Tijekom posljednjeg desetljeća utrostručio se broj migrantskih radnika u svjetskoj radnoj snazi. Dok se ponešto zna o njihovim lošim životnim i radnim uvjetima, malo je vijesti o uspješnim primjerima njihovog radničkog organiziranja. Ivana Perić na primjeru borbe stranih radnika u Italiji i Srbiji za bolje uvjete opisuje uspjehe, ali i predstojeće izazove u organiziranju migrantskih radnika i radnica.
“Ovo pišem iz Minhena, na srcu mi tri kamena”, uvodni je stih malo poznate gastarbajterske pjesme Miladina Šobića Kupiću ti bluzu novu. Pjesma je to iz filma M.V. Mila Đukanovića snimljenog 1978. godine, a u kojem se migrantski radnik nakon godina izbivanja vraća u domaju Crnu Goru. Danas je takvih, migrantskih radnika i radnica, na svijetu više nego ikad, a u zemlje iz kojih su potekli vraćaju se sve rjeđe.
Prema izvješću Međunarodne organizacije za migraciju (IOM) za 2021. godinu, tijekom posljednjeg desetljeća utrostručio se broj migrantskih radnika u svjetskoj radnoj snazi. Prema njihovim procjenama, na svijetu je danas oko 170 milijuna takvih radnika, dok ih je 2010. godine bilo 53 milijuna. Doznake koje su radnici slali natrag kući za mnoge su zemlje, pogotovo one najsiromašnije, bile presudne – u 2020. godini nosile su više od 25 posto ukupnog BDP-a u El Salvadoru, Libanonu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Tongi.
U migrantskoj radnoj snazi postotcima prednjače radnici u sektoru zdravstva, kućne skrbi i njege, poljoprivrede i graditeljstva. Strani liječnici, primjerice, čine 33 posto liječnika u Ujedinjenom Kraljevstvu, a u Europi i SAD-u standardizirano je oslanjanje na strane zdravstvene radnike i radnice, kako liječnike, tako i medicinske sestre. Više od dvije trećine migrantske radne snage koncentrirano je u zemljama s visokim dohotkom, a oko 60 posto otpada na tri subregije: 24 posto na Sjevernu, Južnu i Zapadnu Europu, 22 posto na Sjevernu Ameriku i 14 posto na arapske države. Prevaga ove tri regije u broju migrantskih radnika i radnika ostaje konstanta kroz godine.
Iako san getanin, i ja san radnik
O tisućama migrantskih poljoprivrednih radnika i radnica iz Afrike i istočne Europe koji rade u Italiji pisali smo već na Biltenu. To da rade u lošim radnim uvjetima opće je poznato, a skriveniji nam i nepoznatiji u Hrvatskoj ostaju načini na koje se migrantski radnici pokušavaju organizirati i boriti. Mladi radnik iz Obale Bjelokosti lani je tako podnio tužbu Europskom sudu za ljudska prava tražeći osudu Italije zbog neljudskih i ponižavajućih uvjeta u kojima je bio prisiljen živjeti radeći kao sezonski radnik u poljoprivredi. Bio je smješten u jednoj od napuštenih i trošnih baraka u kojima je skupa živjelo dvadesetak radnika.
Trošan je bio i Ghetto di Campobello di Mazara, kamp sezonskih migrantskih radnika, uglavnom iz Gambije i Senegala, koji beru masline na jugu Sicilije. Jesenas je kamp izgorio, a na zgarište su radnicima u pomoć priskočili aktivisti lokalnih udruženja FuoriMercato i Arci Porco Rosso. Grupa od pedesetak migrantskih radnika i aktivista blokirala je tada obližnju cestu, tražeći novi i adekvatni smještaj. Poručili su kako javnost mora shvatiti da njihov rad vrijedi, bez njih bi poznate masline s juga svakako ostale neobrane. “Svi smo mi braća, i oni s dozvolom boravka, kao i oni bez nje”, kazali su. Aktivisti i radnici nisu se zaustavili samo na nabavi i pružanju osnovnih potrepština uslijed katastrofične situacije, nego su nastavili dalje zajednički raditi na rješavanju “korjenitih” problema, od prava na dokumente, do smještaja i zdravstvene zaštite radnika. Jedan od najglasnijih organizatora (p)ostao je Cheikh Sene, migrantski radnik iz Senegala koji je prije požara godinama živio u Campobellu.
Slično kao i aktivisti iz inicijativa FouriMercato i Arci Porco Rosso na Siciliji, migrantskim radnicima iz Vijetnama u Zrenjaninu su posljednjih mjeseci u pomoć priskakale aktivistkinje Zrenjaninskog socijalnog foruma i Društvenog centra Oktobar. Radi se o radnicima koji za kinesku tvrtku za proizvodnju automobilskih guma Linglong u Zrenjaninu grade tvornicu, i zaglavili su u užasnim zatočeničkim uvjetima. Aktivistkinje su im donosile osnovne potrepštine, hranu i higijenu, uz njihovu pomoć izboreno je da se radnici premjeste u bolji smještaj, a nastavile su i zagovaranje, unutar i van zemlje, za regulaciju i poboljšanje njihovih radnih (trenutno robovskih) uvjeta. Naravno, ovakav tip organiziranja ima svoje limite, naprosto zato što se radi o “spontanoj” solidarnosti. U nas je lani, primjerice, portal Radnička prava na engleskom jeziku objavio Priručnik za migrantske radnike, što možda jest malen, ali svakako nije nevažan moment prepoznavanja problema migrantskih radnika u Hrvatskoj.
Još ne znan kud sa sindikatom
Za pokoji odgovor (ili još koje pitanje) o pokretanju solidarnih dugoročnijih inicijativa, koje bi bile transnacionalne i migrantsko-radničke, obratili smo se Europskoj konfederaciji sindikata (ETUC). “Općenito se borimo za bolju migracijsku politiku na europskoj razini. Migrantske tragedije, uključujući ljude koji umiru od hladnoće ili se utapaju u moru, ukopane su u birokratske fraze o ‘bavljenju rutama’, ‘politici povratka’, ‘izazovima na vanjskim granicama’ i slično”, komentira nam Luke James iz ETUC-a.
Iz ETUC-a ističu kako dobra migracijska politika u svojoj srži treba imati pružanje legalnih i sigurnih migracijskih puteva, ali i kontinuirani rad na sprječavanju iskorištavanja radnika, kako domaćih, tako i migrantskih. Ako se nastavi poticanje iregularne migracije, samo će se dalje množiti dodatne razine eksploatacije. Migranti i radnici bez dokumenata nastavit će plaćati najpapreniju cijenu, dok se graničari i poslodavitelji bogate na njihovom očaju.
“Koordiniramo rad nacionalnih sindikata, umrežavamo se oko pitanja migrantskog rada i gradimo saveze s organizacijama civilnog društva, međunarodnim organizacijama i poslodavcima. Vodimo i UnionMigrantNet, stranicu koja pruža praktičnu podršku migrantskim radnicima”, navodi nam James. Izazova je u takvom sindikalnom organiziranju i dalje mnogo, a iz ETUC-a kimaju glavom da su toga svjesni. Koncentracija velikog broja migrantskih radnika u određenim sektorima znači da do njih može biti teže doći, pogotovo u sektorima u kojima sindikati ne djeluju u velikom ili iole značajnom opsegu (poljoprivreda je u mnogim zemljama jedan od takvih sektora). S druge strane, masovna zastupljenost u pojedinim sektorima može imati snažan mobilizacijski potencijal (u Hrvatskoj bi to, primjerice, mogli zamisliti u sektoru graditeljstva, u kojem su više od trećine radnika stranci, a Sindikat graditeljstva Hrvatske nastoji i strane radnike uključiti u svoj rad).
Nadalje, jezične i kulturne barijere mogu biti značajne otegotne okolnosti i usporiti sam proces regrutacije i organiziranja – nije nebitno mogu li se stvari lako i brzo iskomunicirati, kao ni kakve su percepcije i iskustva sindikalnog rada koje radnici nose sa sobom od ranije. Treće, s preopterećenim radnim rasporedom i niskim plaćama, tim dvosjeklim mačem migrantsko-radničke svakodnevice, ne čudi ni da je radnicima naprosto teško pronaći vremena i volje za sindikalno informiranje i organiziranje. Tu je i pitanje specifičnih problema koji su u značajnoj mjeri realnost migrantskih radnika, kao što je regulacija pravnog statusa, pribavljanje službenih dokumenata i realizacije svega što se birokratski amenuje u novoj zemlji. S takvim tipom rada mnogi sindikati nemaju iskustva, a mnogi ni ne signaliziraju da ga žele stjecati. Ako se pak na taj put i odvaže, to često u praksi (naročito u okruženju u kojem se polazi iz prizme sindikalne konkurentnosti) otvara dodatnu dilemu – onu o tome treba li migrantske radnike i radnice tretirati kao “posebne članove” sindikata, ili pak kao “regularne”, i kakva se prava i obveze vežu uz koji status.
Iako ohrabruju momenti solidarnosti između domaćih i pridošlih radnika kojima svjedočimo u različitim zemljama u posljednje vrijeme, teško da će ti momenti sami od sebe gurnuti sustav u drugom smjeru. Za to će ipak trebati puno obuhvatnije i puno žešće organiziranje na svim frontama. Stoga, iako je izazova evidentno mnogo, još je više razloga da im se čim prije pokuša doskočiti. Grdnu lovu teško da će itko zgrnuti, ali ona grdno zgrće nas.