U posljednje vrijeme primjetna je svojevrsna živost na sindikalnoj sceni u Hrvatskoj, bar što se tiče nekih novih inicijativa i novosnovanih sindikata. Svakako najvažnije je okupljanje oko Inicijative za radnički zakon o radu koju čine progresivni sindikati izvan postojećih središnjica, udruge uz podršku političkih stranaka lijevo od centra (SDP, zeleno-lijevi blok i RF), a koje za cilj ima spriječiti donošenje još goreg ZOR-a od ovog postojećeg. Uz ovu inicijativu, u posljednjih godinu dana osnovano je nekoliko sindikalnih organizacije koje okupljaju radnike i radnice u poslovima koji su izrazito izloženi prekarnosti i nesigurnosti. Tako je u rujnu prošle godine osnovan Sindikat radnika digitalnih platformi koji je već organizirao i svoj prvi štrajk protiv firme Uber, a još od ranije djeluje inicijativa Osobni asistenti zajedno koja nastoji poboljšati uvjete rada i plaće osobnih asistenata koji u hrvatskom obrazovno-odgojnom i socijalnom sustavu pomažu osobama s invaliditetom da lakše premoste prepreke s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu u Hrvatskoj.
Najsvježiji primjer u ovom malom sindikalnom valu je nedavno osnivanje Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista SKUPA koji je primarno orijentiran na organiziranje radnika i radnica u udrugama civilnog društva. Riječ o sektoru koji se najvećim dijelom financira projektima koji se prijavljuju donatorima (što institucijama države što međunarodnim organizacijama ili privatnim firmama). Takvi projekti su vremenski ograničeni, a njihovo financiranje ovisi o stalnim natječajima i konkurenciji među organizacijama na svojevrsnom tržištu donatorskih sredstava kojeg dominatno uređuje, ali i novčanim sredstvima opskrbljuje sama država što posredno što neposredno. Pritom nerijetko same organizacije postoje da bi upravo nadomjestile uloge koje su ranije pripadale socijalnoj državi i njenim institucijama, odnosno usluge koje su pružale ili trebaju pružati građanima. Sve to zajedno rezultira mnoštvom ugovora na određeno u civilnom sektoru, fiksiranim iznosom plaća koje propisuje sam donator i koje nisu podložne, primjerice, korekcijama s obzirom na rast inflacije.
Istovremeno, država poput Hrvatske, egzistenciju civilnog sektora sve više veže uz povlačenje sredstava iz europskih fondova koji s jedne strane predstavljaju ogromno administrativno preopterećenje za većinu organizacija civilnog društva o čemu su neke i javno progovorile, a s druge strane bez tog i takvog financiranja daljnje djelovanje određenog broja organizacija postaje upitno. U tom žrvnju, interesa, želja i potreba, pojava sindikata kao što je SKUPA pokazuje neke nove obzore i potrebu da se uđe u pregovore o radnim pravima sa samim donatorima, odnosno, prije svega, državom.
Otvaranje teme radničkih prava i organiziranje radnika i radnica u civilnom sektoru je i indikator i određene smjene generacija bar među ljudskopravaškim organizacijama. Stariji kadrovi su otišli u privatni ili stranački sektor, vjerojatno dijelom i zbog gore navedenih razloga i egzistencijalne nesigurnosti koja prati rad u neprofitnim organizacijama. Mlađe generacije, politički stasale u nešto drugačijem i radikalnijem kontekstu, radnička prava su stavili visoko na listu svojih prioriteta i osnivale sindikat hrabro zaobivši argumente da su radno-pravni odnosi u udrugama prespecifični da bi ih se ukalupilo u zadane sindikalne formate i institute. I doista, ako ćemo se voditi usko formalno-pravnom egzegezom, poslodavac u udrugama vam je zapravo vaš radni kolega kojemu je te godine tako pao grah da mora potpisivati službene dokumente, a zapravo nema nikakvu ili vrlo malo mogućnost utjecaja na poboljšanje vaših radno-materijalnih prava.
S pitanjem na koji način će se nositi sa ovakvim problemima, specifičnostima rada u udrugama i donatorima koje često nije briga kakva su radnička prava u civilnom sektoru, obratili smo se Andrei Kovač, članici Glavnog odbora SKUPA koja nam je u kratkoj izjavi rekla da je novi sindikat svjestan svih tih izazova i da je spreman raditi na više frontova s ciljem poboljšanja statusa radnika i radnica u sektoru: “Budući da je pitanje naših poslodavaca složeno, pregovore, ali i zagovaranje usmjerit ćemo na više nivoa – od udruga koje potpisuju ugovore o radu, preko lokalnih, nacionalnih i europskih tijela, političkih i drugih aktera zaduženih za programiranja fondove i donošenje odluka o alokaciji sredstava do privatnih donatora i njihovih zahtjeva.” Istovremeno, na pitanje o tome kojim se metodama sindikalne borbe i pritiscima misle koristiti i na koji način, Kovač spremno odgovara: “Koristit ćemo metode otvaranja dijaloga s donatorima, edukacije radništva te aktivnijeg rada u javnosti i prema donatorima, korištenje alata sindikalnog pritiska (kao što su industrijske akcije) te ako treba i hakiranja javnog prostora gdje rade organizacije civilnog društva kako bismo stavili na stol teme koje su bitne radnicama u sektoru”.
Mali sindikalni val koji smo detektirali u Hrvatskoj, možemo staviti i u širi pandemijski kontekst u kojem su radnici i radnice postale svjesnije svojih radnih uvjeta, prava, ali i krhkosti sistema u kojem rade. Istovremeno, demografska slika države izražena kroz nedavni popis stanovništva ne daje neke svijetle perspektive ni za domaći sindikalizam. Sindikati, ipak i prije svega, ovise o broju svoga članstva koje stalno opada iseljavanjem u zemlje Zapadne Evrope.