Krajem lipnja u Splitu su na rasporedu izvanredni izbori. Neposredne socijalne pozadine glavnih favorita, Ivice Puljka i HDZ-ova kandidata Zorana Đogaša, otkrivaju kronični manjak kapaciteta u razvijanju vizije grada. Vizije koja će prvenstveno riješiti infrastrukturna i komunalna pitanja zarobljena između zadovoljavanja pogleda turista i zanemarivanja potreba građana.
Prošlotjedna posljednja seansa splitskog Gradskog vijeća, barem, jasno, u ovom sazivu, poslužila je kao primjereni ilustrativni uvod u pitanja političke odgovornosti i prioritizacije. Naime, goruća je točka bila konačno davanje suglasnosti gradskih vijećnika za zaduživanje gradske tvrtke Split parking u svrhu realizacije projekta izgradnje dviju javnih garaža, kao i sanacije te opremanja šest javnih parkirališta, odnosno garaža, također na gradskim lokacijama koje su – ako uopće u gradu više i postoji lokacija koja nije pogođena tom problematikom – najpogođenije nedostatkom parking-mjesta namijenjenih domicilnom stanovništvu.
U gradu čiji je centar, uslijed agresivne apartmanizacije, postao scenografija za turističku sezonu i u kojem je komunalna problematika dobrim dijelom slikovito prikazana lokotima na parking-mjestima rezerviranima za hotele i privatne smještaje, čovjek bi pomislio da je minimum političke odgovornosti tek obligatorno dizanje ruku za već gotov projekt. Tom “naivnom” stavu značajno u prilog ide i činjenica da je ugovor, koji je samo čekao biti ovjeren, dogovoren po “predratnim” uvjetima: cijene izgradnje su bile uglavljene po starim tarifama, dok su banke odobrile kamatu od tek 0,82 posto, što je cijelu priču činilo itekako prihvatljivom. No, vijećnici su se odlučili ponovno, kao i prošle godine, baviti predizbornim političkim prepucavanjima; kvorum je srušen, a proces je vraćen na početak, s izvjesno puno skupljim epilogom.
Zanimljivo je pritom sagledati kako su se uloge distribuirale. Lani je, tako, kvorum za izglasavanje istog projekta rušio bračni par Puljak, koji se nada na skorašnjim izvanrednim izborima dobiti novo povjerenje glasača, tvrdeći tada kako se “ništa loše neće desiti odlaskom sa sjednice”, da bi se danas našli na suprotnoj strani. Druga predstavnica struje koja se, barem deklarativno, bori za rješavanje ozbiljnijih komunalna pitanja – Tamara Visković iz platforme Možemo! – svoju je ostavku na mjesto gradske vjećnice kuvertirala još početkom travnja, iako svjesna da je svojom prisutnošću lako mogla osigurati ključnu ruku za ovu izuzetno bitnu stvar za građane. U kontrastu s ovim potezom programatska stavka njihove predizborne kampanje, u kojoj su se zalagali za projekte zelenih, montažnih garaža na svakom parkingu, zvuči kao loša šala.
Split tako ulazi u novu turističku sezonu sa starim boljkama. U gradu koji u mnogočemu uvijek inzistira na simbolici ne može biti više simbolično nego da je termin ovih izvanrednih izbora 26. lipnja, kada svi najveći komunalni problemi postanu još veći i očitiji pod navalom stotina tisuća turista.
Indikativne pozadine favorita
U gradu koji je zanemario sam sebe, odnosno, svoje vlastite građane to nije novo stanje stvari. Uostalom, ta se tužna dinamika očituje i kroz pozadinu dvojice najvećih favorita na predstojećim izborima, Ivice Puljka i novog miljenika Andreja Plenkovića i kandidata HDZ-a, Zorana Đogaša. Prvi je s obitelji dugogodišnji žitelj Pazdigrada, kvarta na krajnjem istočnom priobalnom dijelu grada, poznatog po tome što je simbol urbanističkog nereda iako se radi o kvartu s ponešto elitnijim predznakom. Prvi značajniji politički angažman Puljkovih vezan je baš uz jedan ozbiljan gradski komunalni problem; činjenica da su uspješno platformski agitirali za izgradnju Osnovne škole Žnjan-Pazdigrad, otvorene u rujnu 2017., pogurala je i njihove političke ambicije, ali ukazala i na porazni podatak da je u pitanju jedina osnovna škola izgrađena u drugom najvećem gradu u državi još od samostalnosti.
S druge strane, čahura života u elitnijem, izoliranom kvartu bila je naizgled nepremostiva prepreka za Puljkov javni imidž, toliki da su po gradu intenzivno kolale popularne “ćakule” po kojima je (ne)suđeni gradonačelnik navodno pokušavao stopirati jednu internetsku anketu u kojoj su kandidati za gradonačelnika trebali pokazati faktografsko znanje o samom gradu, a na kojem je navodno postigao neočekivano loš rezultat. Bilo kako bilo, gotovo je konsenzualni zaključak da je Puljak onaj prijelomni broj glasova vrijedan pobjede dobio baš pružanjem ruke Bojanu Ivoševiću, aktivistu kratkog fitilja, dotad poznatom tek po istančanoj borbi za rješavanje komunalnih pitanja i problematike. Ivošević je čitav svoj život stanovnik predjela grada naslonjenog na samu Palaču, i njegovo poznavanje svih ovih gorućih pitanja – pogotovo vezanih uz katastrofalne posljedice te agresivne apartmanizacije – izgrađeno je na praktičnom iskustvu. U toj se suprotnosti njihovih životnih pozadina može lako pronaći i odgovor zbog čega su u lanjskoj koaliciji postali idealni “treći put” liberalnog Splita, ili barem tih kontura, kao spoj tobože uglađenog i “osviještenog”, inače međusobno isključivog.
S druge strane, njihov je uspjeh prilično poljuljao ambicije HDZ-a kojem je Split bio značajan političkih plijen. Upravo je taj status plijena koji se podrazumijeva dovoljan indikator provincijalizacije Splita u režiji Plenkovićeva HDZ-a. Pokušaj pranja obraza i vraćanja povjerenja provjerenom metodom došao je kroz guranje liječnika Zorana Đogaša, HDZ-ovca koji se – kako je to već primijećeno – zapravo “hvali” da, eto, nije HDZ-ovac. Taj pristup u kampanji podsjeća na lik i djelo Andre Krstulovića Opare, koji je ostao u kolektivnoj memoriji kao predstavnik “uglađenije” HDZ-ovske struje i čovjek koji je kampanju i mandat uvelike formirao oko svog statusa “fetivog” Splićanina, odnosno, starosjedioca. Đogaš pak nije “fetivi”, ali kao i Opara dolazi iz Varoša, jednog od najstarijih dijelova grada. I tamo već 15 godina pokušava neuspješno legalizirati ilegalni zahvat na terasi kuće, i to zato što mu je zahtjev odbijen uslijed nepoznavanja zakona i propisa.
Sezonski izbori
Ta njegova farsa tek je obećavajući nastavak (ne)razumijevanja komunalnih propisa i politika. Sam Opara je odlično portretirao i duboko povijesno i političko nerazumijevanje komunalnih i infrastrukturnih problema prilikom jedne davne najave državnih investicija u povećanje kapaciteta splitske trajektne luke, još tamo pri Plenkovićevoj nevoljkoj posjeti Splitu u listopadu 2018. godine. Opara je tada lakonski ispalio kako bi to “bila investicija kakva se nije dogodila od Austro-Ugarske”. Fascinantna je razina ironije u toj izjavi: ne samo da je s tim revizionističkim zaključkom ciljano negirao modernistički projekt Mediteranskih igara, onaj koji je zapravo u ime sportskog događanja Split zapravo učinio gradom i u urbanističkom, i u infrastrukturnom, i u društvenom smislu, postavivši letvicu koju uporno i kolektivno Splićani i splitska politika svjesno zakopavaju, već su upravo austrougarske vlasti zatvaranjem splitskog lazareta i zabranom pristajanja karavanama ekonomski svojedobno potpuno uništile grad.
Ta investicija koja je Krstulovića Oparu inspirirala za takvu veleumnu izjavu ostala je na razini kozmetičke obnove šetnice na tzv. Istočnoj obali, onoj koja pokriva područje gradske luke. Upravo takve investicije ostaju najvidljiviji gradski javni infrastrukturni zahvati, što nije slučajno. U gradu kojem kontinuirano prijeti prometni i ekološki kolaps, ali ponajviše kolaps održivog stanovanja, jedini kontinuitet ulaganja obično ostaje onaj koji je usmjeren ka onom neposrednom, vizualnom, a ne funkcionalnom. Prilagođenom pogledu turista, a ne potrebama građana. To i je razina “adekvatna” tradiciji političke pasivnosti splitske vlasti, koja se redovno više usmjerava ka unutarnjim sukobima – najčešće izazvanih borbom za razne javno-privatne projekte od kojih tek pojedinci prosperiraju – nego konsenzusima u svrhu realizacije javnog dobra. Sve izuzev toga svedeno je na (ne)popularni predznak “privremeno”, što je postala mantra i samom gradu.
Splićani su se, pogođeni ponajprije ekonomskim posljedicama takvog jednodimenzionalnog upravljanja, sami pasivizirali do razine oduševljenja bilo kakvim vidom javnih investicija, ma koliko one u srži bile tek kozmetičke, svjesni da su i one direktno vezane uz njihovu egzistenciju. Ostavštine gradskih vlasti tako u najvećoj mjeri postaju šetnice, s kojih su se i pokretale predizborne kampanje, ili tuš-kabine, stvari od čega zapravo puno više izravne koristi imaju turisti nego domaći. Sve to onda postaje, od izbora do izbora, odlika grada koji tek privremeno “živi”, tek onda kada se otvore niskotarifne avionske linije. Možda najbolje stoga da ovaj termin izvanrednih izbora postane i stalni, da se i politički život formalno gradi od sezone do sezone.