Prošli tjedan je hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš predstavio svoju reformu zdravstva. Međutim i njegovu reformu i press konferenciju povodom te reforme, zasjenilo je izlaganje šefa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ukratko, Lucian Vukelić, ravnatelj HZZO-a, u svom je ekspozeu, prvo, poslao packu građanima da mogu biti zadovoljni našim zdravstvenim sustavom jer nemaju ogromne troškove liječenja kao Amerikanci, a onda ih je još nazvao bahatim jer misle da je zdravstvo besplatno.
Naravno, nitko od građana ne misli da je zdravstvo besplatno, kao što nitko od studenata 2009. prilikom blokada fakulteta nije mislio da je visoko obrazovanje besplatno. Ono što smo mislili tada i sada jeste da i zdravstvo i školstvo moraju biti javno financirani i dostupni svim građanima. No izjave Luciana Vukelića osim o njegovom karakteru (bahati sredovječni muškarac), govore i o dogmama ekonomike (našeg) zdravstva. A dogma je, slikovito rečeno, sljedeća: javni zdravstveni sustav je kao poduzeće u permanentnoj krizi, a da bi opstalo moramo provoditi konstante mjere štednje i ponašati se prema njemu kao da se radi o našem kućnom budžetu u vrijeme krize. Odnosno, manje trošiti.
Jučer je konferenciju za medije održala i Ana-Maria Šimundić, nova ravnateljica zagrebačke gradske bolnice Sveti Duh. Šimundić je preuzela bolnicu od stare uprave s primarnim ciljem osiguranja pune zdravstvene zaštite s obzirom da je bolnica Sveti Duh zbog tihog marša katoličkog civilnog društva našim zdravstvenim institucijama, a i liječničkim strukovnim organizacijama, dugo godina odbijala pružiti zdravstvenu uslugu prekida trudnoće. U mandatu ravnateljice Šimundić napokon je oformljen medicinski tim koji vrši abortuse u Svetom Duhu. No prije nego je govorila o tome, ravnateljica Šimundić uz prisustvo gradonačelnika Tomaševića, istaknula je “pozitvne poslovne rezultate bolnice” te “smanjenje manjka prihoda” u odnosu na poslovanje prošle upravu. Tomašević je to potvrdio i još dodao da se zbog “bolje kontrole javnih nabava” ravnateljica Šimundić susreće sa stalnim pritiscima i anonimnim prijavama. Šimundić, očito poslovanje bolnice vodi odgovornije nego ranije uprave, što je i sama posvjedočila izjavom da bolnicom upravlja kao “kućanskim budžetom”. Na prvi pogled je riječ o pozitivnom iskoraku koji sprječava direktan upliv različitih privatnih interesa (koji vjerojatno stoje iza anonimnih prijava) u funkcioniranje bolnice. Međutim, da li je “smanjenje manjka prihoda” ili “upravljanje bolnicom kao kućanskim budžetom” rječnik kojim želimo govoriti o javnom zdravstvu?
Medijski narativ o javnom zdravstvu je postavljen na način da ako želite dobiti bilo kakav legitmitet, o zdravstvo morate govoriti rječnikom robno-tržišne proizvodnje (“smanjenje manjka prihoda”), a da bi ste bili prepoznati kao odgovorni upravitelj onda morate o kolektivu kojem ste na čelu govoriti kao o svojoj obitelji, odnosno kućanstvu (“prevrćem svaku kunu”). S time se svi lako poistovjetimo, a i stvorimo određenu emocionalnu apelaciju s obzirom na to koliko je teško danas održavati kućanstvo na pozitivnoj nuli.
Grčki ekonomist Yanis Varoufakis u vrijeme zadnje ekonomske krize (2012.) upozorio je na zamke koje ovakav medijski narativ stvara, odnosno metafore koje ekonomiku zdravstva, u našem slučaju, svode na ekonomiku kućanstva ili ekonomiku robno-tržišne proizvodnje. Varoufakis je to nazvao zabludom agregacije. Pojednostavljeno rečeno, ne možemo uspoređivati ekonomiku individualne zarade i potrošnje, odnosno obiteljskih prihoda i rashoda s onima zdravstvene ustanove, privatnog poduzeća i na kraju nacionalne privrede. Jednostavno, logike su drugačije, a analogije i metafore su, samim tim, pogrešne. A ako se ponavljaju dovoljno dugo i često, postanu i jedini jezik kojim razumijemo i govorimo o zdravstvu.
Naš politički ekonomist, Toni Prug, na Biltenu je nedavno pisao o tome da u dominatnim javnim narativima profitna proizvodnja i njena “komercijalna racionalnost” postaju jedini poželjni društveni oblik proizvodnje. Pa onda lako dolazimo do toga da nam je rječnik ekonomike zdravstva jednak onom privatnog poduzeća, a upravljačke vještine se mjere sposobnošću stalnog provođenja mjera štednje po uzoru na kućanstvo u vremenu krize. Osim medijskog polja, tome doprinosi i obrazovni sustav i u ekonomiji, ali očito i u javnom zdravstvu, gdje, kako Prug ističe, dominira mainstream ekonomska teorija u kojoj se profitna robno-tržišna proizvodnja smatra proizvodnjom kao takvom, a javni sektor i javna proizvodnja se onda podvrgavaju pravilima i pojmovniku robno-tržišne proizvodnje. O zdravstvu bismo, napokon, trebali govoriti u terminima solidarnosti i jednakosti, a manjak prihoda ostaviti, eventualno, knjigovodstvu.