rad
Hrvatska
tema

Penzije u financijskom glibu

Foto: AFP / Denis Lovrović

Prilično ispod radara je u mejnstrim medijima prošla vijest o pogubnom utjecaju rata u Ukrajini na financijsku imovinu mirovinskih fondova u Hrvatskoj. Ili prevedeno: na visinu naših budućih mirovina. Nakon financijske krize iz 2008. godine i pandemijskog šoka iz 2020., ratne prilike predstavljaju još jedan dokaz nužnosti ukidanja tzv. drugog stupa. Kao što su to učinile ostale postsocijalističke zemlje.

Na pomolu je nova velika nevolja za hrvatske mirovinske fondove. Ustvari, već se dešava: radnička štednja u tzv. drugom stupu odnedavno se počela ubrzano topiti uslijed globalnotržišnih previranja izazvanih ruskom invazijom na Ukrajinu. Dok smo proteklih tjedana slušali kako nam analitičari opće prakse najavljuju predproljetnu rasputicu koja će zaustaviti agresiju, zaglibili smo dakle u specifičnom talogu hrvatskog mirovinskog sustava. Naravno, o tome domaći srednjostrujaški mediji ne izvještavaju adekvatno gromko. Prije negoli okopni sav ukrajinski snijeg i led, fondovi će ionako ponuditi nekakva utješna objašnjenja.

No dotad imamo dovoljno vremena da pokušamo i sami razumjeti što se to posebno zbiva s našim kapitaliziranim mirovinskim uplatama. U osnovi, posrijedi je ista pojava koja ih je zadesila 2008. i 2020. godine. Tad su burzovni padovi bili izazvani drugim uzrocima, sad pak ratom na ovom kontinentu, ali smo bar imali prigodu naučiti da je drugi stup stabilan isključivo onda kad Europom i Hrvatskom vlada kakva-takva opća stabilnost.

Financijaška alkemija drugog stupa

Sve ostalo predstavlja opasnost za tu skalameriju od bankovno-osiguravateljskog koncepta ili modela. U nj se odvaja jedna četvrtina radničkih davanja, a oni ju navodno oplođuju na tržištu u naše ime, savjesno kupujući državne ili korporativne obveznice i dionice, i tako već preko dva desetljeća. Kad je prvi stup, onaj zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti, dospio u probleme zbog sve niže stope zaposlenosti u RH, drugi je nametnut kao ingeniozno i nadasve spasonosno rješenje. Ovo je tako već treći pozamašan dokaz da zamisao u praksi ne funkcionira po teorijskim postavkama. Štoviše, ostale europske postsocijalističke države, kojima je drugi stup bio namijenjen u viziji Svjetske banke, mahom su ga odbacile.

I ne samo to, nego je i u RH odavno rastumačeno da ta radnička štednja uopće nije štednja, niti onih dosad prikupljenih oko 130 milijardi kuna u ovdašnjim bankovnim mirovinskim fondovima doista postoji kao pouzdana te opipljiva činjenica. Sadašnja kriza drugog stupa mogla bi nam pomoći da bolje shvatimo o kakvoj se tu financijaškoj alkemiji zapravo radi.

Javnobudžetsko izdvajanje za drugi stup, koje je lani premašilo sedam milijardi kuna, naime, odmah se troši na spomenute vrijednosnice. Potonje nemaju fiksnu cijenu, kao ni bilo što drugo na burzi, nego se upravo iz te promjenljivosti razvija čitava špekulacijska igra s pokušajem namicanja pozitivne razlike i samim tim zarade. Kad pojedinačna dionica ili obveznica pada, međutim, onda govorimo o minusu i gubitku s kakvim baš sad ponovno imamo posla. O tome kakvu i koliko mijenu konkretno bilježi financijska imovina mirovinskih fondova u Hrvatskoj danas, pregledno je prošli tjedan izvijestio portal Mirovina.hr.

No bez obzira na hvalevrijedan doprinos tog medija alarmiranju inače podinformirane domaće javnosti, moramo dometnuti kako ne stoji konstatacija u priloženom članku da “mirovinska štednja nije casino na burzi”. Osim ako autor nije mislio da ona to ne bi trebala biti, jer se glavnina problematike ovdje i sastoji u naravi kockarskog poslovanja radničkim novcem.

Jasno, banke i njihovi fondovi pritom ne riskiraju ništa, i na duži rok se pokazuju kao jedini dobitnici ovog dijaboličnog aranžmana u kojem uvijek računaju s izdašnim naknadama. Radnici-osiguranici su zaštićeni tek garantiranim prinosom fondova, ali i to samo naizgled. Da pojasnimo: fondovi ipak jamče određeni minimum godišnjeg prinosa, e da bi se po njegovu izračunavanju vidjelo kako je posrijedi vulgarna podvala kakve bi se postidio i zadnji šibicar. Ukratko kazano, zajamčeni godišnji prinos određuje se po visini prinosa u prethodne tri godine. Pa, iole koncentriran čitatelj lako će prokljuviti u čemu se zatim sastoji taj najtanji led ispod kojeg vreba živo blato.

I više od toga je shvatio npr. Radimir Čačić, neposredno uoči pokretanja drugog stupa, kao prvi potpredsjednik Vlade RH. Okorjeli varaždinski liberal tad je, pomalo zgranut, izjavio da bi garantirani prinos valjda trebao pokrivati makar gubitak zbog inflacije koja inače postoji gotovo stalno, u stanovitoj mjeri. No ta je njegova izjava i generalno uvjetovanost drugog stupa naročito bitna sad kad nas inflacija ovako žestoko gazi, a pri čemu se ne možemo nadati skorome njezinu jenjavanju.

Ovisnost o kapitalističkim ciklusima

Evo poante: garantirani prinos je ove godine lagano negativan, što hoće reći da je zajamčen samo maksimum gubitka u totalu imovine fondova. Imovine koja se u međuvremenu topi kao, dobro, nećemo više s ledom i snijegom u ratnom kontekstu, ali situacija ni tamo ni općenito ne sluti na bolji rasplet u dogledno vrijeme. Ako je sadašnji garantirani prinos već ispod nule zbog ekonomske krize koju je potaknuo lockdown prije dvije godine, pretpostaviti je da će uskoro biti još niži. Probajmo zamisliti kalkulaciju na osnovi tri godine od kojih je prva određena pandemijskim šokom, a posljednja ratom.

Ili nemojmo, ali uzmimo u obzir da je to samo dio problema s drugim stupom mirovinskog sustava. Ima ih još čitav niz: nedemokratsko upravljanje poslovanjem, nemogućnost podizanja cjelokupne svote ušteđevine pri odlasku u penziju, mogućnost fondovskog manipuliranja vrijednošću izabranih firmi, fatalan utjecaj na deficit javnog proračuna, kao i rast javnog duga, itd.

Riječju ili možda ipak rečenicom, drugi stup je najveći pojedinačni generator javnog duga u RH, i okvir za ovdašnju najveću pojedinačnu te konstantnu pljačku javnog novca. Hrvatska nije imala dovoljno novca za mirovine iz obaveznih doprinosa ni prije uvođenja drugog stupa, kamoli nakon izuzimanja četvrtine tog iznosa radi genijalno osmišljenog tovljenja banaka. Uzgred rečeno, inovirali su ga notorni Chicago Boys pod mentorskom paskom ekonomista-neoliberala Miltona Friedmana u Čileu, za diktature Augusta Pinocheta. Nadalje, rastuća je budžetska rupa u RH zahtijevala podizanje novih i novijih kredita s nimalo povlaštenim kamatama.

Konačno, ničija penzija neće zbog takvog drugog stupa biti veća, naprotiv, s izuzetkom radnika s najvećim plaćama. Onih koje u pravilu ne zovemo radnicima, ako ćemo pravo, nego menadžerima ili tome slično. Običnim radnicima, debelo potplaćenim, a koji doprinose imovini drugog stupa u ogromnoj većini njegove financijske mase, to dabome nije rečeno.

Podjednako nisu upozoreni na prirodu kapitalističke ekonomije: to što katkad bilježimo godine zadovoljavajuće pozitivnog prinosa drugog stupa, jest naprosto interval među dvama cikličkim padovima. A nije im razjašnjeno ni da su ovakvom praksom financijske industrije postali varijabla u novoj relaciji funkcioniranja kapitala. Umjesto zaključka, prenijet ćemo jednu akrobatski preciznu definiciju: “(…) burzovno-trgovinski odnos mijenja se na način da ‘kapital kapitalista vs. kapital kapitalista’ postaje ‘kapital kapitalista vs. kapital stotina milijuna radnika kojim upravlja kapitalist'”.

Formulacija te nadgradnje kapitalskog modusa operandi koja se izvorno odnosi na globalno tržište mirovinskog osiguranja, dio je članka ekonomistkinje Snježane Andrijević. Citat svakako podrazumijeva da je temeljni kapital već ekstrahiran iz viška radom stvorene vrijednosti i javnih resursa. Tekst je objavljen nedavno u tri nastavka na portalu Radnička prava i pravi je mali kompendij iz kojeg se može i treba naučiti teoretski sve o financijskom glibu koji na odlasku u penziju čeka gotovo svakog radnika u Hrvatskoj.