Nedavno je guverner Hrvatske narodne banke građanima poručio da se protiv inflacije bore odlaskom u one dućane koji nude niže cijene. Iza tog savjeta stoji pretpostavka po kojoj je tržišna konkurencija najbolji lijek za inflaciju, ali i distinkcija između “opravdanog” i “neopravdanog” povećanja cijena. Na toj je distinkciji u zajedničkom obraćanju s guvernerom Borisom Vujčićem inzistirao i ministar financija Zdravko Marić. “Neopravdano” podizanje cijena spadalo bi pod trgovačke trikove: iskorištavaju inflaciju da podignu cijene proizvoda iako ne postoji “čisto” ekonomsko opravdanje za podizanje cijena.
Savjeti i preporuke guvernera i ministra financija djeluju cinično, ali taj je cinizam zasnovan na dijagnozi koju su podijelili s javnošću: inflacija je u najvećoj mjeri uvezena. Što bi značilo da ionako skromni fiskalni i monetarni kapaciteti koji im stoje na raspolaganju ne mogu previše toga promijeniti. Dakle, problem je globalne naravi i iziskuje globalna rješenja. Ili rješenja u dosegu najmoćnijih država svijeta. Kada je u pitanju inflacija, “nadležne” su, naravno, centralne banke. Prema dosadašnjim saznanjima, centralne banke će pribjeći “tradicionalnim” alatima kad je inflacija u pitanju. Britanska i američka centralna banka već su najavili podizanje kamatnih stopa, a očekuje se, ili barem snažni pritisci idu u tom smjeru, da ih slijedi i Europska centralna banka (ECB).
Kako na inflaciju djeluje podizanje kamatnih stopa? Krediti postaju sve skuplji i teže nabavljivi, kompanije i potrošači manje troše, ekonomska aktivnost se usporava i postepeno cijene padaju. Međutim, takvi alati nose sa sobom i određene nepovoljne učinke. Zbog smanjene ekonomske aktivnosti kompanije otpuštaju “viškove” radnika, a neke i bankrotiraju. Također, visoke kamatne stope prisiljavaju i države na mjere štednje jer su rastom kamatnih stopa porasli i troškovi servisiranja njihovih dugova. Radi se dakle o metodi koja je bila efikasna osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali uz visoku ekonomsku i političku cijenu. No, ta metoda i dalje oblikuje prevladavajuće mišljenje o inflaciji i načinima njenog suzbijanja. Ali brojni ekonomisti se javljaju i ističu da se recentna inflacija ne može eliminirati tim putem jer su joj uzroci sasvim drukčije prirode: ne proizlaze iz potražnje, tj. “viška” novca u optjecaju, već iz ponude, tj. nedovoljnog outputa.
Taj je uzrok usko vezan uz pandemiju. Zbog očitih razloga, epidemioloških mjera i lokdauna, veliki dio potrošnje “preusmjerio” se s usluga (koje u velikom broju slučajeva iziskuju izravan kontakt između ljudi) na industrijske proizvode. A kapaciteti – oni ljudski i kapital – ne mogu se tako brzo prebacivati između sektora. To je dovelo do snažnog pritiska na proizvođače koji nisu mogli odgovoriti na povećanu potražnju, između ostalog i zbog epidemioloških mjera i svih problema u opskrbnim lancima. Sva su ta ograničenja u proizvodnji, uključujući i proizvodnju energenata, dovela do povećanja cijena. Naime, na taj način se proizvođači nose s problemom oslabljenih kapaciteta. Istovremeno, cijene usluga uglavnom nisu rasle jer nisu ovisne o kompleksnim proizvodnim i opskrbnim sustavima. To su i razlozi zašto ekonomisti smatraju ovu inflaciju “prolaznim” fenomenom, a lijek vide u nestanku ograničenja na proizvodnoj strani. Drugim riječima, visoke kamatne stope ne mogu riješiti ovaj problem, mogu ga samo pogoršati.
S obzirom na to da je inflacija sektorske prirode, preporučuju se i takve mjere: kontrola cijena u pojedinim sektorima, koordinacija u opskrbnim lancima, fiskalna rješenja u obliku smanjenja poreza ili subvencija i slično. Ako su ta tumačenja trenutne inflacije razumljiva i očita i nama laicima, zašto oni najupućeniji, ljudi koji sjede u centralnim bankama, naginju rješenju koje to po svemu sudeći nije? Objašnjenje je ponudio Jurgen Stark, bivši član izvršnog odbora ECB-a, a ono se ne vodi “čistom” ekonomskom logikom. Prema Starku, riječ je o kredibilitetu: ako ekonomski agenti vjeruju da će ECB svojim potezima sniziti inflaciju, onda će to samo po sebi pomoći ostvarenju cilja. Bilo da je riječ o okladi na kredibilitet ili slijepom vjerovanju u prijašnje metode, čini se da nismo u sigurnim rukama kad je o inflaciji riječ.