Iako medijski pogon već treći dan isključivo prati nedjeljna događanja na autocesti Zagreb Karlovac i sukob Torcide i MUP-a, na socijalnim mrežama se prikralo još nekoliko priča koje su obilježile ovaj vikend. Jedna je zasigurno nedjeljno gostovanje ravnatelja KBC-a Zagreb Ante Ćorušića na HRT-u koji je svojim suludim odgovorima uspio šokirati i Aleksandra Stankovića pokazujući da je u njegovom slučaju riječ o svojevrsnoj psihopatologiji, a ne samo i isključivo HDZ-ovskoj želji za moći. Na tragu tog zaključka je i tekst koji je jutros izašao na Indexu o incidentu iz 2009. Druga pak priča iz domene zdravstvene skrbi, snimak je koji se proširio društvenim mrežama, a koji pokazuje mrtvog pijanog Mladena Grdovića koji, blago rečeno, tetura, a potom i pada nasred pozornice te u ležećem položaju pokušava pjevati svoje hitove sve dok se netko pametan iz osiguranja koncerta nije sjetio maknuti ga i tako time sve prisutne poštedjeti dodatne muke i traume.
Hrvatski mediji već godinama od Mladena Grdovića prave svojevrsnu sprdnju, ali zapravo urbanu legendu za koju smo svi bar jednom posegnuli kako bismo doskočicom opisali pijana stanja u kojima smo se našli mi sami ili naši bližnji. Tako smo i sami sudjelovali u diseminaciji te personifikacije banalne pijandure s estrade, a time zapravo, banalizirali njegove očite probleme s ovisnošću o alkoholu i nasilje u obitelji kojem je dugi niz godina bila izložena njegova bivša supruga Brankica. U sustavu u kojem zdravstvo funkcionira, a mediji nisu banalni do bola, Mladen Grdović bi bio vijest za jedan dan i jedan incident, a ne mali milijun njih kroz dugi niz godina. Da živimo u sustavu u kojem se muškarci ne srame svojih problema s mentalnim zdravljem, onda bi svoje probleme umjesto čašama bevande rješavali redovnim čašicama razgovora i psihoterapije sa stručnim licima. Da javni zdravstveni sustav ima dovoljno kadra koji bi se bavio ovakvim slučajevima, Brankica bi bila pošteđena i masnica i trauma koje će nositi ostatak života. Da živimo u društvu u kojem javni zdravstveni sustav djeluje preventivno, a ne palijativno, Mladen Grdović bio bio upamćen po numerama sa širokim asortimanom dalmatinskih stilskih figura poput kamenih kuća na obali, maslina, bilih košulja, ćaćinih riči i, naravno, drage mame koja loži stari komin.
Ovako ćemo ga pamtit kao još jednog muškarca s kamena koji se nije išao na vrijeme liječiti. Ali problem je naravno širi od strejt maskuline kulture u (nekad) pasivnim krajevima. Sva tri primjera, I MUP vs. Torcida i Ćorušić i Grdović, pokazuju jednu stvar: potpunu kadrovsku i infrastrukturnu zapuštenost naših javnih službi. Dugo godina lošeg upravljanja, mjera štednje, prepuštanja obrazovnog/sportskog/zdravstvenog sustava privatnim i sektaškim interesima, slijepa vjera u europske strukturnu fondove koji će tobože riješiti našu strukturnu zaostalost u europskom kapitalizmu u kojem smo izvoznik obrazovane radne snage i zemlja za odmor zapadnih Europljana. Sve to zajedno se zbilo ovaj vikend u spomenuta tri primjera: policija koja ne zna procijeniti sigurnosnu situaciju s navijačima i čiji kadrovi sjede u nogometno-mafijaškim strukturama; Ćorušić koji vadi pogrešne jajnike ženama i kojeg paralelne klerikalne strukture postavljaju za šefa najveće bolnice u državi; te na kraju taj nesretni Grdović koji se ubija od alkohola u izostanku stručne pomoći dok naši mediji to sve normaliziraju. Međutim, umjesto slaganja totaliteta slike potpuno ruinirane socijalne države na europskoj periferiji, mi ćemo se na sve ove primjere osvrnuti kao na pojedinačne vikend ekscese i zaboraviti ih do sljedećeg produženog vikenda kada Hrvatska, odnosno HDZ, slavi 31 godinu svoje državnosti. Ponekad se desetljećima ne dogodi ništa, a onda u jednom vikendu sva ta desetljeća završe na naslovnici Indexa.