Nedavni štrajk nogometaša Šibenika ukazao je na probleme u klubu koji su trebali spasiti kolumbijski investitori. Oni sada nervozno napuštaju klub nakon što su odigrali ulogu u sada već itekako poznatoj poslovnoj formuli: vlast lošim upravljanjem ruši vrijednost kluba ili poduzeća, proda ga investitoru za sitne pare s obećanjem renesanse, a vrlo skoro se ispostave njihove prave namjere.
Za HNK Šibenik jesenski dio polusezone završio je neočekivano slavljenički, dramatičnom 3:2 pobjedom u gostima protiv favorizirane Gorice. Ne samo da Šibenčani nisu baš previše naviknuti na pobjede – ove sezone su od dosad 20 odigranih ligaških utakmica slavili tek u njih šest – nego su okolnosti i van samog terena dramatično nepovoljne po igrački kadar.
Marin Jakoliš, najbolji ovosezonski klupski strijelac, koji je zabio i pobjednički gol u Gorici, u intervjuu je za Dalmatinski portal nakon utakmice otvoreno progovorio o situaciji u klubu. “Dva mjeseca igrači ne dobivaju plaće, a navijači dolaze i govore da su iza nas”, priča Marin, koji je inače u klubu na posudbi iz Hajduka. “Bilo je dana kada je bilo teško. Vidjelo se na treningu da su igrači nezadovoljni. Svakome treba zarađeni novac, ali smo nekako uspjeli to prevladati i pobjedom zaključiti polusezonu.”
Doduše, uvod u sezonu prštio je ambicioznim najavama iz vodstva kluba koji se preklani, nakon dugih osam godina čekanja, vratio u najviši rang hrvatskog nogometa. Još potkraj 2020. godine klub je i formalno predan u ruke kolumbijskoj grupaciji Football Smart International, nakon što je na sjednici šibenskog Gradskog vijeća, od 20 prisutnih vijećnika, njih 14 glasalo za prodaju kluba, dok su tek dva vijećnika glasala protiv, uz četiri suzdržana glasa. U pitanju je inače tvrtka registrirana u Zagrebu, a koju su pri svečanom potpisu ugovora sa šibenskim gradonačelnikom Željkom Burićem predstavljali Eduardo Fernando Zapata Sierra, naveden kao njen direktor te Francisco Cardona, vodeći dioničar iz skupine kolumbijskih ulagača.
Slijepa vlast
“Nogometni klub je na pijedestalu brojne šibenske sportske obitelji i kao profesionalni klub koji se sada natječe u najvišem razredu hrvatskog nogometa sa svojim potrebama i sportskim ambicijama ima potrebu dobivanja titulara”, izjavio je na primopredaji kluba gradonačelnik Burić. “To se sada dogodilo, i jasno smo rekli novim vlasnicima, koji su do posljednjeg ispunili sve tražene uvjete, kako očekujemo da klub ide samo prema naprijed, uz svoje ime, tradiciju, sportske rezultate i da napravi iskorak u hrvatskim gabaritima, a u nekoj budućnosti i iskorak prema europskim natjecanjima po uzoru na neke druge hrvatske klubove koji su prešli u ruke stranih ulagača”.
Uvjeti su, doduše, bili blago rečeno povoljni. Prema ugovoru, kolumbijski su investitori trebali prvotno uplatiti iznos od 100.000 kuna kao preduvjet za sudjelovanje u natječajnom postupku, uz još 651.000 kuna na koliko je procijenjena vrijednost većinskog paketa od ukupno 297.056 klupskih dionica. Da ne bi ipak sve ostalo na protuvrijednosti garsonijere u gradu Zagrebu, Grad Šibenik je zatražio i dodatnu uplatu u iznosu od tri milijuna kuna, kao svojevrsno “sredstvo osiguranja”, odnosno polog koji Grad može zadržati u slučaju neispunjenja obaveza unutar prvih pet godina od preuzimanja. Pritom je i dalje važno ponuditi perspektivu na to da je ukupna vrijednost investicije – koja uz prvoligaški nogometni klub podrazumijeva i 23-godišnju koncesiju (!) na sportske objekte Šubićevac, kao i na terene u sklopu sportskog centra Ljubica, dotad pod ingerencijom Javne ustanove športski objekti Šibenik – svejedno tako narasla na i dalje u globalu jako niskih pola milijuna eura.
Doduše, i to je značajan investicijski napredak u odnosu na prethodnu ponudu, pristiglu potkraj 2019. od ništa manje misteriozne Paramount grupe, inače tvrtke registrirane u Šibeniku iza koje je stajao “indijski biznismen” Punkaj Gupta. Iako je gospodin Gupta također nudio veoma ambiciozne planove oko budućnosti kluba, tada još drugoligaša, on nakon dužeg otezanja nije čak položio ni ovih tri milijuna kuna “pologa”, čime je zapravo preduhitrio vlastitu veoma skoru propast. Šibenska gradska vlast je već tu mogla razmjerno elegantno i još uvijek bez naročitih posljedica naučiti svoju lekciju, ali razvojem situacije nakon ponovljenog natječaja samo su dokazali svoj odnos spram gradskog sportskog ponosa, koji je početkom prosinca proslavio i 89. rođendan.
Taj su rođendan igrači dočekali u štrajku. Iako su kolumbijski investitori po preuzimanju većinskog paketa pričali o “podizanju razine funkcioniranja kluba na svim razinama”, tako što će “dovesti stručnjake koji će poraditi na brendiranju kluba, marketingu i financijama” s konačnim ciljem HNK Šibenika kao “atraktivne destinacije mnogim mladim igračima iz Hrvatske, Europe, ali i čitavog svijeta”, prava priča je nakon nepunih godinu dana izašla na vidjelo. Nakon što su se sredinom studenog pojavile informacije kako su vlasnici dužni igračima i stručnom stožeru minimalno jednu plaću, dok su dugovanja spram različitih dobavljača još uvijek neutvrđena, vlasnici su se istovremeno počeli oglašavati sve rjeđe. Datumi koje su iznosili kao oni do kojeg bi dugovanja trebala biti sanirana, kako to obično biva, pomicani su iz tjedna u tjedan, sve dok 30. studenog igrači nisu simbolički preskočili dnevni trening kao način upozorenja na nepodmirene obveze.
Kupnja zbog prodaje
Nije to prvi put doduše da su igrači na Šubićevcu posegnuli za takvim mjerama. Prije točno 10 godina, u studenom 2011., šibenski su nogometaši tada također štrajkali zbog neisplate plaća, za koje je tada bila zadužena gradska vlast s obzirom na to da klub još nije prošao kroz proces pretvorbe. Cijela situacija se “riješila” tako što je prvo klub ispao u Drugu HNL, da bi onda dekretom Saveza zbog katastrofalnog financijskog stanja prebačen u trećeligaški rang, u kojem je obitavao pune dvije sezone. Načelno je gradska vlast, nesposobna propisno upravljati klubom kao svojim vlasništvom, čitavo ovo vrijeme pokušavala pronaći nekog tko će naprosto preuzeti tu “brigu” u svoje ruke, rušeći postepeno vrijednost kluba i popratne gradske sportske infrastrukture do ove mizerne cijene za koju su na kraju klub i prodali.
Osim što je Grad, odnosno šibenski HDZ, kroz gradska poduzeća javnim sredstvima financirao klubu kredite koji nikada nisu do kraja vraćeni, klub je sredstva osiguravao i prodajom mladih igrača. Doduše, i tu je bilo dosta upitnika, kao kada je 2020. u Dinamo prodan talentirani tinejdžer Marko Bulat, inače sin tadašnjeg predsjednika klupskog Nadzornog odbora Josipa Bulata. Josip i njegov mlađi brat Ivan, Markov stric koji je u periodu gradske vlasti obnašao dužnost sportskog direktora, prihvatili su tada Dinamovu ponudu koja je, prema neslužbenim podacima, iznosila preko 2.5 milijuna eura. Problem je taj što su netom prije toga potpisali novi ugovor sa svojim sinom, odnosno nećakom, koji je jamčio da značajan dio tog transfera pripada samom igraču, odnosno obitelji, čime se postavljalo pitanje eventualnog sukoba interesa. Oba brata Bulat su se u roku od četiri mjeseca nakon postizanja dogovora oko Markovog transfera povukla sa svih funkcija u klubu.
Prodaja kluba trebala je tobože jamčiti stabilnije i sigurnije izvore financiranja, ali situacija u klubu tek je postala kaotičnija. Kolumbijski investitori su, sada je već izvjesno, ušli u klub samo kako bi zaradili njegovom daljnjom preprodajom; problem je taj što su, riječima Gorana Drenskog, inače aktualnog člana klupskog Nadzornog odbora iz kvote Grada, naprosto postavili previsoku cijenu. “Moj je dojam da bi Kolumbijci najradije izašli iz šibenske nogometne priče, ali da previše traže od potencijalnih investitora”, kazao je u kratkom razgovoru za portal Šibenski. Prema posljednjim informacijama, Zapata i Cardona su prvotno potraživali navodni iznos od četiri milijuna eura za otkup većinskog paketa dionica koji su oni, podsjećam, platili svega pola milijuna eura; kada im to nije pošlo za rukom, dogovorili su “partnerstvo” s Marinom Jurićem, “poslovnim čovjekom” podrijetlom iz Primoštena, a stacioniranom u Miamiju. Riječima samih Kolumbijaca, Jurić je sanirao tekuća dugovanja koja su oni napravili, a iako i dalje odbijaju pomisao da će Juriću prodati klub, izvori oko Šubićevca tvrde kako je to praktički pa gotova stvar.
Formula neuspjeha
No, ni to ne donosi bilo kakve garancije o iole stabilnijoj budućnosti za klub koji je zaista povijesno poznat kao rasadnik brojnih talenatiranih nogometaša. Priča o Šibeniku zapravo služi kao slikoviti prikaz tijeka razvoja događaja nakon što je zakonski omogućena njihova pretvorba iz udruga u sportsko dioničko društvo. Ukratko, prvo se klubovima političkim putem sustavno ruši vrijednost, a paralelno s tim i interes javnosti – što se redovno očituje dramatičnim padom gledanosti na općoj razini – sve dok se kao “logični” izlaz iz “bezizlazne” situacije ne nametne pojava zainteresiranog kupca, obično onog o kojem se prethodno malo toga uopće i zna.
U sklopu tržišne niše u kojoj je, izuzev nekolicine najelitnijih svjetskih klubova, mogućnost stjecanja profita zapravo minimalna, hrvatski nogometni klubovi naročito loše kotiraju, samim tim inicijalni interes investitora postaje dvojben. A kada tijek događaja već dođe do te faze, onda tu neminovno krenu i neodrživi dugovi, uglavnom na štetu ponajprije samih igrača i zaposlenika, odnosno radnika, koji su istovremeno u javnosti percipirani kao povlašteni. Takav stereotip im dodatno otežava pridobivanje senzibiliteta javnosti na svoju stranu, iako su u nekim prethodnim slučajevima – poput onog kod privatizacije Istre 1961 – igrači dovedeni na sami rub egzistencije, bez prihoda kojima bi podmirivali i najosnovnije životne troškove.
Nažalost, to su priče iz sjene svih onih blještavih uspjeha “nogometne nacije”, one koja udomljava i dalje aktualne svjetske vicešampione. Interes koji je taj zaista golemi uspjeh generirao, kako sugeriraju primjeri Istre, Šibenika, ali i još nekolicine hrvatskih nogometnih klubova kroz recentnu povijest, često služi samo kao dodatni vid skretanja pozornosti sumnjivim inozemnim investitorima, koji za praktički ništavne cijene dobivaju sportske kolektive; njihovu infrastrukturu, ali praktički i cjelokupnu povijest, kao i podršku lokalne zajednice. Pritom nema tog poraza na terenu koji se može mjeriti s gubitkom tih faktora.