Hrvatskoj nedostaje radnika! To je mantra, ali i nepobitna činjenica o kojoj slušamo već godinama. Pogotovo je glasna ovih dana pred početak turističke sezone 2022. Najdalje je otišao Damir Zorić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) koji je nedavno izjavio da Hrvatskoj fali čak milijun radnika. Vijest je prenesena u svim domaćim i regionalnim medijima, a Zorić je, među ostalim istakao da bi problem nedostatka radnika u Hrvatskoj trebalo riješiti na način da postane radno atraktivna zemlja i da ljudi u nju počnu dolaziti da rade. Među hotelijerima i građevinskim poduzetnicima, u zadnje vrijeme je postao popularan uvoz radne snage iz Indije i Nepala što je nedavno ponovio i najglasniji od poduzetnika, notorni Hrvoje Bujas.
Istovremeno, stotinjak kilometara južno od glavnog grada Republike Hrvatske i pedesetak kilometara od turističke obale koja žudi za novim radnicima, oko bosanskohercegovačkog grada Bihaća, nalazi se na tisuće ljudi u pokretu upravo iz dijelova svijeta iz kojih pametni Hrvati danas uvoze ili žele uvoziti radnu snagu. Većinom je riječ o mladim muškarcima u naponu snage koji osim iz Južne Azije dolaze i iz drugih globalnih periferija: Sjeverne (Maroko i Alžir) i Zapadne Afrike te, po novome, Latinske Amerike (Kuba). Hrvatski represivni aparat po nalogu zemalja europskog centra (primarno Njemačke) već godinama fizički i psihički maltretira migrante odbijajući ih od granica Hrvatske, odnosno Europske unije. O brutalnosti hrvatske policije redovno izvještavaju i domaći i europski mediji. Drugim riječima, Hrvatska s druge strane svoje granice ima radnu snagu koju uporno odbija od svojih granica, dok domaći poduzetnici raznim vezama i posredovanjima pokušavaju popuniti manjak radne snage dovođenjem radnika upravo iz tih dijelova svijeta? Ko je tu lud!?
Naravno, reći ćete da svi ti Nepalci, Afganistanci, Pakistanci i ostali koji lutaju oko Bihaća tražeći najpogodnije vremenske i gepolitičke situacije da se provuku do Italije i Slovenije, na kraju žele završiti u nekim od zemalja Zapadne Europe. To je istina. Međutim, da je Hrvatska u posljednjih nekoliko godina svojim graničnim i socijalnim politikama pokazala iole razumijevanja, ljudskosti, a bogami, i dugoročnog promišljanja vlastitog tržišta rada i ekonomije, dajem ruku u vatru da bi nezanemariv dio te “rezervne armije rada” koji se trenutno nalazi na našim granicama, nadomjestio manjak domaće radne snage. Reći ćete, ali ti momci nisu obrazovani i nemaju radnog iskustva. To je vjerojatno isto stoji za većinu njih, ali zato postoji država, njihovi socijalni partneri poduzetnici i europski socijalni fondovi koji napokon mogu imati svrhu pa da se pokrenu s ciljem obrazovanja migranata te njihove integracije u hrvatsko društvo i tržište rada.
Mladi muškarci koji se upute na životnu rutu dugu tisuće kilometara nisu sociolozi ni ekonomski stručnjaci koji su prije nego su krenuli na taj put izračunali, analizirali opcije i konačno odredili da im je konačna destinacija Nizozemska, Belgija ili Švedska. Njihov izbor Zapadne Evrope je rezultat neke zajedničke predodžbe o kvaliteti života u tom dijelu svijeta, a direktno je potaknut životnom bijedom u kojoj se nalaze oni i njihove obitelji. Neki od njih (većinom oni iz Sjeverne Afrike) imaju i članove obitelji u zapadnim zapadnoeuropskim zemljama, ali većina su tzv. “slijepi putnici” koji nastoje doći do svojih destinacija i krenuti sa životom ispočetka i samostalno uz podršku njihove kulturne zajednice ako takva postoji na tim destinacijama. U svakom slučaju, destinacije prema kojima se kreću ljudi u pokretu nisu zapisane u kamenu, ali logično je da će svi oni htjeti zaobići državu kojoj fali milijun radnika, ali zato svakodnevno na svojim granicama mlati radnike koji bi mogli popuniti taj manjak. Samo u Hrvatskoj!