U nastojanjima da se predstavi par u kojem je muškarac celebrity breadwinner, a žena samo, eto, njegova žena, medijska je industrija davnih dana smislila formulu po kojoj iza svakog uspješnog muškarca stoji (ubaci epitet) žena. Tom se formulom otvarao prostor za tabloidni narativ o njihovom privatnom životu, a i nastojalo običnoj ženi pridati ponešto egalitarniji status. Nije on sam mogao uspjeti, morao je biti netko iza njega. Netko tko mu kuha, pere i čuva djecu. Na prvi pogled djeluje kao da se radi o nekovrsnom društvenom priznavanju kućanskog rada. Ona je zbog svog tog nevidljivog rada ipak zaslužila vidljivost kakvu donose medijske naslovnice.
Pored toga što tržištu prilagođen žanr lijepih ljubavnih i obiteljskih priča nije baš najprikladniji oblik društvenog priznanja, formula u sebi sadrži priličnu dozu mizoginije koja se može aktivirati po potrebi. Naime, sama činjenica da žena djeluje iz pozadine uvijek sa sobom nosi potencijal manipulacije. Ako po ničemu drugome onda po scenskoj metafori. Svi smo u brojnim varijantama naletjeli na “opravdanja” neočekivanih ili nepoželjnih ponašanja muškaraca u obliku prebacivanja krivnje na partnericu: “ma to sigurno ona nešto, nije on prije bio takav…”. Ona, dakle, sjedi doma i smišlja manipulacije, dok on neumorno radi i nema vremena za takve rabote. Ako se pak postavi pitanje zašto je on podložan tim navodnim manipulacijama, poslovičan odgovor uvijek se nalazi u ženinoj “moći” da mu uskrati seksualno zadovoljstvo. Tretman ženine seksualne želje kao “moći” kojom samo manipulira muškarcem u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva nije samo krajnje stupidna interpretacija ženske seksualnosti već i itekako korištena podloga za opravdavanje silovanja u braku i vezama.
Vratimo se na prevladavajuće medijske obrasce. Danas se žena koja “stoji” iza uspješnog muškarca, često sportaša, u hrvatskom medijskom prostoru definira ili kao samozatajna ili kao fatalna. Najnoviji primjer je nedavni intervju s Kristinom Milković Čilić, suprugom tenisača Marina Čilića, koja je u opremi na naslovnici proglašena samozatajnom. Ali primjera je mnogo, samo upišite u tražilicu jednu ili drugu odrednicu i pronaći ćete mnoštvo materijala. Kao samozatajna se tretira ona supruga koja ne želi sama puno izlaziti u medije, koja je posvećena djeci ili koja ima dva završena fakulteta, poput Kristine Milković Ćilić, ali to se ne zna. Samozatajna supruga je “prihvatila” namijenjenu joj ulogu: ako sama nije uspješna po nekim poslovno/obrazovnim kriterijima ponizno će se prepustiti ulozi majke i supruge, a ako je, isto će se ponizno prepustiti toj ulozi, ali neće se hvaliti uspjesima jer je – samozatajna.
No, sama odrednica samozatajnosti u sebi krije potencijal tajnog djelovanja, spomenute manipulacije. Koliko god da je samozatajnost cijenjena osobina ona u sebi određenu dozu neproničnosti. Čim dođe do problema u vezi ili neke pogreške koju je muškarac učinio, ženina samozatajnost postane usual suspect. Ona ga je na neki način, izravno ili neizravno, nagnala na takvo nešto. I ona u tom trenutku postaje fatalna. Ona postaje ona sudbinska sila – dakle, ne ljudsko biće sa svojim mislima i željama – koja urođenim manipulatorskom djelovanjem loše utječe na muškarca. Ukratko, on ne može biti kriv. Kriva je fatalna žena. Kriva je i ona samozatajna jer u sebi uvijek nosi mogućnost fatalnosti. I upravo se u takvim, naizgled nevinim izborima riječi u opremanju članaka ili tumačenju odnosa, krije “lukavstvo” patrijarhata koje nerijetko proizvodi pitanje: pa zašto se bore više, imaju sva prava?