Ovogodišnji Osmi mart smo dočekali s ratom na europskom tlu u obliku ruske invazije na Ukrajinu. Taj kontekst dodatno aktivira povijesno nasljeđe Osmog marta: od anti-ratnih prosvjeda uoči Prvog svjetskog rata do demonstracija tekstilnih radnica u tadašnjem Petrogradu 1917. godine pod sloganom “Kruh i mir” koje su se pokazale kao jedna od ključnih epizoda revolucije. Iako je nužno podsjetiti na te povijesne epizode i njihovu političke, ratnu i geografsku povezanost s današnjom situacijom, rodni odnosi i procesi (re)militarizacije društava moraju se uvijek iznova raskrinkavati i demistificirati.
Naime, rat u Ukrajini je iznova “afirmirao” poznatu mitsku figuru: uplakanu majku koja čeka sina s ratišta. Živog ili u lijesu. Ta se mitska majka gotovo pa redovito pojavljuje u izjavama analitičara kojima predstavlja navodni bijeg u ljudskost koju im inače status vojnog analitičara često implicitno oduzima, izvještajima novinara kojima naprosto predstavlja jednu od fraza u ratnim zalihama, ali i u porukama političara kojima nastoje iskazati emotivnu brigu o vlastitom narodu u teškim vremenima. Jer evociranje majki valjda po prirodi dokazuje emotivnu inteligenciju i izdašnu empatiju. Tako je primjerica i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nedavno poručio narodu da se za vrijeme njegova mandata nijedan sin neće majci vratiti u lijesu.
Dugotrajnost i opstojnost te specifične majčinske mitološke uloge zasniva se i na vrlo jednostavnoj i istinitoj pretpostavci: kao što će svaki roditelj biti zabrinut za sudbinu svoje djece tako će isto i majke patiti i brinuti za svojim sinovima vojnicima. I tu nema ništa posebno sporno. Ono što jest sporno je da se ta uloga i sva popratna mitologija zasnivaju na specifičnoj društvenoj i političkoj podjeli rada. Figura majke koja brine za sina na ratištu ili uplakana dočekuje njegov lijes počiva na ideološkoj pretpostavci po kojoj su žene emotivno autentičnije i da njihova prirodna uloga leži u obavljanju emotivnog rada u svoja četiri zida. A na muškarcima je, pa tako i na političarima poput Vučića, da uzmu to u obzir i pomognu da emotivni napori ne eskaliraju.
Jedna od ključnih poruka povijesti borbe za rodnu jednakost je eliminacije te navodno prirodne podjele: muškarcima, koje je bog, eto, uskratio za nijansiranije i snažnije emocije, mjesto je u političkim i direktorskim kancelarijama u kojima se donose racionalne političke, ekonomske i vojne odluke, dok je ženama mjesto u kućama i “ženskim” institucijama da svojim emotivnim kapacitetima krpaju posljedice zbroja svih tih muških racionalnih odluka. Rast broja žena na tim “muškim” mjestima u proteklih stotinjak godina rezultat je upravo spomenutih borbi.
No ne radi se “službeno” osvojenim pravima koja će se onda u budućnosti realizirati po inerciji. Pogotovo u kontekstu ekstremnijih situacija poput ratova koji svojom “prirodnom” podjelom uloga stvari vraćaju na mitski tradicionalni početak kad se navodno znalo tko što radi. Zato su mirovne politike i borba protiv militarizacije društva suštinski borbe za rodnu jednakost. Militarizacija društva jest, između ostalog, i proces stereotipizacije rodne podjele društvenog rada. Pouke stare stotinjak godina itekako vrijede i danas.