U Sloveniji se priprema treća faza privatizacije od osamostaljenja. Prva faza, s početka devedesetih, u maniri šok terapije, vrlo brzo je ublažena prelaskom na gradualni model koji je Sloveniju u jednom periodu učinio uspješnom tranzicijskom pričom. Taj je model dvijetisućitih ustupio mjesto novoj fazi privatizacije karakteriziranoj ponajviše menadžerskim preuzimanjem poduzeća. Treća faza, koja upravo predstoji, ishod je diktata iz Bruxellesa i pokušaj sanacije javnih financija čija je nestabilnost prouzrokovana upravo sanacijom posljedica druge faze. No ovaj put cijela priča neće proći bez otpora.
Jesu li naši političari idioti? Izgledaju kao idioti, govore kao idioti, ponašaju se kao idioti, no neka vas to ne zavara, oni stvarno jesu idioti. A budući da su vladajuće ideje uvijek ideje vladajuće klase, i sami se nalazimo u neprestanoj opasnosti zaraze idiotskim idejama. U razdoblju atenske demokracije u antičkoj Grčkoj, riječ idiotes imala je vrlo preciznu, gotovo tehničku definiciju. Umjesto ograničenog i općenito glupog čovjeka, što je značenje koje riječ idiot dobiva pri kraju srednjeg vijeka, u vremenu polisa idiot je bila politička oznaka. Točnije, politička uvreda. Idiot je bio netko tko se mogao, ustvari morao, baviti javnim pitanjima, ali je to svjesno odbijao. Idiot je obuzdavao političku životinju u sebi, odricao se sfere društvenoga te umjesto toga ostajao uronjen u samodovoljnu i samodopadnu privatnost. Idiot je dobrovoljno pristao na niži duhovni, to jest politički stupanj razvoja. Gledano Freudovim očima, moglo bi se reći, poput djeteta koje nikada ne napreduje iz oralne, analne ili genitalne faze. Naravno da atensku demokraciju nipošto ne treba idealizirati, budući je ipak u praksi bila ograničena na manjinu stanovništva – žene, robovi i ostali bili su isključeni iz demokratskih procesa. No kod njih se – za razliku od idiota – nije radilo o dobrovoljnoj odluci.
Zanimljivo je da je oznaka idiot predstavljala univerzalnu društvenu kategoriju, svi Grci su bili rođeni kao idioti, za njih je to bilo prirodno ljudsko stanje, način na koji ljudi ulaze u svijet. No protiv takvog stanja se moglo i moralo boriti, obrazovanjem je od prirodnog idiota mogao nastati društveni građanin. Ustrajavanje na prirodnom stanju čak i onda kada je pojedinac imao mogućnost i dužnost da ga nadiđe, smatrano je stoga infantilnim, zlouporabom vlastitog razuma i društvenih potencijala. Idiotizam je kasnije postao, sve do dolaska prosvjetiteljstva, nametnuta društvena norma. Slobodu nekolicine (aristokracija) zamijenila je sloboda jednoga (monarhija). Pet godina prije Francuske revolucije Kant je stoga, i te kako opravdano, zapisao: “Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz njegove samoskrivljene maloljetnosti. Maloljetnost je nesposobnost poslužiti se vlastitim razumom bez vodstva nekog drugog.” Maloljetnost, tj. nezrelost, infantilnost, idiotizam. Ta tko se samo ovih osobina ne bi sramio i trudio ih prevazići? Unatoč svoj turbulentnosti ljudske povijesti ipak se čini da ona napreduje, da idiotizam u 21. stoljeću više nije prihvatljiva društvena praksa, zar ne? Ne. Ne samo da je itekako prihvatljiva društvena praksa, već ju – za razliku od atenske demokracije koja ju je odbacivala i smatrala sramotnom – buržoaska demokracija postavlja na pijedestal te joj se klanja. Posvetimo se sada idiotizmu privatizacije kojega u Sloveniji provode Miro Cerar i njegova desna ruka, ministar financija Dušan Mramor.
Tri faze privatizacije
Takozvana “divlja privatizacija” bila je prva faza u koju Slovenija ulazi neposredno nakon osamostaljenja od Jugoslavije. Kao što joj samo ime govori, u toj je fazi prevladavala divlja, netransparentna i štetna privatizacija do tad društvenog vlasništva. U toj fazi se na razne nezakonite načine u privatne džepove slilo – preračunato u današnje uvjete – više od milijarde eura. Usporedbe radi, bruto domaći proizvod Slovenije je u trećem kvartalu 2014, iznosio 9,6 milijardi eura, a u prvom kvartalu 1995. godine iznosio je 2,3 milijarde eura. Nakon toga slijedi druga, regulirana faza privatizacije. Po tom pitanju oslanjamo se na izvrsnu studiju Branka Bembiča “Kolika je borbena spremnost socijalnog partnera?”. Bembič slovensku tranziciju opisuje kao neprestanu borbu dvaju konkurentnih i međusobno isključujućih pristupa. Prvi, karakterističan za veći dio istočne Europe, bila je zloglasna “šok terapija” Jeffreya Sachsa. Jezikom političke ekonomije, radi se o brzoj stabilizaciji cijena, fiksiranju deviznog tečaja, balansiranom proračunu, administrativnom restrukturiranju poduzeća i banaka te centraliziranoj privatizaciji. Taj je model početkom devedesetih zagovarao i Lojze Peterle, prvi predsjednik vlade, danas europski zastupnik iz redova demokršćana. Pobjedu je odnio gradualni model, koji su zagovarali politički ekonomist Jože Mencinger, tadašnji ministar u Peterleovoj vladi, a danas prvi potpisnik peticije časopisa Mladina pod nazivom “Spriječite rasprodaju!” Mencingerov gradualni pristup uvodi decentraliziranu privatizaciju, fleksibilnu ekonomsku politiku s kliznim deviznim tečajem te postupnu izgradnju institucija kapitalističkog tržišta.
Konsolidacija vlasništva, odnosno drugi val privatizacije poduzeća nastavlja se kroz drugu polovicu devedesetih godina. Do 2004. godine i ulaska Slovenije u Europsku uniju, vlasnička struktura slovenskih poduzeća već se dramatično promijenila. Udio velikih dioničara u prosjeku se povećao za trećinu, dok se istovremeno udio malih dioničara, tj. radnika, smanjio za trećinu. Drugi val privatizacije kulminaciju dosiže u razdoblju između 2004. i 2008. godine, za vrijeme prve vlade Janeza Janše. Razdoblje karakteriziraju zloglasna “menadžerska preuzimanja”, kada su zbog rekordno niskih kamatnih stopa brojni menadžeri uzimali kredite kod banaka koje su kasnije servisirali iz redovnog novčanog toka poduzeća. Sve je to još nekako funkcioniralo dok nije došlo do sloma financijskih tržišta i presušivanja novčanih tokova zaduženih poduzeća. Budući da su njihove vlasnice bile banke, morale su snositi teret nenaplativih kredita, točnije, ti privatni gubici socijalizirani su kroz dokapitalizaciju koju je provela država. Danas postoji SDH – Slovenski državni holding, u kojem su objedinjena sva loša potraživanja, a čija je zadaća rasprodaja, tj. privatizacija tvrtki. Treći val privatizacije tema je koja će sljedećih tjedana u velikoj mjeri utjecati na stabilnost, odnosno mogući pad vlade Mire Cerara.
Transformacije vlasničkih odnosa
Pokušajmo sada spojiti oba kraja lanca, konceptualni idiotizam privatnog vlasništva s jedne strane te konkretnu političko-ekonomsku situaciju u Sloveniji s druge. U niti jednom drugom načinu proizvodnje pojedinac nije u rukama držao toliko društvene moći koliko je danas može imati kapitalist, odnosno kapitalistička klasa. Veličanstven upad buržoazije, poput vihora, na pozornicu svjetske povijesti najbolje opisuje sam Karl Marx u Komunističkom manifestu. Za buržoaziju kaže kako je u povijesti odigrala nadasve revolucionarnu ulogu te nagovijestila za što je sve kadra ljudska djelatnost. Egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale padaju u sjenu novih, neslućenih čudesa modernog razvoja. Nevjerojatna društvena moć koju stvara i upreže kapitalizam temelji se na neprestanom razvlašćivanju onih koji uistinu proizvode – radnika. Vlasništvo manjine producira se neprestanim razvlašćivanjem većine. U tom svjetlu treba pristupiti i formuli 99–1, 99 posto proizvodi sve, a ne posjeduje ništa, dok 1 posto ne proizvodi ništa, a posjeduje sve. Kada govorimo o ukidanju privatnog vlasništva, dakle, govorimo o ukidanju stanja u kojem većina čovječanstva nema ništa osim svojih ruku i glave koje mogu prodavati na tržištu radne snage. Štoviše, Marx je tvrdio kako je već dioničko društvo, dakle neposredni oblik društvenog kapitala, nešto što prelazi okvire kapitalizma. Radi se o ukidanju privatnog vlasništva nad kapitalom u okviru samog kapitalističkog načina proizvodnje (vidi III. tom Kapitala). Društvena proizvodnja kao sadržaj već nadilazi formu, privatno vlasništvo.
Što da se radi? U svakom slučaju, i privatizacijski i protuprivatizacijski tabor slažu se u jednome – potrebne su korjenite promjene. Zagovornici privatizacije, na čelu s predsjednikom vlade Mirom Cerarom, ministrom financija Dušanom Mramorom, kao i opozicijskim strankama Slovenskom demokratskom strankom (Janez Janša), Savezom Alenke Bratušek te Novom Slovenijom (Ljudmila Novak), zajedno s nezaobilaznom falangom vulgarnih ekonomista, u privatizaciji vide konačno rješenje. Suprotstavljeni tabor, na čelu s Ujedinjenom ljevicom (Združena levica), sindikatima i civilnim društvom, privatizaciji se kategorički protivi te je uspio prikupiti već više od 12.000 potpisa na peticiji protiv privatizacije. Mlaku sredinu čini koalicija Socijalnih demokrata i Demokratske stranke umirovljenika Slovenije, koji se uvijek okreću kako vjetar puše, pa su od početne pozicije odlučne potpore privatizaciji u međuvremenu odstupili nekoliko skeptičnih koraka u stranu.
Promjena terapije
Zagovornici privatizacije kao argument navode razne interesne mreže koje su se priključile na državna poduzeća te ustvari djeluju jednako netransparentno i onkraj demokratskog nadzora kao što bi to činila i privatna poduzeća. Stoga, predstavljajući privatizaciju kao rješenje, a u biti se radi tek o legalizaciji postojećih loših praksi, ponašaju se baš poput onog liječnika koji razdragano kliče: “Operacija uspjela, pacijent je mrtav!” S druge strane, civilno društvo, sindikati i koalicija Ujedinjena ljevica predlažu promjenu “terapije”, koja ima potencijal biti uistinu uspješna. Ako smo ranije u tekstu uvidjeli kako dionička društva u kapitalizmu već nadilaze usku formu privatnog vlasništva te da postojeće stanje, u kojem državnim poduzećima upravljaju razni stranački podobnici, nije dobro, onda je potrebno razmisliti o promjeni forme. Ono što nam je zaista potrebno je preobrazba vlasništva u smjeru demokratizacije i većeg uključivanja cjelokupnog stanovništva u procese odlučivanja te upravljanja razvojem i zajedničkom imovinom.
Poduzeća u državnom vlasništvu potrebno je istrgnuti iz ruku svakojakih stranačkih podobnika, a da bismo s njima bili kadri nešto i učiniti, istovremeno ih ne smijemo prodati. Zbog toga je nužno svim snagama usprotiviti se privatizaciji i zaustaviti je pod svaku cijenu. Bila bi to tek prva dobivena bitka u ratu za temeljitu transformaciju vlasničkih odnosa. Zasada stvari izgledaju dobro, prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja privatizaciji se protivi već dvije trećine anketiranih (u usporedbi sa samo polovicom anketiranih u novembru prošle godine). Više od trećine anketiranih spremno je i nazočiti prosvjednom skupu koji će se protiv idiotizma privatizacije održati 7. februara.
Sa slovenskog preveo Goran Matić