Za razliku od većine istočnoeuropskih država, Rumunjska može, zbog vlastitih resursa, bez većih problemi izdržati eventualni potpuni embargo na uvoz ruskih energenata. Upravo je stjecanje potpune energetske neovisnosti postalo glavni marketinški i politički projekt rumunjskih vlasti, ali u tom se projektu potpuno zanemaruju standard građana i okoliš.
Od samog početka ruske invazije na Ukrajinu, rumunjski političari i mediji pridružili su se zboru europskih glasova zabrinutih zbog ovisnosti o ruskom plinu i nafti. Odluka Rusije da zaustavi isporuku plina Poljskoj i Bugarskoj samo će intenzivirati te brige s obzirom na to da istočnoj Europi predstoji ekonomski rat punih razmjera s Rusijom u kojem će energija zauzimati središnje mjesto. Stoga ne čudi da su se rasprave o rumunjskoj energetskoj (ne)ovisnosti rasplamsale u medijima i na društvenim mrežama, i to u trenutku u kojem državni predstavnici nastoje smiriti populaciju zbog snažnog rasta cijena energenata.
Brige su sasvim razumljive: Rumunjska nije nimala ustuknula od svoje privrženosti NATO-u i podrške Ukrajini. Još od samog početka konflikta Rumunjska marljivo ostaje na liniji Europske unije i NATO-a kad su posrijedi ekonomske sankcije Rusiji i vojna podrška Ukrajini. U sklopu trenutnih rasprava o embargu Unije na uvoz ruske nafte Rumunjska čvrsto stoji uz stav Bruxellesa o potpunoj zabrani uvoza ruske nafte do kraja godine. Takav potpuni izostanak brige oko posljedice te odluke nije, na primjer, prisutan u Mađarskoj čiji se čelni ljudi embargo na rusku naftu proglasili ekvivalentom “atomske bombe” kad je njihova ekonomija posrijedi.
Premda međunarodni kontekst diktira rumunjske debate o energiji, one su dodatno zakomplicirane problematičnim lokalnim faktorima. Početkom prošle godine nastupila je potpuna liberalizacija cijena energenata. Ta odluka koju je podržala EU, a i cijeli politički spektar, većinu je stanovništva zbunila. Globalni rast cijena energenata početkom ove godine samo se nadovezao na lokalne trendove i prilično zakomplicirao živote Rumunjima, kako politički tako i materijalno.
Reforme, a ne debate
Prije nekih desetak dana rumunjski je premijer Nicolae Ciuca entuzijastično najavio kupovinu 50% udjela u projektu eksploatacije plina u Crnom moru od ExxonMobila. Cijena te akvizicije iznosi 1,06 milijardi eura. ExxonMobil je dosad uložio približno 700 milijuna eura u istraživanje nekoliko bušotina u sklopu procjene dostupnosti navodno najvećih rezervi plina u Crnom moru, a moguće i najvećih u Europskoj uniji. Za rumunjsko energetsko tržište ovo istraživanje predstavlja ogroman projekt: prema nekim procjenama spomenute rezerve u Crnom moru bi eksploatacijom na godišnjoj razini od tri do šest puta pokrivale rumunjske potrebe. Kupovina je odrađena preko državne kompanije Romgaz koja će ući u partnerski odnos s kompanijom OMV Petrom koja je bila u partnerstvu s ExxonMobilom i koja je zadužena za sam rad na eksploataciji.
Uloga ExxonMobila u ovom projektu je od samog početka bila kontroverzna, a posljednjih nekoliko godina obilježile su je stalna naricanja o rumunjskoj poreznoj politici koju su u firmi smatrali izrazito otežavajućom za njihov rad. Odluka kompanije da proda udjele država predstavlja win–win opciju obje strane. Rumunjska država se može hvaliti većim stupnjem energetske neovisnosti i autonomijom u odnosu na ruski plin, a ExxonMobil se može zadovoljiti priličnom zaradom.
No, treba biti oprezan u procjeni ovog poteza kao koraka u smjeru izdašnije državne kontrole nad proizvodnjom i distribucijom energenata nauštrb privatnih interesa i stranih aktera. “Energetska neovisnost” u ovom slučaju ima puno ograničenije značenje: naprosto se radi o zaobilaženju ruskih interesa i utjecaja. Trenutna vlada je inače vrlo blagonaklona prema stranim investitorima kad su posrijedi fiskalna politika i državne intervencije. Naime, porezni okvir na koji se Exxon žalio bit će uklonjen do kraja godine, a u parlamentarnu proceduru su ušle reforme čiji je prvenstveni cilj zadovoljavanje privatnih interesa u eksploataciji energenata u Crnom moru. Navodna urgentnost u stjecanju energetske neovisnosti je, paradoksalno, upravo omogućila da te zakonske promjene prođu ispod radara i da budu lišene bilo kakvih javnih rasprava.
Investitori i marginalizacija ekologije
Prilike koje su nude privatnim investitorima su itekako značajne. Rumunjska je jedan od najvećih proizvođača energije u Europi: njene rezerve plina, preostale naftne bušotine i nuklearna energija čine ju jednom od manje zavisnih zemalja o uvozu energije. Također, ruski plin i nafta ne predstavljaju većinu rumunjskog uvoza energenata jer imaju pristup kazahstanskim energentima i američkom ukapljenom plinu. Radi se o poziciji prilično različitoj od onih, na primjer, Slovačke i Mađarske koje se snažno oslanjaju na uvoz ruskih energenata. Premda je rumunjski uvoz sirove nafte i plina rastao u nekoliko posljednjih godina (43,5% potreba u 2021.), postoje kapaciteti reduciranja uvoza. Na primjer, 2015. godine uvoz je zadovoljavao tek 17% potreba. Postojećim kapacitetima još treba pribrojiti i neistražene rezerve plina u Crnom moru. U tom smislu stalno inzistiranje vlade da rat u Ukrajini neće ugroziti rumunjske energetske rezerve nije prazna priča: zemlja stvarno ima, za razliku od Mađarske, da ostane energetski neokrznuta ili minimalno oštećena kad se radi o posljedicama embarga na uvoz ruskih energenata.
Čak bi procjene vlade po kojima će Rumunjska do 2026. steći potpunu energetsku neovisnost mogle biti točne. No, pitanje je kako će se ta neovisnost steći i tko će na njoj profitirati: fiskalne politike preferiraju privatne investitore koje mame visoki profiti. Oni se predstavljaju kao jedini akteri koji mogu osigurati nužan kapital za pokretanje eksploatacije unatoč drugim opcijama poput itekako dostupnih europskih fondova.
U međuvremenu se na ulicama može osjetiti prilično kontradiktorna atmosfera: dok se vlada hvala stjecanjem energetske neovisnosti, građani se bore s rastom cijena energenata iza kojih stoje globalni procesi i spomenuta liberalizacija cijena u samoj Rumunjskoj. Nikad se dosad nije osjetio toliki kontrast između navodnog bogatstva energetskih resursa i njihove distribucije.
Aspekt koji ostaje potpuno isključen iz rumunjske priče o energetskoj neovisnosti jest tranzicija prema zelenoj ekonomiji. Dok je trenutna energetska kriza u zemljama poput Njemačke, Francuske i Italije snažno potaknula rasprave o pitanjima okolišne održivosti, u rumunjskom su kontekstu ta pitanja potpuno marginalizirana. Tu i tamo pokoje povlačenje pitanja oko energije dobivene od vjetra ne može maskirati činjenicu frapantnog izostanka ekoloških problema u rumunjskom političkom diskursu. Doslovno se sve debate o energetskoj neovisnosti tiču isključivo fosilnih goriva i nitko nije ni blagom posramljen tim isključivim fokusom.
Serija nasilnih prosvjeda 2013. godine koji su bili usmjereni protiv kanadskog projekta rudnika zlata pobudili su nadu u snažnije prisustvo ekoloških pitanja u rumunjskom javnom i političkom životu. No danas se čini da je ta nada bila iluzorna: diskurs o energetskoj neovisnost i dalje ostaje dio onoga što bismo mogli nazvati nacionalizmom fosilnih goriva u kojem je autonomno raspolaganje resursima shvaćeno kroz prizmu dvadesetostoljetne nacionalne ekonomije oslonjene isključivo na fosilna goriva.