Popularnost turskih serija (dizija) u zemljama regije, kao i svjetska popularnost Bollywooda, leži u prikazu obitelji kao baze sigurnosti u čemu se većina ljudi u svijetu prepoznaje više nego u narativima iz Hollywooda, piše Ivana Perić u prikazu knjige pakistanske autorice Fatime Bhutto “New Kings of the World”.
Kada se 2010. godine na hrvatskim ekranima pojavila prva turska serija “Tisuću i jedna noć”, priča o ljubavi Šeherezade i Onura oborila je rekorde gledanosti, Agrokor je u Zagreb pozvao glavne glumce koji su snimili reklamu za Konzum, hrvatske turističke agencije počele su nuditi specijalne aranžmane za obilaske Istanbula koji su uključivali lokacije sa snimanja serije, a Centar za strane jezike zabilježio je velik rast interesa za učenje turskog jezika. “Tisuću i jedna noć” bila je tada najgledanija strana serija u udarnom terminu, i svaku je epizodu pratilo više od 740 tisuća gledatelja i gledateljica.
Gdje god da je “Tisuću i jedna noć” bila prodana (oko 80 zemalja), srušila je rekorde gledanosti. U posljednjih deset godina turske su serije postale stalan postav na televizijama koje emitiraju u Hrvatskoj, a izdominirale su i ekrane diljem svijeta. Nakon SAD-a, Turci su danas viceprvaci svijeta u prodaji zabavnih televizijskih sadržaja, a turska novinska agencija Anadolija izvijestila je kako se očekuje da će izvoz turske TV produkcije 2023. godine dosegnuti rekordnih milijardu američkih dolara.
Dominacija Dizija
Rastom turske kulturne proizvodnje bavi se knjiga pakistanske autorice Fatime Bhutto “New Kings of the World: Dispatches from Bollywood, Dizi, and K-Pop” (Novi kraljevi svijeta: Crtice o Bollywoodu, Diziju i K-Popu) objavljena 2019. godine na engleskom jeziku, a zasad nije prevedena na hrvatski. Osim turske proizvodnje, Bhutto u knjizi analizira i kulturnu proizvodnju u Indiji i Južnoj Koreji. “Turci su učinili nešto što nisu uspjeli ni Amerikanci, Indijci ili pak pakistanske serije – postigli su savršenu ravnotežu između sekularne modernosti i konzervativizma srednje klase. Turske televizijske serije buktale su svugdje naokolo jer su njihovi junaci bili moderni, ali ne i zapadnjački, kretali se kroz pukotine svjetskog nasilja i viktimizacije poticani isključivo snagom pravedničkih vrijednosti”, piše u knjizi Bhutto.
U razgovoru s profesorima i producentima iz Turske, Bhutto ukazuje na specifičnosti turskih serija, za koje Turci ne vole da ih se uspoređuje sa sapunicama. Naziv koji koriste za turske serije je dizi, žanr s jedinstvenim narativima, originalnim glazbenim partiturama, i često brojnim i raznolikim likovima. Diziji su često adaptirani prema turskim klasicima i pretočeni u sjajne epove koji često traju više od dva sata po epizodi. Svaki dizi ima svoj originalni soundtrack i može imati do 50 glavnih likova, poput serije “Sulejman Veličanstveni”.
Prvi turski dizi koji je napustio domovinu bio je “Çalıkuşu”, serija koju je Rusija kupila 1980-ih. Serija je bila tako veliki hit da je Tims Productions, jedna od najvećih dizi producentskih kuća, napravila remake 2013. godine i serija je potom ponovno osvojila rusku publika. 2007. godine inozemna prodaja dizija donosila je Turskoj svega milijun američkih dolara godišnje, dok je deset godina kasnije, 2017. godine, vrijednost izvoza dizija premašivala 350 milijuna američkih dolara. Posebno je zanimljiva dominacija u Južnoj Americi, nekad kolijevci telenovela, gdje je Čile danas najveći potrošač dizija na svijetu po broju prodanih serija, dok ih Meksiko (iza kojeg slijedi Argentina) kupuje po najvećoj cijeni. Diljem Istanbula u svakom se trenutku snima 70 različitih dizija, iako ih se na kraju jedva deset izbori za prikazivanje, a još manje ih se obnovi za dodatne sezone.
Bhutto fanove turskih serija pronalazi svugdje na svijetu, a posebno su zanimljivi njeni razgovori s gledateljicama dizija u sirijskim izbjegličkim kampovima u Libanonu. U arapskim zemljama diziji su sinkronizirani na sirijskom arapskom, dijalektu koji je (uz egipatski) obilježio sve najpoznatije arapske drame i filmove 20. stoljeća. To je dodatan razlog za popularnost turskih serija naspram telenovela koje su obično bile sinkronizirane na standardnom arapskom, koji je više jezik pisanja, nego jezik govora. Jedan arapski producent objašnjava Bhutto kako su turske serije “pravi spoj između europske slobode za kojom svi čeznu, i činjenice da su istovremeno njihovi problemi konzervativni, s kojima se i mi ovdje suočavamo”. On dizi vidi i kao obranu i valoriziranje vlastite kulture, dugo željenu protutežu dominaciji zapadnjačkog sadržaja, pa tako kaže: “Mi smo najbolji pripovjedači, priča o Tisuću i jednoj noći dolazi iz ove regije (…) Modernost nije europska vrijednost, niti zapadna vrijednost. Svi možemo biti moderni”.
Neootomanija kao svjetski fenomen uvelike je rezultat toga da velik dio svjetske publike ne osjeća da Hollywood istražuje njihove priče i njihovu svakodnevicu. Unatoč vlastitoj produkciji i zaronu u regionalni književni kanon, zanimljivo je da su posljednjih nekoliko godina neke od najgledanijih turskih serija zapravo remakeovi korejskih drama. Koreja je također zemlja u čijim je serijama dominantni narativ onaj o važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti, pa ne čudi sljubljivanje tursko-korejskih scenarija u kojima se uglavnom promovira pojam obitelji u kojem se svi trude njegovati jedni druge, a opasnosti s kojima se susreću su vanjske, i pritom u svemu društveno-ekonomske klase igraju veliku ulogu i rade podjelu među likovima. U američkim serijama takve bi se priče obično obrađivale kroz životni put pojedinca, a u turskim serijama gotovo uvijek se obrađuju kroz kolektiv (primarno obitelj) i širu zajednicu.
Bollywood nekad i danas
Najveći broj kino karata prodanih po glavi stanovnika na svijetu ima Indija, zemlja koja proizvodi između 1.500 do 2.000 filmova godišnje, i to na 20 jezika. Bhutto piše o lijevoj orijentiranosti Bollywooda do 1990. godine, kao i kasnijim promjenama koje su stigle u paketu s intenzivnim neoliberalnim kapitalističkim eksperimentom. “Do 1992. godine u prosjeku je dnevno objavljivano 2,5 filmova, a raspoloženje novog Bollywooda tih je godina postalo neprestano slavljeničko. Junak vozi BMW i nosi Nike. Njegova obitelj živi u vili – ovo je razdoblje obilježeno bollywoodskim narativnim preokretom ka Indijcima koji žive van domovine, kojima su novac i ekonomska probitačnost priskrbili kuće u engleskim selima i penthouse stanove u New Yorku.” Takvi likovi postaju oličenje sofisticirane modernosti, gospodari globalnog kapitala. Nisu to Indijci i Indijke koji u inozemstvu rade u malim supermarketima ili pak kao medicinske sestre i čistačice, već oni koji pripadaju sferi investicijskih fondova i IT industrije.
“Priče više nisu većinski smještene u selima ruralne Indije, nego u indijskim mega gradovima ili europskim i američkim velikim gradovima, kao savršena podloga za bolllywoodsku nouveau riche estetiku. Desničarski nacionalizam našao je prirodnu bazu u zajednici Indijaca u dijaspori, koji više nisu prikazani kao oni koji su napustili domovinu, već kao poduzetni, vrijedni inicijatori koji svojim individualnim uspjesima i postignućima uzdižu indijstvo”, piše Bhutto. U ranijoj fazi Bollywood se puno više bavio pričama radničke klase, brojni su filmski epovi bili posvećenih borbi dalita, najniže tzv. nedodirljive indijske kaste, čiji pripadnici čine gotovo 20 posto stanovništva zemlje. Zanimljivo je kako su upravo u drugoj polovici 20. stoljeća takvi indijski filmovi stjecali popularnost diljem svijeta, pogotovo u siromašnim zemljama Afrike i Južne Amerike.
Bollywoodski filmovi prvi puta su stigli u Nigeriju 1950-ih, a uvezli su ih libanonski poduzetnici. Nije trebalo dugo da ljudi diljem zemlje postanu fanovi Bollywooda, što im je omogućavalo, kako piše Bhutto, da se zabavljaju bez opterećenja koji nosi ideološko natovarivanje američkim i britanskim sadržajima. Od Nairobija (Kenija) do Kampale (Uganda) do Zanzibara (Zanzibar), indijski filmovi prenosili su priče, nudili snove i bijeg i zabavu, ali i suočavanje s relevantnim društvenim problemima, osobito od 1960-ih do 1980-ih godina, tijekom razdoblja koje se smatra zlatnim dobom indijske kinematografije u afričkim zemljama. Autorica Laura Fair tako opisuje kako su nedjeljne večernje filmske projekcije postale žarište razgovora i druženja među azijskom zajednicom Tanzanije. Kina su bila glavna sastajališta, uz bok mjestima poput hramova, džamija ili crkava.
Obitelj kao baza sigurnosti
Bhutto u knjizi analizira i Peru kao zemlju u kojoj posebno obožavaju bollywoodske filmove. U Limi tako razgovara s ljudima koji u parkovima vježbaju bollywoodske koreografije, posjećuje krojače koji izrađuju sarije, doznaje za brojne fan klubove diljem zemlje. Popularnost indijskih filmova ondje je također počela 1950-ih. Za razliku od drugih zemalja u kojima je Bollywood popularan, poput Egipta i Nigerije, Peru nema povijesnih veza s Indijom niti značajnu populaciju Indijaca. Do 1963. godine Peru i Indija nisu imale čak ni diplomatske odnose, a prema indijskom veleposlanstvu, u cijeloj zemlji ne živi više od 400 Indijaca. U drugoj polovici 20. stoljeća uglavnom su siromašni ljudi i radnici koji su u Limu došli iz ruralnih područja odlazili u kino gledati bollywoodske filmove. Te je filmove bilo lako razumjeti i u njima se prepoznati. Filmski stručnjaci iz Perua objašnjavaju kako je Bollywood razvio posebnu vezu s gledateljima u Peruu, zbog priča o ruralnim zajednicama, poteškoćama urbanih radnika i radnica, dominacije obiteljskih narativa, ali i tamnije puti likova u kojima su mogli prepoznati vlastita lica. Ne čudi zato da je andski pojas – Peru, Ekvador, Bolivija, Kolumbija – najveća baza Bolllywooda u Južnoj Americi, a ne tzv. países blancos (bjelačke zemlje) – Argentina, Čile, Urugvaj.
Iako je prošao kroz značajni narativni zaokret, Bollywood je i dalje popularan u brojnim afričkim i južnoameričkim zemljama. Kao i za turske serije, kao glavni razlog popularnosti često se navodi fokusiranost na obiteljske dinamike i obitelj kao zajednicu, kao i poimanje pojedinca primarno kroz društvo koje ga okružuje. Iz Hollywooda su skloni opisivati takve narative kao plošni konzervatizam i opresivni manjak slobode (naspram navodno slobodnog i raznolikog Hollywooda), ali treba otići korak dalje i zapitati se zašto i u kojim uvjetima je obitelj centralna jedinica života. U siromaštvu, nesigurnosti i nestabilnosti koja je realnost većine svijeta, brojni se ljudi oslanjaju i hvataju za koncept obitelji kao jedinu bazu ekonomske i druge sigurnosti. Radi se o pitanju preživljavanja, a bollywoodski filmovi i turske serije takvim su ga očito uspjeli i prikazati.