da korporativna briga za različitost i inkluzivnost nema ishodište u zahtjevima samog poslovanja. Pored toga što upravljačka klasa u SAD-u više nije isključivo muška i bijela kao prije pedesetak godina, tako ni potrošači nisu više dominantno bijeli. Korporativni brendovi su u prvom redu usmjereni na mlađe gradsko stanovništvo koje prilično odudara od uobičajene republikanske konzervativne baze: i rasno i godinama. Sasvim je normalna poslovna odluka da svoje kampanje, koje uključuje i famozne “treninge raznolikosti” među zaposlenicima, usmjere na tu populaciju. Između ostalog zato što će i duže živjeti i samim tim postoji veći potencijal lojalnosti brendu. Također, ne radi se samo o američkom već i međunarodnom tržištu koje je po logici stvari rasno i politički raznoliko.
Desnica je, dakle, zamijenila uzroke i posljedice. Ne radi se o tome da se koriste investicijski alati za promjenu političke stvarnosti već se promijenjena politička stvarnost koristi za prilagođavanje investicijskih alata i poslovnih taktika. Nekad to prilagođavanje ispada nespretno kao u slučajevima dramaturški “neopravdanog” uvođenja “drukčijih” likova u Netflixovim serijama, ali ne znači da ti “drukčiji” ljudi ne trpe diskriminaciju u stvarnom životu jer se scenarist nije najbolje prilagodio zahtjevima vlasnika koji proizvod prodaju diljem svijeta, a ne samo u četiri zida “običnih” bijelih ljudi. Kao što ne znači ni da je poslovna briga elita za raznolikost i društvenu odgovornost dokaz da problemi s nejednakošću i diskriminacijom ne postoje već da se radi o izmišljenoj viktimologiji i. Ali dok god se kapital ne bude optuživao za ono što se oduvijek i optuživao – nejednakost, eksploataciju i profitno investiranje koje zanemaruju društvene potrebe – desnica će moći jahati na ideji koalicije elita i, po njima, navodno ugroženih skupina. Kao što smo više puta na ovim stranicama naglasili, socijalnu uvjerljivost desnici prije svega jamči socijalna neuvjerljivost ljevice.