Prošlotjedni prijevremeni izbori za međimurskog župana poslužili su kao inspiracija za konsenzualnu dijagnozu stanja hrvatske politike i morala njenih građana. Medijski urednici i novinari, politički analitičari i poslovni im konkurenti komunikacijski analitičari, zabrinuti korisnici društvenih mreža i njihovi pratitelji, svi su se složili u jednom: hrvatska politika ne može niže od ovoga, građani su odustali od bilo kakvih moralnih načela. Razlozi takvoj sudbini “mlade demokracije” tražili su se u HDZ-ovom postavljanju standarda, nepopravljivom mentalitetu naroda ili naprosto inerciji: građani su navikli na korupciju i postali imuni.
Ali zašto prijevremeni izbori u Međimurskoj županiji? Tajna se krije u razlozima njihove prijevremenosti. Raspisala ih je Vlada jer je u mjesecu rujnu, tek nakon četiri mjeseca novog mandata, priveden župan Matija Posavec zbog sumnji u primanje mita, zlouporabu položaja i trgovinu utjecajem. Posavec je nakon privođenja dao ostavku i prijevremeni izbori su bili neminovnost. Kao i Posavčeva ponovna kandidatura. Postupak ga tek čeka, a sumnjiči ga se da je primio mito u iznosu od 10.000 kuna za mjesto u upravnom vijeću Županijskih cesta. Posavec, inače član Hrvatske narodne stranke (HNS) do 2019., a otada nezavisni kandidat, ne negira primitak tog iznosa, samo njegovu namjenu drukčije tumači od Državnog odvjetništva. On tvrdi da se radilo o predizbornoj donaciji.
S obzirom na Posavčevu kandidaturu na prijevremenim izborima oni su u medijima dočekani kao test zrelosti i moralnosti hrvatskih građana. Na testu nisu prošli jer je Posavec više nego uvjerljivo pobijedio s gotovo 80% osvojenih glasova. To je bilo i više nego dovoljno za eksploziju spomenutog konsenzusa. Nikome pritom nije smetalo iskoristiti specifičnu političku dinamiku u jednoj županiji za dijagnozu cijelog naroda. Da ne govorimo o problematičnosti dijagnoze i na razini same županije: na izbore je izašlo manje od 30% birača. Dakle, ni blizu dovoljno da se barate sudbonosnim dijagnozama. Naravno, kontraargument će biti: slična je priča posrijedi i s HDZ-om na nacionalnoj razini. Afere se gomilaju, ministri odlaze, ali rejting je stabilan. Točno, ali gotovo svi ti isti ljudi su lokalne izbore na proljeće, pogotovo one u Zagrebu i Splitu, protumačili kao dokaz tome da su građani iscrpljeni korupcijom i da traže nove, svježe političke snage.
No, ne radi se samo o brojkama koje bi trebale dokazivati sklonost određenog naroda korupciji ili razinu njegove moralne kvalitete. I da su brojke u prilog toj tezi izdašnije, ona opet ne bi bila točna jer izvor korupcije ne leži u moralnim kvalitetama naroda već u modelima funkcioniranja politike i realizacije društvenih interesa. A promjena u funkcioniranju politike, konkretnije političkih stranaka, prisutna je, na različitim stupnjevima, diljem Europe već više od tridesetak godina. Stranke više ne uključuju masovnu bazu i ne promiču koherentne ideološke stavove zasnovane na društvenim interesima te baze. Ljudi su, kako kaže britanski profesor političke i društvene teorije Alan Finlayson u nedavnom seciranju tamošnje politike u Guardianu, zainteresirani za politiku ako misle da se ona bavi njihovim interesima. U suprotnom njihov interes nije stabilan i oscilira ovisno o atraktivnosti i zapaljivosti određene teme. I ta energija se brzo izgubi zbog sve slabijeg utjecaja i dometa institucija civilnog društva, a ne samo stranaka, koje je mogu sačuvati i usmjeriti.
U takvoj političkoj kulturi dominantan obrazac odnosa između stranaka i građana postaje klijentelizam. Umjesto pokretanja širih demokratskih procesa, tvrdi Finlayson, vladajući koriste ankete, istraživanja tržišta i analize sentimenata na društvenim mrežama, kako bi određenoj društvenoj grupi osigurali korist koja će im biti dovoljna da ih održi na vlasti. Na primjer, izgradnja bazena ili sportske dvorane u nekom mjestu može jamčiti dobitak na izborima. To ne znači da bazen nije korisna stvar, ali je razlika, tumači Finlayson, u tome je li bazen plod organiziranog zahtjeva naroda kroz demokratske procedure ili sredstvo potkupljivanja za neposredne interese vladajućih. U takvom se kontekstu političke lojalnosti personaliziraju – bilo unutar stranaka, između stranaka i glasača ili između vlade i građana – i zasnivaju na principu nagrade i kazne. Napredovat ćeš u stranačkoj hijerarhiji ako slijediš šefa, dobit ćeš posao ako se učlaniš u stranku i tvoja obitelj glasa na izborima za nju, dobit ćete cestu ako na izborima u vašem mjestu pobijedimo…
Problem s takvim funkcioniranjem politike je taj što ne može adresirati dugoročne probleme poput nejednakosti, klimatskih promjena ili zapuštene infrasktrukture. Vlast mora udovoljavati interesima klijenata koji ne dopuštaju sagledavanje šire slike. I, kako upozorava Finlayson, u takvim režimima stvari se ne raspadaju brzo. Samo se polako troše, problemi se gomilaju, a rješavaju se selektivno. Tome svakodnevno svjedočimo na nacionalnoj razini na primjeru HDZ-a, a godinama je isti obrazac u Zagrebu imao Milan Bandić, kao i cijela svita načelnika, gradonačelnika i župana. Te opcije pobjeđuju na izborima ne zato što su građani izgubili moralni kompas već zato što se politički interesi realiziraju putem nagrada za lojalnost, a ne njihovim demokratskim definiranjem. I zato što na izbore ne izlazi veliki broj ljudi jer, da ponovimo Finlaysona, nisu zainteresirani za politiku jer ne vide da se itko bavi njihovim interesima. Te klijentelističke grupe čine stabilnu, političkim interesima povezanu grupu za razliku od brojnih “moralnijih” konkurenata koji ne uspijevaju izgraditi organizaciju zasnovanu na zajedničkom interesu. Jer nije problem interes kao takav: problem je kako se on definira i kako se realizira. Bazen je svima u interesu, ali nije svima u interesu da služi interesima vlasti.