Na nedavnim prištinskim prosvjedima koji su na ulice izveli desetke tisuća ljudi jedan od ključnih zahtjeva bila je nacionalizacija kompleksa rudnika Trepča. Oko tog poznatog rudnika koji je odigrao ulogu u nekim od ključnih epizoda u procesu raspada bivše države danas se spore Republika Srbija i Republika Kosovo.
“Trepča radi, Beograd se gradi” uzrečica je koju na srpskom znaju svi na Kosovu. Čak i ljudi koji žive u ruralnim dijelovima Kosova i obično ne govore srpskohrvatski, no također i mladi ljudi koji nisu učili srpskohrvatski u školama. Ova se uzrečica često čula na demonstracijama na Kosovu 1980-ih i početkom 1990-ih godina koje su nagovijestile raspad Jugoslavije. Kosovski Albanci vjeruju da je u Jugoslaviji Kosovo bilo eksploatirano i da je logika nejednakog razvoja zaslužna što je ostalo najsiromašniji dio zemlje. Razvoj industrije na Kosovu u tom razdoblju nije pratio razvoj Kosova kao pokrajine. Rast osjećaja eksploatiranosti i neravnopravnosti rastao je među kosovskim Albancima naročito nakon ukidanja autonomije 1989. i s jačanjem utjecaja Srbije u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Kosovska društvena poduzeća koja su proizvodila i izvozila u to vrijeme (sada uglavnom privatizirana i korištena samo kao skladišta) prošla su u to vrijeme etničko čišćenje: nakon 1989., kada se radnička klasa suprotstavila ukidanju autonomije Kosova, albanski radnici izbacivani su s posla. Sve je počelo kada su rudari Trepče pokrenuli višednevni štrajk u rudniku Stari Trg čime je njihov problem zadobio pozornost šire jugoslavenske javnosti i tadašnjih visokih funkcionera.
Rasprostranjeni osjećaj među kosovskim Albancima da su jugoslavenska kolonija poticao je iz činjenice podrazvijenosti te pokrajine unatoč velikom bogatstvu u rudnim resursima, a bivša socijalistička država nije svoje građane uspjela uvjeriti u proklamirani cilj jednakosti za sve. Na rudarskom štrajku 1989. radnici su nosili Titove fotografije, a na snimkama iz tog vremena može se čuti socijalistička retorika radnika i njihovo naglašavanje socijalističkih vrijednosti u raspravama s jugoslavenskim funkcionerima koji su ih došli uvjeriti da prekinu štrajk. Milan Kučan, tadašnji slovenski predsjednik izjavio je: “Štrajk na Starom Trgu ne brani samo autonomiju Albanaca i Kosova. Brani Jugoslaviju, sve njezine republike i narode, uključujući i Sloveniju.” Taj trenutak označio je početak raspada Jugoslavije koji će kulminirati oružanim sukobima 1990-ih.
Petnaest godina nakon posljednjeg od ratova u procesu raspada Jugoslavije, onoga između Kosova i Srbije, rasprava o Trepči se ponovno otvorila. Srbija, koja još smatra Kosovo dijelom svoje teritorije, poduzela je diplomatske i administrativne akcije te održala konferenciju povodom nedavne najave kosovske vlade o početku procesa nacionalizacije Trepče.
Kratka povijest Trepče
Trepča je postojala kao rudnik još u Srednjem vijeku, no prve ozbiljne radove ondje napravila je britanska kompanija Selection Trust Ltd, koja je 1925. godine kupila rudnike od Srbije i potom uspostavila Trepča Mines Ltd. Samo za ilustraciju, u 1935. godini ostvarili su profit od preko 200.000 funti od olova i cinka. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Trepčom su upravljali nacisti, a od 1944. preuzimaju je partizani. Razdoblje od 1970-ih (kad je povećana autonomija Kosova) do 1980. (godine Titove smrti), zlatno je doba Trepče u kojem se prometnula u jedno od najvažnijih poduzeća Jugoslavije. Od običnog rudnika pretvorila se u poduzeće aktivno u različitim dijelovima Kosova, te je uz crpljenje ruda razvila i preradu. “Na vrhuncu svog djelovanja 1980., Trepča je osiguravala posao za 22.500 radnika i imala prosječni godišnji promet od 100 milijuna dolara”, kaže se u UNDP-ovom izvještaju iznijetom na konferenciji u Prištini prije nekoliko godina.
Tijekom 1990-ih (nakon ukidanja autonomije Kosova), kada su Albanci na Kosovu izgradili paralelni zdravstveni i obrazovni sustav te druge javne servise jer su bili masovno izbacivani sa svojih radnih mjesta, Trepča je također doživjela pad proizvodnje. Nestabilnost situacije u tom periodu pridonijela je divljoj i ilegalnoj eksploataciji Trepče. Zakonitost procesa pretvorbe Trepče tijekom 1990-ih je dvojbena. Primjerice, Trepča je 1991. reorganizirana pod nadzorom Nikole Šainovića, tadašnjeg ministra rudarstva i energije, koji je danas osuđeni ratni zločinac. Kompleks je 1997. godine trebao biti privatiziran zajedno s još 75 kompanija. Te je godine uprava potpisala sporazum sa grčkom kompanijom Mytilineos, koja sada potražuje dugovanja od Trepče, i nije jedina tvrtka s takvom vrstom potraživanja. Prema izvještaju UNMIK-a (Misija Ujedinjenih naroda na Kosovu koja je upravljala Kosovom od 1999. do 2008.), 66% dionica Trepče pripada srbijanskom Fondu za razvoj, 27% su dionice države, 2,5% pripada Jugobanci, 2,5% Progresu i Beobanci, a 2% Elektroprivredi Srbije. No ovaj proces izveden je u vrijeme kad je oružani sukob između Srbije i Kosova već započinjao, što sam proces privatizacije čini vrlo upitnim.
Da stvar dodatno ilustriramo, navedimo slučaj Novaka Bijelića, koji postaje direktor Trepče 1995., a osim toga bio je vlasnik i kompanije FAGAR u Podujevu. Bijelić je također bio član jugoslavenske Savezne skupštine. Kada je Trepča 1997. bila u minusu od 20 milijuna njemačkih maraka na bankovnom računu, Bijelić je naložio da tvrtka izvrši sve financijske transakcije cesijom kroz FAGAR Podujevo. Ovo pokazuje na koji je način profit Trepče korišten u druge svrhe.
Potraživanja iz Srbije
Najozbiljnija potraživanja od Trepče dolaze od grčke kompanije Mytilineos, koja je devedesetih sklopila sporazum s nacionalnom jugoslavenskom kompanijom Genex, za koji su jamčile nacionalne jugoslavenske banke Jugobanka i Beobanka. Tri spomenute kompanije i banke bile su poznate po vezama sa Slobodanom Miloševićem i njegovom obitelji. One od Trepče također potražuju dugovanja. No šanse da dobiju ovaj slučaj u bilo kakvoj međunarodnoj arbitraži su praktično nepostojeće. Još jedan potraživač je država Srbija, kao nasljednica srbijanskog Fonda za razvoj, koji je prema dokumentima većinski vlasnik dionica Trepče. Međutim, nakon proglašenja kosovske neovisnosti i odluke Međunarodnog suda pravde da se proglašenjem kosovske neovisnosti ne krši međunarodno pravo, nije izgledno da će Srbija ikada upravljati Trepčom. Najbolji mogući scenarij za Srbiju bio bi onaj prema kojem Kosovo, u slučaju nacionalizacije Trepče, ima obvezu isplatiti potraživanja Srbiji.
Kosovo ima pravo upravljati imovinom koja se nalazi na njegovu teritoriju. Prema Ahtisaarijevom planu i UNMIK-ovim zakonima, Kosovu je zajamčeno pravo da odbije servisirati nelegitimni dug. Tu je riječ o dugovima koji su napravljeni u ime Trepče u Miloševićevo vrijeme, o novcu kojim su najvjerojatnije financirani ratovi u bivšoj Jugoslaviji i na Kosovu. Koliko se za sad može reći, u slučaju međunarodnog procesa Kosovo može koristiti odluku Međunarodnog suda pravde, međunarodni akt o nelegitimnom dugu kao i druge argumente da dobije ovaj slučaj. Na ovaj način, Kosovo može barem odbiti veliki dio navodnih dugova. U svakom slučaju, kosovska vlada spremna je preuzeti preko 1,4 milijarde eura duga u slučaju revitalizacije Trepče.
Trepča je danas pod upravom Kosovske agencije za privatizaciju, čiji se upravni odbor sastoji od pet članova i jednog promatrača EU. Dva člana odbora su Albanci, jedan je manjinski predstavnik, a dva potječu iz međunarodnih krugova. Upravni odbor namjerava 2. veljače proglasiti likvidaciju Trepče ako do tad ne dođe do restrukturiranja i ako se ne donese odluka o pretvaranju u javno poduzeće.
Spriječena nacionalizacija
Uzimajući u obzir činjenicu da je likvidacija mogući rasplet te da bi, ukoliko do nje dođe, ilegalni potraživači (primjerice Srbija, ili bilo koje poduzeće koje od Trepče potražuje dugovanja) mogli preuzeti Trepču, vlada Kosova odlučila je preuzeti Trepču od Kosovske agencije za privatizaciju i ponovno je nacionalizirati. U ponedjeljak 19. siječnja, sazvana je posebna sjednica kako bi se odobrio nacrt Zakona o javnim poduzećima, a koji bi nadležnost nad Trepčom dao kosovskoj vladi. Uslijedila je brza reakcija premijera Srbije Aleksandra Vučića objavljena na naslovnicama srbijanskih medija koje su ga predstavljale kao spasitelja Trepče. Malo potom, kosovska vlada je najavila odgađanje procesa nacionalizacije Trepče. Međutim, vlada je predložila neke amandmane na postojeći Zakon o javnim poduzećima kako bi spriječila početak likvidacije Trepče čija budućnost i dalje ostaje neizvjesna. Treba naglasiti da prema najvjerodostojnijim kosovskim novinama Koha Ditore, plan da se Trepča učini javnim poduzećem nije spriječila intervencija Srbije, nego je to učinilo američko veleposlanstvo koje smatra da proces “nacionalizacije ne odgovara ideološkom profilu dviju desničarskih stranaka PDK i LDK koje trenutno vladaju Kosovom. Amerikanci su također procijenili štetnom ideju da vlada preuzme potraživanja dugovanja u iznosu od preko milijardu eura.”
Srbijanski premijer Vučić zahtijeva da se ovo pitanje nađe na dnevnom redu briselskih pregovora između Kosova i Srbije, no Kosovo, s druge strane, kategorički odbija tu mogućnost, smatrajući pitanje Trepče unutarnjim pitanjem zemlje. Direktor instituta RIINVEST na Kosovu, ekonomski stručnjak Lumir Abdixhiku, dao nam je u razgovoru dva moguća rješenja za slučaj Trepče:
1) Trepča može postati javno poduzeće, što bi značilo preuzimanje potencijalnih dugova u iznosu od 1,4 milijarde eura. Ovo također sadrži mogućnost da se, s obzirom na situaciju u kojoj su dugovi napravljeni, nakon procesa međunarodne arbitraže dugovi smanje na nulu.
2) Pronalaženje pravnog rješenja za Trepču bez mijenjanja njezinog statusa sve do stručne procjene potraživanih dugovanja i profesionalne evaluacije kapaciteta Trepče, čime bi Trepča ponovno postala jedno od najvažnijih sredstava za ekonomski razvoj Kosova.
Podijeljeni rudnici
Za sada su radnici Trepče podijeljeni: Albanci i Srbi rade odvojeno u istom poduzeću. Ili točnije: samo dolaze na radno mjesto kako ne bi izgubili posao. Izvode se tek simbolična rudarska iskapanja. Jedna stvar je jasna: ako se rudnik Trepča na bilo koji način želi učiniti funkcionalnim, ne smije biti podijeljen, jer su njegovi ogranci međusobno ovisni. Srpska lista za sada se sporazumjela s kosovskom vladom (koje je i Srpska lista dio) o pokretanju promjena potrebnih za likvidaciju Trepče. No ta stranka stavove usklađuje s Beogradom po pitanju zahtjeva da se Trepča stavi na dnevni red pregovora koji će se voditi u Bruxellesu.
Čini se da pravu opasnost ne predstavljaju potraživanja Srbije ili drugih vjerovnika, već pritisak međunarodne zajednice zainteresirane za privatizaciju Trepče. Privatizacija bi dovela ne samo do eksploatacije rudnika Trepče, nego i do povećane eksploatacije Srba i Albanaca kao radnika. Trepču bi trebalo zaštititi od privatizacije, jer bi ponovnim pokretanjem proizvodnje u statusu javne kompanije mogla postati najvažniji mehanizam integracije Srba i Albanaca na Kosovu. Obje strane bi se okoristile time, dok bi privatizacija izvukla potencijalni profit iz obje zajednice. U međuvremenu, situacija na Kosovu je usijana. Skoro svaki dan događaju se prosvjedi u različitim gradovima Kosova. Ukoliko vlada ne uspije uvjeriti građane da će javna imovina pripasti kosovskom narodu, daljnji neredi su neizbježni.
S engleskog prevela Milena Ostojić