Premda u debeloj sjeni “najvažnijih europskih izbora”, onih za njemački parlament, lokalni izbori u Grazu uspjeli su privući izrazitu pažnju europskih medija proteklih dana. Razlog je već svima znan: pobjedu na izborima odnijela je Komunistička partija Austrije (KPÖ). Urednici hrvatskih mejnstrim portala bili su toliko “oduševljeni” viješću da su u njoj prepoznali klikbejt potencijal i pridali su joj status arheološke egzotike. Rijetki su se upustili u pokušaje pojašnjenja uspjeha komunista u drugom najvećem austrijskom gradu.
Svima onima kojima komunističke ideje ne spadaju u arheologiju, pobjeda komunista u Grazu nije bila baš toliko iznenađenje. Podrška koju su na izborima dobijali od ranih 2000-ih nerijetko je dostizala 20% glasova. Upoznatost s raskorakom između uspjeha partije u Grazu i mizernih rezultata na državnom nivou bila je godinama jedan od jasnijih indikatora “pripadanja” lijevoj sceni. Kao i upućenost u to da je posrijedi nekakva razlika u suvislim stambenim politikama koja nije lako prenosiva na državni nivo. No, posredstvom osvajanja izbora, komunisti iz Graza su postali općepoznata politička činjenica i predmet manje-više duhovitih opaski na društvenim mrežama zasnovanim na donedavnom statusu Graza kao šoping meke.
U nadi da malo produbimo i shvatimo razloge njihove pobjede porazgovarali smo s Joachimom Beckerom, profesorom ekonomije na Bečkom sveučilištu i publicistom. Becker smatra da je KPÖ na lokalnom nivou u Grazu uvjerljivu alternativu uspjela izgraditi na dva stupa: prvo, politikama stanovanja, a onda kasnije i socijalnim politikama u širem smislu. I pritom je važnu ulogu odigrala kombinacija djelovanja: “Uspjeli su povezati konkretnu i osobnu brigu za pojedince koji su imali stambene probleme i zahtijevali društvenu pomoć s razvojnim politikama u polju stanovanja.” Drugim riječima, konkretna pomoć ljudima je činila razvojne i dugoročne politike uvjerljivima, a razvojne politike su obećavale rješenje problema za sve koji će se osjetiti ugroženima. Još jedan važan aspekt, naglašava Becker, bio je osobni primjer: “Zastupnici Komunističke partije u tijelima vlasti samo su dio plaća zadržavali, dok su ostatak donirali u fond kojim su se rješavali individualni problemi socijalno ugroženih.”
Pored konkretne pomoći, tim putem gradili su se povjerenje i baza: “Stranka je stekla reputaciju one koja stvarno brine o ljudima i nastali su brojni osobni kontakti sa stanovništvom. U isto vrijeme su predlagane konkretne alternative postojećim politikama na gradskom nivou.” Sasvim je razvidno zašto je ovakva kombinacija djelovanja donijela rezultate, ali ostaje pitanje ideološkog imidža kao brane političkoj integraciji šire populacije. Becker smatra da su njihova prisutnost na terenu, dosljedna politika već nekoliko desetljeća te neuvjerljivost konkurenata u rješavanju svakodnevnih problema pridonijeli “zanemarivanju” ideološke prtljage: “KPÖ u Grazu sada ima reputaciju stvarno predane i socijalno angažirane političke snage. Ona je jako dobro uvučena u društveno tkivo grada i u različite društveno-političke inicijative. Pritom valja naglasiti da je u ideološkim pitanjima podružnica partije u Grazu “ortodoksnija” od pozicije partije na državnom nivou. Međutim, čini se da to ne predstavlja problem lokalnom stanovništvu. Gotovo je nevjerojatno da inače snažni anti-komunizam u Austriji nije mogao igrati gotovo pa nikakvu ulogu u ovom slučaju.”
Kao što je već sugerirano, iskoraku Komunističke partije pridonijeli su i političari koji su dosad obnašali vlast. Becker ističe da je gradonačelnik iz Narodne stranke Austrije (ÖVP) koji je držao vlast čak 18 godina u posljednje vrijeme inzistirao na megalomanskim projektima s kojima se veliki broj ljudi nije slagao, a on za ta protivljenja uopće nije mario. KPÖ je uspio uskočiti u taj prostor i ponuditi uvjerljivu alternativu. Usput su uspjeli pridobiti i glasove određenog broja ljudi koji su inače ideološki pozicionirani daleko od ljevice. Mogu se povući paralele, mišljenja je Becker, s uspjehom stranke Možemo u Zagrebu. Te dodaje da ipak treba uzeti u obzir nešto nižu izlaznost na izborima u Grazu i činjenicu da je nezanemariv broj rezigniranih birača ÖVP-a ostao doma.
Uspjeh komunista u Grazu plod je dugotrajnog rada i specifičnih okolnosti poput one da se gradski uredi za pojedine djelatnosti dijele proporcionalno broju dobivenih mandata, što je komunistima omogućilo da se dokažu: prvenstveno na stambenim pitanjima, a onda i u uredu za zdravstvo koji im je pripao neposredno pred pandemiju. Iskorak na nacionalnoj razini se i dalje čini teško dostižnim, ali pokazali su da je politički uspjeh moguće postići i bez eliminacije eksplicitnog komunističkog nasljeđa. Tajna uspjeha vjerojatno se krije u motu partije na lokalnoj razini iz devedesetih godina prošlog stoljeća koji vrijedi i danas: “Korisna stranka za svakodnevni život i velike ciljeve radničkog pokreta.” Iz ovog se primjera ne mogu izvući recepti za političko djelovanje, ali može niz lekcija. A jedna od njih glasi da komunistička ideja nije izgubila na atraktivnosti zato što su nacionalisti i liberali pobijedili u televizijskim debatama, nego zato što je nestala iz društvenog tkiva i svakodnevnog života ljudi.