Rumunjskom predsjedniku Klausu Iohannisu prijeti mogućnost razrješenja s dužnosti zbog niza gafova, povrh nesposobnosti da se nosi s pandemijom i političkom krizom koju je sam izazvao. Njegova politička karijera ogledan je primjer ispraznosti “anti-korupcije” kao političkog programa.
Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis ovih dana doživio je nagli politički slom. Nedavne ankete javnog mnijenja pokazuju da ga samo 14% populacije odobrava. Politički rivali nastoje iskoristiti trenutak i trenutno se govori i o pokretanju referenduma kojim bi se smijenilo Iohannisa. Prema rumunjskom ustavu, predsjednik može biti smijenjen ukoliko dvije trećine parlamentarnih zastupnika glasa za to. Tada se pokreće referendum u kojem građani mogu glasati za ili protiv razrješenja, a pobjeđuje ona opcija koja dobije više od 50% glasova. Ankete javnog mnijenja pokazuju da velika većina namjerava glasati za razrješenje Iohannisa.
Situacija je toliko dramatična da nekadašnji bliski saveznici predsjednika javno osuđuju njegove postupke i ponašanje kao neobjašnjivo. Njegovi bivši pristaše pune društvene medije psovkama o njegovim nedavnim postupcima i izjavama. Predsjednik se doima izvan doticaja sa stvarnošću, a ponekad i u sukobu s njom. Dva nedavna događaja puno govore o tome – prvo, tijekom državne posjete Egiptu, predsjednik i njegova supruga fotografirani su u ležernoj posjeti piramidama, kako obučeni u bijelo i nasmiješeni rade selfije. Istovremeno, u Rumunjskoj – trenutno jednoj od država najteže pogođenih pandemijom – liječnici su objavili smrt više od 500 ljudi. Drugo, 30. listopada, prilikom obilježavanja šeste obljetnice pucnjave u noćnom klubu u kojem je 68 osoba izgubilo život, predsjednik je bio odsutan jer je otišao igrati golf na privatni teren blizu svog rodnog grada Sibiua. Upravo je predsjednikova strast za igranjem golfa ne tako davno izazvala podsmijeh i bijes stanovništva kada je sugerirao da golf nije skup sport i da bi ga svi Rumunji trebali isprobati. U vrijeme te izjave, četvrti val pandemije već je počeo, a njegove teške posljedice bilo je lako predvidjeti.
Predsjednikova mutna posla
Dakle, predsjednik ne samo da je nesposoban nositi se s pandemijom, već se on njome previše ni ne zamara. Njegova javna komunikacija na tu temu svodila se na šture objave o novim restrikcijama, nakon čega bi obično nestao u ugodnijim pothvatima. Da bi stvar bila gora, politički slom predsjednika događa se u kontekstu ozbiljne političke krize koju je sam izazvao. Suočena s posljedicama jednog od ozbiljnijih valova pandemije na svijetu, Rumunjska nema vladu.
Nedavno, bivši vođa Nacionalne liberalne stranke Florin Cîțu bio je prisiljen odstupiti nakon što mu je izglasano nepovjerenje u parlamentu. Predsjednik Iohannis otvoreno ga je podržavao prilikom unutarnjih stranačkih izbora, iako ustav eksplicitno zabranjuje predsjedniku da se miješa u stranačku politiku. I sam bivši član Nacionalne liberalne stranke, predsjednik de facto kontrolira stranku, a njegova podrška Cîțuu tijekom vrlo žučne unutarnje izborne kampanje na kraju je podijelila stranku. Trinaestoro parlamentarnih zastupnika iz Nacionalne liberalne stranke napustilo je Liberalnu grupu kako bi podržalo Ludovica Orbana, bivšeg premijera i bivšeg vođe stranke koju je Cîțu porazio na unutarnjem glasanju. Krhka pozicija liberala u parlamentu (na izborima 2019. bili su drugi) tako je dodatno ugrožena ishodom tog unutarnjeg sukoba. U međuvremenu, bivši saveznik Liberala, desno orijentirana Unija za spas Rumunjske (USR) napustila je koaliciju jer je predsjednik intervenirao kako bi se suprotstavio odluci ministra pravosuđa, člana USR. To je do te mjere antagoniziralo saveznike da su napustili vladu i na kraju glasali za razrješenje Florina Cîțua u parlamentu.
Budući da nova koalicija nije izgledna s obzirom na animozitet između dviju strana, predsjednik je imenovao umirovljenog generala da pokuša sastaviti novu koaliciju koja će formirati vladu. Dok ovo pišem situacija je još nejasna, i jedino moguće rješenje je kooptacija Socijaldemokratske stranke, ljutog rivala Nacionalne liberalne stranke (i predsjednika Iohannisa). Ako se to dogodi, to će biti prilično zbunjujući ishod: predsjednik bi tako pridonio svrgavanju premijera kojeg je prethodno podržao da preuzme vodstvo Nacionalne liberalne stranke. Osim toga, on bi time aktivno pridonio dovođenju svojih političkih suparnika na vlast, i tako im dao platformu za jačanje svoje političke pozicije.
Očekivani fijasko
Kolaps rumunjskog predsjednika zapravo i nije iznenađenje – dogodio se pod dvostrukim pritiskom pandemije i političke krize s kojom se predsjednik i njegova administracija nisu znali nositi. Sve je to posljedica populističke politike koja je Iohannisa i dovela na vlast, te mu pomogla osigurati drugi mandat 2019. Kao što sam tada napisao za Bilten, Iohannis 2014. nije odnio pobjedu zbog svojih zasluga niti zbog svog prethodnog političkog iskustva kao gradonačelnika grada Sibiu. Prije izbora, on je bio nepoznat velikom broju birača. Pobijedio je zbog odbojnosti glasača spram njegovog protivnika, bivšeg premijera Victora Ponte kojeg se smatralo predstavnikom korumpiranog političkog establišmenta. U kontrastu s Pontom, Iohannis je predstavljao nadu u svježe lice koje ne dolazi iz pokvarenog establišmenta, a zbog svog porijekla budio je i nadu u stereotipnu njemačku preciznost, iskrenost i radnu etiku.
Mutatis mutandis, Iohannis je utjelovio sličan tip izbornog ponašanja i odluka koji su doveli i do izbora Donalda Trumpa 2016. na predsjedničkim izborima u SAD-u. Pod time ne mislim da njih dvojica imaju puno toga zajedničkog – iako jesu imali lijep odnos tijekom Trumpovog predsjedanja, kada je Iohannis prilikom posjete Bijeloj kući poslušao Trumpov savjet da se potrošnja za vojsku poveća na 2% za zemlje članice NATO-a. Ključna sličnost među njima je u populističkom mehanizmu u kojemu izabrani kandidat ne predstavlja samog sebe, već sveukupno nezadovoljstvo establišmentom. U rumunjskom slučaju, ime ove populističke politike bilo je anti-korupcija, kompleksna ideološka konstrukcija koja se želi riješiti korumpiranih političara i dužnosnika, ali donosi i anti-državnu politiku, sklonost mjerama štednje i odobrenje represivnim institucijama poput policije i tajnih službi.
Jalovi populizam
Ova vrsta politike koja uvelike počiva na simboličkim gestama umjesto na stvarnoj administraciji i vodstvu može funkcionirati u normalnim uvjetima. Međutim, suočena s krizom, ona neminovno propada. Prisjetimo se Trumpovog sloma kad je pandemija pogodila SAD i otela se kontroli, a ekonomija je potonula. Iohannis je suočen s drugačijim okolnostima: već je dobrano ušao u svoj drugi mandat, koji mu prema ustavu mora biti zadnji. Šanse da ostvari značajnu karijeru u lokalnoj politici bile su mu slabe čak i prije ovog nedavnog debakla. Sad je suočen s mogućnošću da postane prvi predsjednik razriješen te titule, iako taj scenarij zapravo i nije toliko izgledan. S izglednim povlačenjem pandemije do kraja godine, i novom vladom do Božića, pritisak na predsjednika će se znatno smanjiti, i on će se moći vratiti iza zatvorenih vrata Predsjedničke palače, daleko od pogleda javnosti. Mogao bi preživjeti krizu, ali će njegov utjecaj u rumunjskoj politici biti ozbiljno smanjen. Baš kao i u slučaju prethodnog predsjednika Basescua, njegova posljednja godina bit će dekorativna: zauzimat će poziciju moći a da neće imati nikakvu stvarnu moć. Kada početni populistički zamah izgubi svoj intenzitet ili svrhu, to je krajnja posljedica.
Predsjednik Iohannis dao je samo jedan javni intervju u 7 godina na vlasti. Njegov preferirani način obraćanja je izreći nekoliko izjava u kameru i nakon toga napustiti prostoriju, bez dodatnih pitanja. U početku, to je projiciralo sliku sile i odlučnosti. Sada, to samo utvrđuje poziciju predsjednika kao nekoga tko nema što za reći, a kojega nitko ionako ni ne sluša.