Tko su pobjednici slovenskih izbora, Robert Golob i njegova stranka Pokret sloboda? Kako su postigli ovakav uspjeh i što možemo očekivati od nove vlade? Zašto je Ljevica doživjela debakl i koji joj izazovi predstoje? Na ta pitanja u analizi slovenskih izbora odgovara Boštjan Remic.
Na parlamentarnim izborima u Sloveniji održanima u nedjelju rekordnu je pobjedu sa skoro polovicom osvojenih zastupničkih mjesta zabilježila stranka Pokret sloboda pod vodstvom Roberta Goloba. Liberalni centar je tako dočekao svog četvrtog mesiju u sklopu dominacije novoosnovanih stranaka centra s novim licima u proteklom desetljeću. Val antijanšizma donio je sigurnu pobjedu liberalnom centru, ali je zamalo iz parlamenta izbacio Ljevicu koja će vjerojatno prvi put pristupiti vladajućoj koaliciji.
U obračunu s vladom Janeza Janše došlo je do velike mobilizacije birača i odaziv je dosegnuo 70%, dok je na prethodnim izborima 2014. i 2018. izlaznost bila oko 52%. Pokret sloboda je dobio najviše glasova i najviše zastupničkih mjesta; pet više od Stranke Mire Cerara 2014. koja je do sada bila smatrana najjačom zastupničkom skupinom – sve do prilično mizernog sloma. U parlament je ušlo svega pet stranaka, najmanje do sada. Konsolidirao se parlamentarni politički prostor: imamo dvije manje stranke na lijevoj strani, jednu veću i jednu manju na desnoj strani i snažan centar.
Taktičko glasanje odigralo je važnu ulogu – pogotovo jer su istraživanja javnog mnijenja ukazivala na priličnu izjednačenost Pokreta sloboda i Slovenske demokratske stranke (SDS) Janeza Janše – no možda je važnija bila raspodjela uloga u izbornoj kampanji. Stranke Koalicije ustavnog luka (KUL) koju čine Socijaldemokrati, Ljevica i centrističke stranke bivših premijera Alenke Bratušek i Marjana Šareca, najveći gubitnici izbora, postavile su se u antijanšijanski blok bez naglašavanja međusobnih razlika i međusobnih kritika. Naknadno se kao najveći favorit bloku pridružio Golob. Među strankama koje ne može razlikovati, birač, naravno, bira onu čije su prognoze najbolje.
Antijanšizam ima proturječno značenje. On je istovremeno afekt i strast koji mobilizira mase u politiku i odsudstvo politike jer depolitizira i demobilizira mase, uspostavlja praksa vladanja s pasivizacijom. I tako stvara uvjete da se desnica uvijek iznova vraća na vlast.
Mednadžerski populizam
Što danas možemo reći o Pokretu sloboda nakon nekoliko mjeseci kampanje? Nešto nam otkriva i samo ime. Riječ o kombinaciji naizgled nespojivog, pokreta i stranke. Legitimnost crpi iz antipolitike, najavljuje “koaliciju s civilnim društvom”, a sam Golob govori da ne bi uopće ulazio u politiku da nije bilo vladinog miješanja u kadroviranje u državnim tvrtkama. Također, stranka je prisvojila “slobodu”, centralnu kategoriju moderne politike oko koje se cijelo vrijeme odvija interpretacijska borba. U ovom slučaju sloboda ima barem dvostruko značenje: sloboda od janšizma – koja s obzirom na Golobovo porijeklo iz Primorske koja je bila pod okupacijom fašističke Italije sugerira i slobodu nakon okupacije – te sloboda od maski, cijepljenja i svih epidemioloških mjera, čime su uspjeli privući značajan dio populacije koji je podnio najveće breme u borbi protiv pandemije.
Pregled kadrovskog sastava stranke čita se kao popis profesionalnih kategorija sitne buržoazije: pravnici, mali poduzetnici, novinari, dužnosnici i menadžeri. Potonji su najvažniji jer su politički nositelji projekta. Golob koji dolazi iz energetske industrije – 15 godina je bio direktor velikog poduzeća za trgovinu električnom energijom i prirodnim plinom – uspio je steći podršku brojnih kolega iz energetske birokracije.
Golob je uoči izbora uspješno spojio sve te elemente. Artikulirao je razne želje masa, a ujedno i obećao da će svojim inovativnim menadžerskim pristupima obnoviti državu: podići dodanu vrijednost na 100 tisuća eura po zaposlenom (lani je bila oko 47 tisuća), izgraditi deset i više tisuća stanova, ozeleniti energetiku, očuvati i reorganizirati javno zdravstvo i spriječiti poskupljenja zbog energetske krize i inflacije. Pritom je svojoj stranci dao naziv “pokret”, što je naravno samo trik, mimika, jer pokret je nešto što raste organski, odozdo. Stranka Pokret sloboda jasan je primjer logike tehno-populizma.
Golobov Pokret je ažurirana verzija centrističkih stranaka koje su se pojavljivale u posljednjem desetljeću pred svake izbore kako bi pobijedile Janšu. Svi su uspijevali pobijediti (Šarec nije bio pobjednik, ali je uspio sastaviti vladu), ali i svi su uspijevali i propasti. Golob je posljednje u nizu “novih lica”, iako on to zapravo nije. Već prije 25 godina bio je državni tajnik, a potom i potpredsjednik dviju liberalnih stranaka. Za novog kandidata liberalnog establišmenta bila je dovoljna činjenica da nije bio ni zastupnik ni ministar, što ga je označilo novim licem i učinilo prvim Janšinim konkurentom na naslovnicama i u anketama.
Skliznuće centrirane Ljevice
Ljevica je istovremeno i žrtva i kreator antijanšizma. U parlament je ušla kroz iglene uši, osvojivši 30.000 glasova manje nego na prošlim izborima i to u kontekstu puno veće izlaznosti. Ne samo da je prepolovila rezultate s prošlih izbora nego je postigla manje nego na izborima 2014. kad je nastupila kao koalicija triju manjih stranaka i to bez ikakvih financijskih sredstava. Prije osam godina uspjela s anti-sistemskim programom: kritikom parlamentarizma, europskih integracija i kapitalizma. Od tada se postepeno primiče političkom centru, pogotovo u zadnje dvije godine u vrijeme treće Janšine vlade. Ljevica je i pokrenula događaje koji su doveli do pada prethodne vlade, one Šarceve, i dolaska Janše na vlast, jer su povukli podršku kao vankoalicijski partner nakon što nisu nisu usvojeni njihovi prijedlozi.
Kako bi nakon pada vlade i međusobnih razmirica povratile potporu birača i stvorili uvjete za pobjedu protiv desnice, sve su stranke, osim onih koje su pristupile vladajućoj koaliciji, osnovale spomenutu koaliciju KUL. Pritom je KUL najozbiljnije shvatila Ljevica, pogotovo njen koordinator Luka Mesec. Često su interese KUL-a stavljali ispred interesa same stranke. Ljevica se, dakle, sve više približavala političkom centru, a jedini element koji je preostao – protivljenje NATO-u i naoružavanju – splasnuo je nakon izbijanja rata u Ukrajini kada je vodstvo stranke nastojalo ublažiti stavove koji proizlaze iz programa stranke.
Negiranje programa u komičnom je svjetlu pokazano i ranije, kada su mediji i desnica u godinama ranije kreiranom programu Ljevice pronašli prijedloge za nacionalizaciju i podruštvljenje poduzeća. Stranačko vodstvo je tu ideju gorljivo krilo i zamijenilo je idejom radničkog suvlasništva, potkrijepljeno primjerom visokotehnološke tvrtke u vlasništvu jednog od najbogatijih Slovenaca u kojoj nekoliko desetaka visokokvalificiranih inženjera posjeduje nekoliko posto ili promila dionica poduzeća. Pored toga, glavne teme Ljevice u kampanji bile su: izgradnja 30.000 javnih stanova u osam godina – gotovo nemoguće obećanje jer može zapeti na mnogim razinama, od otkupa zemljišta do planiranja, izgradnje ili financiranja – uspostavljanje ozbiljne zelene politike i održavanje javnog zdravstva. Zvuči poznato?
Ljevica je na izborima nastupila s istim polazištima kao i centar, ali birači su preferirali stvarni centar. Međutim, razlozi klizanja Ljevice su dublji. Već nakon izbora 2018., istraživanja javnog mnijenja pokazala su da se njena izborna baza promijenila: u odnosu na prve izbore, značajan dio birača ju je napustio i prešao u apstinente, a uspjeli su pridobiti bivše birače liberala i socijaldemokrata. No, ti birači nisu lojalni, vrlo brzo se okrenu prema nekoj atraktivnijoj stranci centra.
Vodstvo stranke u osam godina, a posebno u posljednje četiri, kada je stranka dobivala visoke iznose iz proračuna, nije uspjelo (ili htjelo) izgraditi čvrste organizacije, terenske mreže ili čak bilo kakve potporne institucije. Iz stranke su redovito stizale vijesti o sukobima s mjesnim odborima, problemima unutarnje demokracije i oportunizmu vodstva, a prije izbora su je napustila tri zastupnika, među kojima i jedan od najprepoznatljivijih. Promijenilo se i članstvo jer je socijalističko krilo napustilo Ljevicu nakon spajanja u jedinstvenu stranku, a velika se podrška našla među urbanim profesionalcima i kulturnjacima. To se odražava i na izborne rezultate jer Ljevica postiže dobre rezultate u gradovima središnje Slovenije i na obali, dok drugdje, posebice u ruralnim područjima, gotovo da ne može ni provesti promidžbene aktivnosti.
Ljevica se našla u nezgodnoj poziciji. Loše je prošla na prošlim izborima za Europski parlament, ali ovaj put skliznuće ima veće posljedice. U kampanji je čvrsto obećala da će ući u vladu, no to bi je moglo potopiti. Nedostaje joj pravi kadar i teško da će djelovati kao lijevi korektiv jer nema poluge moći protiv Golobovog centra, a potencijalni izlazak iz vlasti može se skupo platiti, o čemu će se pobrinuti liberalni medijski establišment. No, ako ne uđe u vladu i prekrši obećanje, uslijedit će značajne kritike – tim više što značajan dio članske i izborne baze zahtijeva ulazak u vladu. Ne iznenađuje da ih posebno privlači Ministarstvo kulture. Istodobno, ulazak u vladu osigurava nadoknadu za izgubljene funkcije, radna mjesta i financije oduzete niskim postotkom prikupljenih glasova.
Što očekivati od Golobove vlade?
Sve vlade lijevog centra nakon prve Janšine vlade (2004.-2008.) prerano su završile mandat, a vodeće stranke (osim Socijaldemokrata) su se raspale. Slična je sudbina zadesila i manje partnerske stranke, posebice one koje nisu imale čvrstu organizacijsku strukturu i ušteđena financijska sredstva. “Normalizacija” nakon Janše koju obećava Golobova vlada očito je težak zadatak. Za sada se čini da će vlada biti ona lijevog centra jer Golob želi koaliciju sa Socijaldemokratima i Ljevicom.
Zasad možemo samo nagađati kako će funkcionirati Golobova vlada. Odmah se nameće etiketa “ekstremnog centra”. Ona proizlazi iz stranačkog programa kojeg je Golob tijekom izborne kampanje spretno prikazivao ljevijim nego što zapravo je. Pokret sloboda se zalaže za porezne olakšice, u čemu ima potporu Socijaldemokrata, namjerava privatizirati novoizgrađene javne stambene objekte, ali istovremeno želi napraviti snažnije zahvate u javnom zdravstvu. Vlada će se odmah suočiti sa zamrznutim štrajkom u prosvjeti i narušenim sustavom plaća u javnom sektoru. Golob najavljuje da će pored razvoja osigurati i socijalni mir, ali pitanje je hoće li imati uvjete za tako nešto.
Naime, Janšina vlada je, strogo politekonomski gledano, bila vrlo izdašna kad su u pitanju subvencije kapitalu, obrtnicima i samostalnim poduzetnicima te kućanstvima. To je pridonijelo neizvjesnoj fiskalnoj situaciji jer se očekuje da će Slovenija i drugu godinu zaredom imati najveći strukturni deficit u eurozoni. Ključan će biti i stav EU-a o fiskalnim pravilima koja su suspendirana tijekom covid‑krize – a Janša je, kao i obično, pratio europske trendove i zaoštravao ih. Scenarij po kojem će ovo biti vlada koja će stezati remen vrlo je vjerojatan.
Možemo biti optimističniji u pogledu zelene tranzicije jer će zeleni dio energetske birokracije – koja nam je dala Robert Goloba – imati veliki utjecaj u vladi pa možemo očekivati pomake u odnosu na dosadašnju pasivnost. No, tko će platiti cijenu ove zelene tranzicije, hoće li ona koristiti i radnim ljudima ili isključivo kapitalu? Prvi test za orijentaciju vlade bit će jesen, kada se očekuju energetska kriza, visoka inflacija, potencijalni novi val covida i najavljene aktivnosti sindikata javnog sektora.
Fiskalno vijeće predviđa da bi za postizanje trenutačnih klimatskih ciljeva (koji će se dodatno proširiti u okviru paketa Fitfor55) biti potreban tri puta veći iznos investicijskih sredstava nego dosad. Unatoč vrlo optimističnim procjenama oko privatnih sredstava, Fiskalno vijeće je procijenilo da će investicijski jaz do 2030. godine iznositi gotovo 9 milijardi eura, što je gotovo pa iznos godišnjeg državnog proračuna.
Za liberalni centar izbori su bili pun pogodak. Golob je već najavio da razmišlja o pridruživanju/spajanju stranaka Alenke Bratušek i Marjana Šarca; oboje čelnika će vjerojatno dobiti pozicije u vladi ili državnim institucijama. Ako se stvari ne zakompliciraju, nakon dva desetljeća krize formirat će se liberalni blok. No, taj će blok biti nova Liberalna demokracija Slovenije (LDS) samo formalno jer su uvjeti nakon dvadeset godina potpuno drugačiji, posebice u međunarodnom položaju Slovenije i odnosu snaga između rada i kapitala. U najboljem slučaju njihov projekt bit će zelena modernizacija nacionalnog kapitala, ali to neće biti izvedivo bez pogoršanja položaja radnih ljudi.